Tajanstvene ličnosti iz Kur'ana – Ashabu-l-uhdud

726

Piše: Nezir Halilović

Na samom kraju Kur'ana, u suri El-Burudž, koju mora napamet naučiti svaki učenik medrese u okviru 30-tog. džuza Amme, nalazi se jedno od najaktuelnijih kazivanja Kur'ana. Konkretnije rečeno, na samom početku ove sure je kazivanje o suštini svih ratova protiv muslimana, bez obzira o kom mjestu i vremenu da se radi. Naime, iako je većina ratova, pogotovo u zadnjih nekoliko stoljeća, vođena protiv muslimana (čak i onih „građanskih“) pod raznim izgovorima i opravdanjima, u suštini svakog od njih leži kazivanje iz sure El-Burudž. Ujedno s tim u tom kazivanju je i najekstremniji primjer okrutnosti i zločina čovjeka prema čovjeku zbog najbezazlenijeg razloga – opredjeljenosti za svoju ideju. Ovo kazivanje, kao ni jedno do sada ukazuje na to šta je sve spreman nevjernik da radi vjerniku samo da bi zadovoljio svoj ego, kao i to na šta je sve spreman istinski vjernik, da bi potvrdio vrijednost svoje vjere, i nadasve vrijednost – Istine.

Početak problema

U situaciji gdje se ljudi nadmeću u ekonomiji, znanju, sportu i sl. nužno se javalja zavist i podjele koje u najgorem slučaju mogu dovesti do žestokih svađa u toj oblasti, ali u svim navedenim situacijama stvar je vrlo prosta. U takvim okolnostima svaki pojedinac zna svoj položaj i mjesto u društvu, a budalom se smatra svako ko to pokuša promijeniti. Međutim, kada se ljudi počnu takmičiti u vjerovanju, dobroti, plemenitosti, poštenju, odgovornosti i drugim vrlinama vjere, ponovo će nastupiti podjela samo što će ovaj put njihovi takmaci otići u suprotnu krajnost, tj. što god prvi više budu bolji, plemenitiji, obazriviji, pošteniji, itd., ovi drugi će biti bezobrazniji, okrutniji, agresivniji, itd. Na kraju, umjesto žestoke svađe, takva situacija neminovno eskalira teškim sukobom koji može imati samo dva rezultata: potpuni nestanak vjernika, ili „smirivanje“ i „kontrolu usijanih glava“. Ovo su neke crte koje se protežu kroz cijelu povijest čovječanstva, a ovo kazivanje se desilo, prema mišljenju većine mufessira, neposredno nakon Isa, a.s., kada je jedan od njegovih sljedbenika došao u jednu zemlju. Sada ćemo se prepustiti hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojem se detaljno opisuje događaj.

„Nekada davno, prije vas, živio je jedan vladar koji je imao svog čarobnjaka. Kada je čarobnjak ostario, rekao je vladaru: ‘Ja sam ostario i smrt mi se približila, pa mi daj jednog dječaka da ga poučim čarolijama.’ Tako mu je vladar dao jednog dječaka da ga pouči čarolijama i on ga je podučio. Na putu, između vladara i čarobnjaka, živio je jedan pobožnjak. Dječak je, jednom prilikom, prolazeći pored pobožnjaka, navratio do njega, pa mu se jako svidjelo kako govori. Kad bi došao čarobnjaku, ovaj bi ga udarao i pitao ga gdje se zadržao, a kad bi se vratio svojima kod kuće i oni bi ga udarali i pitali gdje se zadržao. Dječak se na to požalio pobožnjaku, pa mu je ovaj rekao: ‘Kad te bude htio udariti čarobnjak, reci da si se zadržao kod kuće, a kad te budu htjeli udarati kod kuće reci da si se zadržao kod čarobnjaka!’ Jednog dana dječak je naišao na jednu ogromnu i srašnu životinju koja se ispriječila pred svijet tako da se nije moglo prolaziti, pa je pomislio: ‘Danas ću vidjeti da li je Allahu draži pobožnjak ili čarobnjak…’ Uzeo je kamen i rekao: ‘Bože, ako Ti je draži pobožnjak od čarobnjaka, usmrti ovu životinju i nek ljudi prolaze!’ zatim je bacio kamen, pogodio životinju i ubio je, pa je svijet počeo prolaziti. Kasnije je to ispričao pobožnjaku, pa mu je on rekao: ‘Eh moj sine, ti si bolji od mene i bit ćeš stavljen na iskušenje. Ako budeš stavljen na iskušenje nemoj nikome govoriti za mene!’ dječak je liječio slijepce, gubavce i druge bolesnike i ispješno ih iscjeljivao.

Vladar je imao jednog bliskog prijatelja, sagovornika i savjetnika koji je oslijepio. Čuvši za dječaka, on mu je došao sa bogatim darovima i rekao : ‘Izliječi me, tvoje je sve što ovdje vidiš!’ Dječak je rekao: ‘Ja ne liječim nikoga, nego Uzvišeni Allah. Ako u Njega vjeruješ, ja ću zamoliti Allaha da te izliječi.’ Ovaj je povjerovao, pa je dječak zamolio Allaha i i izliječio ga. Zatim je ovaj ozišao kod vladara i ponovo sjeo u njegovo društvo kao i ranije, pa ga je vladar upitao: ‘Hej ti, ko ti je vratio vid?’ on je odgovorio: ‘Moj Gospodar!’ Na to je vladar rekao: ‘Je li ja!’ Ovaj je odgovorio: ‘Ne, nego Allah, moj i tvoj Gospodar.’ Vladar je zatim upitao: ‘Zar ti imaš drugog gospodara osim mene?’ ‘Imam, moj i tvoj Gospodar je Allah’, rekao je. Zatim ga je počeo mučiti dok mu nije kazao za dječaka, a onda je naredio da mu se dječak dovede. Kad bi doveden, upita ga: ‘Sine, kako svojim čarolijama liječiš slijepce i gubavce i sve ove bolesti?’ ‘Ja ne liječim nikoga, nego moj Gospodar’, odgovorio je. ‘Je li ja’, upitao ga je vladar. ‘Ne’, odgovori dječak. ‘Zar ti imaš nekog drugog gospodara mimo mene?’, upita ga. Dječak odgovori: ‘Moj i tvoj Gospodar je Allah.’ Onda je i njega počeo mučiti sve dok mu nije kazao za pobožnjaka. Onda je doveden i pobožnjak, pa mu je rekao: ‘Poreci svoju vjeru!’ kada je ovaj odbio to učiniti uzeo je pilu i razrezao mu glavu na dva dijela, koji su pali na zemlju. Zatim je savjetniku naredio da porekne svoju vjeru, pa kad je ovaj to odbio, uzeo je pilu i njemu razrezao glavu na dva dijela koji su pali na zemlju. Onda je dječaku rekao da porekne svoju vjeru, pa kad je on to odbio da učini, poslao ga je s grupom svojih ljudi na planinu i rekao: ‘Kad se popnete na vrh, ako porekne vjeru, poštedite ga, a ako odbije to učiniti, bacite ga sa nje!’ kad su ga odveli i s njim se popeli na vrh planine on je zamolio: ‘Bože, spasi me od njih, kako Ti hoćeš!’ Na to se brdo zatreslo i svi su se survali. Dječak je, raspitujući se, došao do vladara, koji ga je kad je ušao kod njega upitao: ‘Šta je sa tvojim društvom?’ On je odgovorio: ‘Allah Uzvišeni me od njih spasio.’ Onda je s njim na lađi poslao drugu grupu  i rekao im: ‘Kad se otisnete na pučinu, ako porekne svoju vjeru, poštedite ga, a ako ne, bacite ga u more!’ Kad su se otisli na more, dječak je zamolio: ‘Bože, spasi me od njih, kako Ti hoćeš!’, pa su se svi utopili. Dječak se opet vratio, i kad je ušao vladaru ovaj ga je upitao: ‘Šta je sa tvojim društvom?’ On je odgovorio: ‘Allah Uzvišeni me od njih spasio.’ Zatim je rekao vladaru: ‘Ti me ne možeš ubiti dok ne uradiš što ti ja budem naredio. Ako uradiš što ti ja naredim ubbit ćeš me, a ako ne, nećeš me moći ubiti!’ Vladar je upitao: ‘A šta trebam da uradim?’ On je rekao: ‘Sakupi sav narod na jednom mjestu , zatim me razapni na jedno stablo, a onda uzmi strijelu iz mog tobolca i reci: – U ime Allaha, Gospodara ovog dječaka! – Ako tako uradiš, ubit ćeš me.’ Tako je i uradio. Uzeo je strijelu, stavio je u luk,  nategao i rekao: ‘U ime Allaha, Gospodara ovog dječaka’, zatim je odapeo. Strijela je dječaka pogodila pravo u slijepočnicu. Dječak je na mjesto gdje ga je pogodila strijela stavio ruku i umro. Tada je svijet povikao: ‘Mi vjerujemo u Gospodara ovog dječaka!’ Vladaru su tada rekli: ‘Tako nam Allaha, zadesilo te baš ono čega si se bojao, sav je svijet povjerovao!’ Onda je naredio da se iskopaju jame i u njima nalože vatre i rekao: ‘Ko se odrekne svoje vjere, pustite ga, a ko odbije da to učini, gurnite ga u vatru!’ Svijet se gurao i utrkivao. Jedna žena s djetetom,koje je dojila, izgledalo je kao da se opire da padne u vartu, pa joj je dijete reko: ‘Majko, strpi se! Ti si na istini.'“

Hadis bilježe gotovo svi autori hadiskih zbirki i svi se slažu u njegovoj vjerodostojnosti.

Kur'an o ashabu-l-uhdudu

Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu opisuje taj događaj na sljedeći način:

„Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjernici radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok. One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u džehennemu i isto tako prženje u ognju, a one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći, – a to veliki uspjeh biti.

Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!“ El-Burudž, 4.-12.

Gdje i kada se ovo desilo?…

Ovo je vrlo zanimljiva rasprava koja zaslužuje daleko više prostora nego što mi imamo na raspolaganju. Kurtubi u svome tefsiru navodi da se ovaj događaj zbio u periodu između Isa, a.s., i Muhammeda, s.a.v.s., u Nedžranu (područje Arabijskog poluotoka). Mukatil kaže: „Ashabu-l-uhdud su tri skupine: „Jedna je u Nedžranu, druga u Šamu, a treća u Perziji. U Šamu je riječ o vladaru Enatantanijusu, u Perziji je to učinio Nabukondonosor, a u Nedžranu (zemlji Arapa) je to učinio Jusuf b. Zu-Nuvas.“ Ovo uopće ne predstavlja kontradikciju, čak naprotiv dokazuje savršenstvo i univerzalnost Kur'ana, Allahovog Živog Govora koji je najveće čudo na ovom svijetu. Na kraju krajeva, šta mislite da li se genocid u Bosni puno razlikuje od genocida nad muslimanima u Ruandi, Kosovu, Eritreji, Kašmiru, Palestini, itd. Upravo iz tog razloga možemo naći i različite cifre o broju spaljenih vjernika. Tako jedni kažu da ih je bilo sedamdeset sedam, Vehb b. Munebbih kaže da ih je bilo dvanaest hiljada, treći kažu da ih je bilo dvadeset hiljada, dok el-Kelbi kaže da je tada spaljeno sedamdeset hiljada vjernika!? Allah najbolje zna, ali najverovatnije su svi podaci tačni, s obzirom na obime i raširenost ove  jezive pojave.

Ono što posebno iznenađuje i ujedno doliva dodatni interes za ovo kazivanje jesu predaje koje bilježe brojni mufessiri u svojim tefisrima. Naime oni bilježe predaje o dječaku, pa kažu da je dječak, nakon ubistva, pokopan i da je kasnije, u vrijeme Omera b. El-Hattaba, ekshumiran. Oni dalje kažu da su te prilike njegovi prsti i dalje bili na njegovoj sljepočnici kako ih bijaše postavio u momentu kada je i ubijen. O vjerodostojnosti tih predaja se vodi rasprava među ulemom, isto kao i u pogledu ostataka tih rovova, za koje pojedini učenjaci tvrde da čak i danas postoje i da se mogu vidjeti negdje u Nedžranu, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

Zašto Uzvišeni Allah navodi baš ovaj primjer?

Ako krenemo u istraživanje povijesti poslanstva i poslanika naći ćemo da su brojni narodi koji su se odazvali glasu vjerovanja nemilice uništavani na raznorazne načine. U hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji prenosi Habbab b. Eret, se navodi: „Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.,  na progone mušrika, a on bijaše u hladu Ka'be, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: ‘Zar nam nećeš tražiti pomoć od Allaha, dž.š.,  zar za nas nećeš učiti dovu?’ On nam na to odgovori: ‘Znajte da je među narodima prije vas bilo ljudi kojima bi iskopali rupu u zemlji, zatim ga stavili u nju i donijeli pilu kojom bi mu prepilili njegovu glavu (odozgo) na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama mesu i kožu od kostiju odvajali, ali sve to ga ne bi natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah, dž.š., upotpuniti ovu vjeru dotle da će konjanik putovati sam iz San'a do Hadramevta (s kraja na kraj Arabijskog poluotoka), nikog se ne plašeći, osim Allaha, dž.š., i od vuka za svoje stado, međutim, vi to požurujete (nestrpljivi ste).'“ U drugom rivajetu stoji: „On je mirno ležao na svom ogrtaču pod glavom, pored svega što smo trpili od idolopoklonika.“

Iz ovog hadisa se jasno vidi kakvim sve kaznama su kažnjavani vjernici, pa ipak, od svih primjenjivanih kazni i zlodjela Uzvišeni Gospodar svjetova u Svom vječnom Gobvoru izdvaja kaznu koju su primjenili zlikovci Uhduda. Kakva je mudrost u tome? Ulema daje djelić odgovora na ovo pitanje, pa kaže: „Navedena kazna predstavlja vrhunac ljudske zlobe i okrutnosti srca, jer sve postojeće kazne (strijeljanje, vješanje, dušenje, klanje, itd.) u pravilu obuhvaćaju samo određeni dio tijela dok ova kazna spaljivanjem obuhvaća cijelokupno čovjekovo tijelo i po silini bolova i patnje uključuje sve ostale kazne. Siptomatično je to da su upravo na identičan način i nevjernici Ibrahimovog naroda željeli ubiti Ibrahima, a. s. Sve to ukazuje na količinu i žestinu mržnje koju su ti zlikovci nosili prema svojim sunarodnjacima i sugrađanima vjernicima. To uopće nije bilo hladnokrvno ubistvo iz vjerskih, imovinskih ili nacionalnih motiva. To je naslađivanje patnjom slabih i nejakih, što je krajnje dno ‘ljudske’ duše i vrhunac okrutnosti njenog srca. Zato nam Kur'an navodi ovo kazivanje kao vječnu pouku – ibret da uvijek imamo na pameti do koje granice je spreman ići ‘čovjek’ protiv svog komšije. A što se tiče nas, Bošnjaka, isuviše je očito da iz ove sure koju zna napamet jako veliki broj naših ljudi nismo razumjeli apsolutno ništa.

Pirovi nevjernika

Pokušajte zamisliti strahotu prizora razbuktale vatre koja guta tijela ljudi čiji je jedini ‘grijeh’ to što govore: „Naš Gospodar je Allah!“, i jezivu vrisku tijela žena, djece i staraca dok ih guta rasplamskala vatra i šta mislite kakva su to stvorenja koja mogu mirno sjediti pored te vatre i na svojim stolicama uživati u tom prizoru. Mukatil kaže: „Oni su sjedili kod vatre i pozivali vjernike u kufr.“ Mudžahid kaže: „Sjedili su na svojim stolicama postavljenim oko rovova“ i „uživali“ u svojoj predstavi, i svom piru! Koža svakog vjernika se naprosto nezaustavljivo ježi pred ovom scenom na koju se neminovno nadovezuju nezaboravne scene sa ovih područja koje prate naš narod svakih par desetljeća. Sjetite se samo: Oderane kože muslimanke i prebačene preko njene glave zajedno sa natpisom „Muslimanska feredža“; Bacanja male djece u vazdug i ‘hvatanja’ iste bajonetima; Razbijanja glava i pijenja mozgova; Nabijanja na kolac i ‘meze’ pred tim prizorom; itd.itd., sve gore od goreg. A na kraju, najgore od svega ni u kom slučaju nije „kreativnost“ navjernika u vrstama ubistava, niti je to „inovativnost“ pri ubijanju, nije čak ni njihova „maštovitost“ i nadarenost u ‘umjetničkom izrazu’! Definitivno najgore od svega što je obilježilo sve navedene i nenavedene događaje jeste činjenica koju navodi glasoviti učenjak islama, ez-Zedždžadž, u pogledu ovih vjernika, a odnosi se na cijelu povjest čovječanstva bez izuzetaka. On kaže: „Oni vjernicima nisu prigovarali i zamjerili ni jedan jedini grijeh, ni jedno zlo, osim njihovog imana – vjerovanja!!!“

Bosanski apsurd

Mi smo u Bosni okusili jednu sasvim novu, do sada neviđenu, pojavu u ratovima protiv svjetlosti imana. O čemu se radi? Naime, zaključili smo da su oduvijek osuđivani, napadani, protjerivani i na kraju ubijani oni ljudi koji su se odvažili da se upuste u nadmetanje sa drugima u pogledu jasnoće svoje ideje, svoje plemenitosti i neprevaziđenog odnosa prema drugim, ukratko svojom vjerom. Ljudi koji su se osvijetlili svjetlošću imana izlagani su raznoraznim iskušenjima od kojim smo najžešće upravo elaborirali. Međutim, u slučaju ratova, posebno posljednjeg, protiv Bošnjaka na scenu je stupila još neviđena borba protiv imana, koju možemo slobodno nazvati „preventiva protiv imana“. Svi znamo da je u protekloj agresiji i genocidu agresor ubijao sve Bošnjake, ne pitajući vjeruješ li u Allaha, niti koliko puta ideš u džamiju. U istom redu za klanje, stajali su i Abdullah koji klanja beš-vakat u džamiji, kao i Sanjin, koji je ateista otkako zna za sebe i uz to nepopravljivi utopista u ideju bratstva i jedinstva i koji je po svom načinu života bio bliži Karađiću nego svome dedi. Međutim, agresor je pretpostavio situaciju da bi takav Sanjin, nekada mogao samo sanjati svoga dedu, sa fesom na glavi i tespihom u ruci, te se zapitati: ‘Šta je sad to?’, i tako se promijeniti, i to je bio dovoljan razlog da se čak i on smakne. No, da ne mislite kako je agresor izuzetno inteligentan, pa je pretpostavio čak i takvu situaciju i uz to još i „kreativan“, pa je sve to primjenio tako originalno, trebate znati da je to, u stvari, nacistički proizvod protiv Jevreja, kada su nacisti u Njemačkoj ubijali Jevreje, bez obira na imovinsko i intelektualno stanje, samo pod pretpostavkom da bi ipak mogli biti bogatiji i pametniji od njih. Međutim, to su bili čisto ekonomski i nacionalni razlozi, dok je Agresor protiv Bošnjaka primjenio čisto vjerske…

Hrabrost bez granica

Kazivanje o Ashabu-l-ududu je izvanredan primjer jedinstvene hrabrosti u dugotrajnoj povjesti čovječanstva, u kojoj se vidi snaga vjerničkog imana koja čvrasto poput brda nepokolobljivo stoji pred največim bitangama i najsilnijim oholnicima ovog svijeta i koju ne mogu pokolebati čak ni najstrašnije kazne. Upravo takvi vjernici su primjer koji treba da bude orijentir vjernicima u njihovom životu, a o kojem Uzvišeni kaže: “O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ El-Maide, 54.