Piše : Nezir Halilović
Kazivanje koje je pred vama je od one vrste kazivanja koje pobija sve ekonomske zakone, proračune, kalkulacije, razvojne planove, ili još bolje rečeno, ne pobija ih izričito nego ih neraskidivo veže za volju i određenje Uzvišenog Gospodara svih svjetova. Ako i slučajno pomislimo kako su osobine umišljanja, oholosti, uzdizanja i hvalisanja svojstvene samo nevjernicima, onda živimo u dubokoj zabludi. Zbog toga bismo trebali obratiti posebnu pažnju ovom našem kazivanju.
Kuranski ajeti o kazivanju
Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati a nisu rekli: “Ako Bog da!” I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena. A u zoru oni su jedne druge dozivali: “Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!” I oni krenuše tiho razgovarajući: “Neka vam danas u nju nikako ni jedan siromah ne ulazi!” I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti, a kad je ugledaše, povikaše: “Mi smo zalutali; ali ne, ne, – svega smo lišeni!” Ponajbolji između njih reče: “Nisam li vam ja govoro da je trebalo na Allaha misliti!; “Hvaljen neka je Gospodar naš!” – , “mi smo, uistinu, nepravedni bili!” I onda počeše jedni druge koriti. “Teško nama!” – govorili su -, “mi smo, zaista, obijesni bili; Gospodar naš nam može bolju od nje dati, samo od Gospodara našeg mi se nadamo naknadi!” Eto takva je bila kazna, a na onom je svijetu je, nek znaju, kazna još veća! Za one koji se budu bojali Allaha bit će, zaista, dženneti uživanja u Gospodara njihova, zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti?! Šta vam je, kako rasuđujete? (El-Kalem, 17-36.)
Nisu bitni mjesto i vrijeme kazivanja, već pouke
Većina islamske uleme izbjegava ulaženje u detalje u pogledu lokacije mjesta i vremena navedenog kur'anskog kazivanja držeći se načela da su to nepotrebne stvari koje samo opterećuju kazivanje i od kojih uglavnom nema velike koristi. Taj princip je potpuno sukladan kur'anskom putu da navodi i tretira samo ono što obiluje mnogostrukim koristima. Međutim, kako sve nas u ovim teškim vremenima uglavnom više zanimaju sporedne stvari nego one ključne i suštinske, mi ćemo se ovdje osvrnuti i na navode učenjaka koji su ušli u razmatranja lokacije mjesta i vremena navedenog kur'anskog kazivanja. Čitajući ove kur'anske ajete stiče se dojam kao da je ukazani događaj bio poznat stanovnicima Arabijskog poluotoka, što govori da se vjerovatno desio ili na njemu ili u njegovoj neposrednoj blizini. Neki učenjaci smatraju da se desio u Jemenu, dok drugi kažu da se desio u Habešu (današnja Somalija), a Uzvišeni Allah najbolje zna. Ipak, većina učenjaka smatra da se desio u Jemenu, tako da oni navode čak i ime naselja u kome se to desilo i kažu da se radi o mjestu zvanom Dirvan, a koje je udaljeno od današnje San'e svega nekoliko milja.
Što se tiče vremena o kome se radi, učenjaci zastupaju dva stava. Jedni kažu da je u tom mjestu bio jedan čovjek koji je posjedovao veliku, zadivljujuću bašču u kojoj je bilo svakovrsnog voća u obilju i da je on sam sve to zasadio svojom rukom. Dalje kažu da je imao običaj da svake godine plodovima iz te bašče podmiri potrebe svoje porodice za godinu dana, a sve preostalo, bez obzira na količinu koja je nesumnjivo bila pozamašna, bi dijelio sirotinji, putnicima namjernicima i drugima kojima je bila potrebna pomoć. Ibn Abbas kaže da je taj čovjek bio ehlul-kitabija (sljedbenik Knjige), a vrlo vjerovatno je da je bio jevrej (u vjerskom a ne nacionalnom smislu), jer su stanovnici Jemena masovno prihvatili jevrejstvo nakon što je njihova kraljica Belkisa prihvatila vjeru Sulejmana, a.s., o čemu smo već pisali. Učenjaci kažu da je zekat na plodove bio jedan od farzova po propisima Tevrata. Drugi, pak, kažu da je bio sljedbenik Isa, a.s., i da se navedeno kazivanje desilo neposredno nakon Isa, a.s., tj. prije širenja kršćanstva u Jemenu, jer se kršćanstvo masovno raširilo u Jemenu znatno kasnije, tj. pred samo rođenje posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Dakle, u vrijeme kada se desio slučaj „Kulejsa“, tj. izgradnje velike, glamurozne crkve u Jemenu koju su željeli učiniti zamjenom za Ka'bu, pa da ljudi dolaze na hadž kod nje, a ne kod Kabe. U vezi s tim je i događaj sa surom Fil – Slon, i Ebrehom, ali o tome ćemo detaljnije u drugom kazivanju.
Očeva dobrota nije sama po sebi koristila lošim sinovima
Dalje se kaže da je taj čovjek imao tri sina. Dok je on bio živ svima je bio dobro i bio je čuven njegov običaj i predanost vjeri, tj. da prvo podmiri svoje potrebe i potrebe svoje porodice za godinu dana, a zatim sve preostalo podijeli. Kada je taj dobri čovjek umro njegovi sinovi su naslijedili veliki voćnjak i s nestrpljenjem očekivali novu berbu. Tada su rekli: „Naš otac je bio pravi ahmak kada je ovo silno bogatsvo besplatno dijelio siromasima. Ako ne dadnemo siromasima ništa, onda ćemo imati svega u izobilju.“ Međutim, za razliku od svoga oca, vidjevši obilne plodove i načinivši kalkulaciju koliko će oni dobiti ako postupe kako je postupao njihov otac, a koliko ako sve zadrže samo za sebe, oni su počeli gajiti škrtost i sebičnost u svojim dušama, i potpuno su potisnuli u stranu zahvalnost Uzvišenom Allahu i priznavanje Njegovih blagodati. Umjesto slavljenja i veličanja Uzvišenog Gospodara svjetova u toj bašči, koje je zasigurno stalno činio njihov otac, oni su u toj bašči preli kilometarske kalkulacije o prinosu, zaradi, razvoju i slično. Međusobno su razgovarali o tim planovima, ali jedan od njih je bio izrazito dobar čovjek poput svog oca i on ih je odvraćao od toga, pozvajući ih da nastave slijediti propise svoje vjere i tradiciju svoga oca. Međutim, oni su odbacili njegove savjete. Sve to je bilo bezazleno dok su to bile čiste misaone kalkulacije, međutim kada su se zakleli da će je „sigurno“ sutra u ranu zoru obrati, prije nego li se siromasi i sav ostali narod uopće i probudi i da njima neće ništa ostaviti, niti će im dozvoliti uopće da uđu u bašču, situacija je potpuno izmakla kontroli. Svoga srednjeg brata su natjerali da prihvati njihovu odluku i da se zakune da će postupiti kao i oni, što je on, naposljetku, i učinio. Njihovo uvjerenje je bilo toliko čvrsto i planovi toliko jaki, da su potpuno zaboravili reći ”Inša-Allah” – Ako Bog da; a i što će im to, kako su oni mislili, jer plodovi su već zreli, nema se više šta čekati na „Božiju volju“ i da li će biti kišna i rodna godina ili ne. A da li je to baš tako!? Uzvišeni Allah nam opisuje njihove planove: Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati, a nisu rekli: “Ako Bog da!” (El-Kalem, 17-18.)
Čovjek snuje, a Allah određuje
Dok su oni te noći u svojim ugodnim kućama privodili završne planove i kalkulacije, uveliko zadovoljni velikom dobiti sa minimalnim, ili nikakvim trudom i umorom, njihova bašča je bila na sasvim drugom dijelu grada i stvarnosti. Tako nam Uzvišeni Allah usmjerava pažnju upravo na bašču i ono što ju je zadesilo, potpuno ostavljajući po strani njihove kalkulacije i planove. Uzvišeni kaže: I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena. (El-Kalem, 19-20.) Ovo je, rekli bismo, bila tragikomična situacija.Taj sićušni čovjek u svojoj glavi kuje velike planove i sanja najslađe snove oslanjajući se na nešto što uopće ne kontroliše, a onda ga zadesi veliko iznenađenje i razočarenje. Ulema kaže da je upravo te noći bašču zadesila strašna „vremenska nepogoda“, kako mi popularno nazivamo Allahove kazne, tako da je zoru dočekala potpuno opustošena. Ibn Abbas kaže da je u zoru ona bila zavijena u crno poput mrkle noći, dok Sevri i Sudejj kažu da je bila poput požnjevenog žita, tj. sva izlomljenja i rasuta. Od Ibn Mes'uda, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Čuvajte se nepokornosti i grijeha, jer zaista čovjek učini grijeh pa mu zbog njega bude uskraćena opskrba koja mu je bila lahko dostupna.“ Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio: I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena.“ Zbog svoga samo planiranog grijeha bila im je zabranjena i uskraćena blagodat njihove bašče.
Sa druge strane, u sasvim drugoj stvarnosti Uzvišeni Allah nam ukazuje na njih i njihove planove koje su korak po korak realizirali. Uzvišeni nam kazuje: A u zoru oni su jedne druge dozivali: “Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!” I oni krenuše tiho razgovarajući: “Neka vam danas u nju nikako ni jedan siromah ne ulazi!” I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti. (El-Kalem, 21-25.)
Dakle, vrlo ranu ujutro, oni su budili jedan drugoga, kako bi što ranije ustali i prije nego li se ljudi i probude da obave ono što su naumili. Mudžahid kaže da se u njihovoj bašči radilo o grožđu. Kako nam Uzvišeni opisuje, nakon buđenja oni su krenuli ka svojoj bašči i na putu k njoj toliko tiho su šaputali iz bojazni da nikoga ne probude i da ne skrenu pažnju na sebe da su jedva jedan drugoga čuli. I krajnje odlučno su govorili kako će danas zabraniti ulaz u bašču bilo kojem siromahu i prosjaku. Uzvišeni nam ukazuje na njihovu umišljenost i usiljenost riječima „ve gadev ala hardin“, tj. krajnje oholo, odlučno i usiljeno. Ikrime kaže da se u tim njihovim riječima osjeća prizvuk čak i bijesa na siromahe. Sudejj pak kaže da se njihovo naselje u kome se nalazila njihova bašča zvalo Hard. Kada su došli do mjesta na kome se godinama nalazila njihova bašča imali su šta i vidjeti. Ono za što pouzdano znaju od djetinjstva, jednako kako znaju svoja imena, odjednom je nestalo, zbrisano sa lica zemlje. Uzvišeni nam jako dinamičnim riječima ukazuje na silinu njihovog iznenađenja i zaprepaštenja: A kad je ugledaše, povikaše: “Mi smo zalutali!” (El-Kalem, 26.) Uzvišeni nam ukazuje da njihove oči i pameti nisu prepoznale mjesto koje su gledale od rođenja!? Tu se desi pravi sukob između logike, znanja i očekivanja, s jedne strane, i nove, sasvim nepredvidive realnosti s druge strane. Jedan od njih je stigao i opisati to užasno stanje u kome su preko noći očekivanja i stvarnost doživjeli potpuni prevrat i slom. Zato dolazi trenutak osvješćenja i oni, kako nam navodi Uzvišeni Allah uzvikuju: ”…Ali ne, ne, – svega smo lišeni!” (El-Kalem, 27.)
Trenutak osvješćenja i kajanja
Našavši se u potpuno neočekivanim okolnostima mozak mora preispitati sva događanja iz početka. Naravno da su i oni to učinili u tom događaju i tada progovara najbolji među njima. Isti onaj koji im je još na početku govorio da je opasno to što čine i da to nije uredu. Uzvišeni kaže: Ponajbolji između njih reče: “Nisam li vam ja govoro da je trebalo na Allaha misliti!” (El-Kalem, 28.) Ulema kaže da im je on skenuo pažnju na njihove propuste kao i na to da ga nisu poslušali kada im je govorio da trebaju zahvaljivati Uzvišenom Allahu i veličati Ga. Ulema kaže da je izgovaranje riječi ”inša-Allah” – Ako Bog da, u njihovom vremenu bilo sastavni dio zikra – veličanja i slavljenja Uzvišenog Allaha. On im je govorio: „Da ste bogdo zahvaljivali i veličali Uzvišenog Allaha na onome što smo imali.“
Nema sumnje da se oni uopće mogu porediti sa oholim, tvrdokornim nevjernicima poput faraona, Hamana, Karuna, Ebu Džehla i dr. Oni su bili vjernici koji su u jednom pogledu svoje ličnosti imali loše namjere, ali je neizmjerna milost Uzvišenog Gospodara svjetova dala prednost njihovim dušama nad njihovim imetkom, jer da ih je Uzvišeni pusti da ostvare to što su naumili, zasigurno bi im propale duše i izgubili bi i dunjaluk i Ahiret. Ovako je Uzvišeni učinio da im propadne imetak (sjetite se da riječi i savjetovanje nisu više imali šta učiniti, jer ih je već njihov brat odvraćao od toga, ali bez ikakve koristi), ali su sačuvane njihove duše. Zato oni veoma brzo shvataju svoju grešku i dolaze sa iskrenim pokajanjem. Obratite pažnju na riječi ljudi koji su svega nekoliko trenutaka ranije bili puni odlučnosti i bijesa prema siromasima, kako sada govore: “Hvaljen neka je Gospodar naš!” – , “mi smo, uistinu, nepravedni bili!” I onda počeše jedni druge koriti. “Teško nama!” – govorili su -, “mi smo, zaista, obijesni bili.” ( El-Kalem, 29-31.)
Nakon toga stali su koriti jedni druge zbog svega što su učinili. U tom stanju su postali svjesni i u cjelini priznali svoju grešku, te se gorko pokajali zbog nje. Tu dolazi do izražaja i prava priroda njihove vjere koja je, nakon prevazilaženja početne greške bila tolika da oni postaju svjesni da sve što postoji pripada samo Uzvišenom Allahu. Zato oni to govore, a Uzvišeni Allah nam navodi: Gospodar naš nam može bolju od nje dati, samo od Gospodara našeg mi se nadamo naknadi!” (El-Kalem, 32.) Jedni kažu da im je nakon toga njihova uništena bašča bila zamijenjena boljom na ovom svijetu, dok drugi kažu da su odabrali nagradu na Ahiretu.
Allahova kazna
Sav njihov osnovni imetak, zarada i sadaka su bili uništeni. Zbog toga Uzvišeni Allah i potvrđuje da svako ko krši Allahove propise u konačnici će završiti poput tih mladića, tj. ostat će bez svog osnovnog kapitala, bez ikakve zarade i bez dobrih djela. Pa uzmimo pouku iz ovog kazivanja koje ćemo završiti riječima Uzvišenog Allaha: Eto takva je bila kazna, a na onom je svijetu je, nek’ znaju, kazna još veća! Za one koji se budu bojali Allaha biće, zaista, dženneti uživanja u Gospodara njihova, – zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti?! Šta vam je, kako rasuđujete? (El-Kalem, 33-36.)
