Uporedo sa kampanjom za predstojeće Opće izbore, u SDP-u se vodi bitka za stranačko kormilo, koje je trenutno u rukama Nermina Nikšića. S obzirom na povratne informacije koje dolaze sa terena i koje govore o popularnosti stranke u odnosu na popularnost pojedinih kandidata, Nikšićeva pozicija predsjednika itekako je ugrožena, a tuzlanski SDP je osjetio priliku da konačno preuzme rukovođenje strankom.
Posljednji rezultati istraživanja javnog mnijenja pokazuju da SDP kao stranka uživa višestruko manju podršku u odnosu na svog kandidata za Predsjedništvo BiH Denisa Bećirovića. Bez obzira što rezultati istraživanja pokazuju neminovan neuspjeh u namjeri da postane član Predsjedništva BiH, Bećirovićev izborni rezultat, ukoliko bude nesrazmjeran u odnosu na rezultat SDP-a, u potpunosti će mu otvoriti vrata realizaciji unutarstranačkih ambicija, odnosno preuzimanju pozicije predsjednika SDP-a od Nikšića, čija obećanja nakon izbora za predsjednika, da će reformirati stranku i povratiti joj ugled među biračima, očigledno nisu ispunjena.
Postojeća situacija je posljedica Nikšićeve „greške u koracima“, koju je napravio primoravajući Bećirovića da prihvati kandidaturu za Predsjedništvo BiH, a kako bi sebe lišio veoma izvjesnog debakla ukoliko bi se on našao u ulozi kandidata. Bećiroviću je nametnut izbor između prihvatanja kandidature ili odbijanja odluke Konvencije, što bi, prema Statutu te stranke, predstavljalo automatsko isključenje. Aktuelni državni zastupnik je izabrao ovo drugo i na Konvenciji je, tvrde iz SDP-a, osvojio apsolutnu većinu glasova članstva. Podrška stranačke baze možda ne znači pobjedu na Općim izborima, ali predstavlja i više nego jaku osnovu za izazivanje sadašnjeg predsjednika na unutarstranački dvoboj i pobjedu u njemu.
Međutim, ni Nikšić se ne namjerava olako predati. Svoje je ime, ukoliko ne bude direktno izabran u Parlamentarnu skupštinu BiH, smjestio na vrh kompenzacijske liste kako bi si osigurao mandat u najvišem zakonodavnom tijelu u BiH. Tako nešto nije padalo na pamet njegovom prethodniku Zlatku Lagumdžiji, kojeg su optuživali za despotsku vladavinu SDP-om. Pozicija nositelja kompenzacijske liste, s druge strane, najjasniji je mogući pokazatelj Nikšićeve vjere u svoju i popularnost stranke među glasačima.
Jačanje svoje pozicije izborom u Parlamentarnu skupštinu BiH, makar to bilo kroz kompenzacijski mandat, nije jedini adut na kojeg Nikšić računa s ciljem zadržavanja predsjedničke pozicije u stranci. Velike nade, tvrde pojedini članovi rukovodstva SDP-a, polaže u neslaganje članstva stranke sa sklapanjem sporazuma o podršci Bećirovićevoj kandidaturi sa A-SDA, desničarskom strankom koja predstavlja ideološku suštinsku suprotnost onome što bi trebao predstavljati SDP. Odgovornost za takav postupak je Nikšić, tvrde, suptilno prepustio Bećiroviću i njegovoj nezaježljivoj ambiciji za državnim funkcijama.
Nikšić u svojoj borbi računa i na podršku predsjednika Kantonalnog odbora SDP-a Tuzla Envera Bijedića, kojem je Bećirovićeva kandidatura za Predsjedništvo BiH konačno omogućila prvo mjesto na listi za Parlamentarnu skupštinu BiH. Ukoliko bi Bećirović preuzeo stranku, aktuelna izborna lista za Parlamentarnu skupštinu BiH bila bi vjerovatno prva i posljednja na kojoj bi se Bijedićevo ime nalazilo na prvom mjestu.
Uprkos deklarativnoj podršci Bećirovićevoj kandidaturi, unutar SDP-a se vode frakcijski obračuni s ciljem preuzimanja stranačkog rukovodstva, a sve je masovnija struktura onih članova te stranke koji priželjkuju povratak Zlatka Lagumdžije na njeno čelo. U takvom odnosu snaga je gotovo pa neizbježno dezorijentirano djelovanje stranke, koja se bezuspješno pokušava pozicionirati lutanjem između ideoloških vrijednosti na koje se poziva i na kojima insistiraju „obični“ članovi te potrebe njenih zvaničnika da po svaku cijenu postanu dio vlasti nakon Općih izbora.
(Bportal)
