Ubijanje džamija

439
1662075 10151988437469608 1934335846 n

Piše: Kemal Zukić / Saff, br. 220.

Tokom ratnih dejstava 1992. – 1995. godine stizale su u opkoljeno Sarajevo zastrašujuće vijesti o stepenu razaranja stambenih, javnih, privrednih i vjerskih objekata širom Bosne. Podaci su prikupljani od izbjeglica, uplašenih i izgubljenih, iz sporadičnih novinskih i televizijskih izvještaja, te od stranaca. Kako su izvori bili sumnjivi i neprecizni, istinski smo vjerovali da to ne može biti do te mjere užasavajuće i da je to obično pretjerivanje. Kad se završio rat, postalo je jasno da je stvarnost razaranja i uništavanja daleko gora i od najgorih poluinformacija. U avgustu 1995. godine Rijaset IZBiH, ustvari reis Cerić, osnovao je Centar za islamsku arhitekturu sa ciljem da bude stručna institucija IZ-a koja će voditi sve poslove vezane za džamije. Znalo se da su razaranja ogromna i da predstoje veliki poslovi. Prvi od deset zadataka Centra bio je registriranje šteta na džamijama. Tada je, od cijele teritorije BiH, bilo prohodno i dostupno jedva 20%, onaj dio koji nije bio okupiran i bio je pod zaštitom Armije BiH. A to je ujedno i dio sa najmanje šteta.

Međunarodna zavjera šutnje

Iznenada se ukazala neočekivana, sretna prilika. Centar su posjetila dva švedska oficira koji su radili u The European Community Monitoring Mission, Head Office u Zagrebu. Bila je to misija zadužena da registrira štete na svim vjerskim objektima svih konfesija u Hrvatskoj i BiH. Predali su nam kopije svojih izvještaja. U tom obimnom materijalu bilo je samo nekoliko džamija iz Sarajeva i Tuzle i to malo oštećenih. Složili smo se da je taj izvještaj neoprostivo nedostatan po pitanju džamija. Složili smo se i da to, vjerovatno, nije zlonamjerno urađeno nego da su doskorašnja ratna dejstva onemogućila pravi uvid.

Iznijeli smo prijedlog da Misija formira stručnu grupu od predstavnika svih vjerskih zajednica i Misije, a da ta grupa, pod oružanom zaštitom SFOR-a, obiđe sve oštećene i srušene vjerske objekte u BiH i zajednički napravi nepristrasan izvještaj. Već se tada naslućivalo da će tu biti dezinformacija, negiranja jednih i napuhivanja šteta drugih. Pošten i stručan izvještaj o štetama bio bi jedina garancija da će sve buduće aktivnosti ići kako treba. Naročito je to trebalo garantirati poštenu raspodjelu novčanih sredstava koja će pristizati za obnovu. Šveđani su zaista bili oduševljeni, otišli su u Zagreb i više se nisu javili. Nakon nekoliko mjeseci došli su Belgijanci i sve se ponovilo identično. Zatim je došao i jedan Grk zaposlen u istoj Misiji i opet isto. Neko od njihovih šefova u Zagrebu onemogućavao je ove akcije.

sl2

Registriranje šteta

Formirali smo sami stručnu tročlanu grupu i počeli registriranje šteta na onih 20% teritorije BiH koja je, iako uz velike teškoće, bila dostupna. Bila je to zima 1995. na 1996. god. Suočili smo se sa nepojmljivim užasima uz svježe ratne rane. Ruševina do ruševine. Tamo gdje je došla JNA ili srpska paravojska nijedna džamija nije preživjela. Negdje su džamije ležale u gomili preostaloj nakon miniranja, negdje su ruševine bile raščišćene do temelja, a negdje su čak čupani i temelji iz zemlje. Bila je to zastrašujuća slika pomame i ludila, ali i glupog pokušaja kamufliranja. Uskoro nam je postalo jasno da ovo nije djelo pijanih ludaka. Da, oni su bili izvršitelji. Ali, iza svega toga nazirao se «dugoročni, zločinački udruženi poduhvat». Iza umobolnih izvršitelja, od kojih su neki bili i inžinjeri, stajali su doktori nauka, profesori i akademici. Sve njih, od posljednjeg propalice do člana SANU-a, ujedinjuje bolesna misao: uništiti sve što je muslimansko. Ovaj posao pokazao se obimnijim nego što smo mislili jer su sve džamije bile sistematski uništene i na područjima koja su bila samo privremeno okupirana a onda oslobođena. Nijedna nije ostala. Balkanski mentalitet šlamperaja, nedosljednosti, aljkavosti i površnosti preobratio se u japansku temeljitost i pedanteriju samo u rušenju džamija. Registrirali smo štete fotosima i stručnim opisima rušenja. Kasnije je to dopunjeno obilaskom teritorija koje su bile pod okupacijom HVO-a. Ni tamo nijedna džamija nije ostala, a sve su porušene nakon potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma. Sve je kompletirano u knjigu na bosanskom i engleskom jeziku. Već na početku 1996. godine imali smo jednu od tri knjige ove užasne trilogije, onu koja je prikazivala štete na džamijama na teritoriji Federacije BiH. Od tada pa sve do danas bezuspješno pokušavamo naći sponzora ili izdavača.

Domaća zavjera šutnje

Kasnije smo kompletirali i ostale dvije knjige. Jedna obrađuje štete u Distriktu Brčko, a druga u RS-u. Ta trilogija užasa ni do dana današnjeg nije štampana. U Bosni je svako čudo moguće. Uporno pokušavamo sami sebi objasniti kako je moguće da niko od bogatih pojedinaca ili nijedna institucija bošnjačke provenijencije, pa konačno nijedna partija, da niko ne želi finansirati štampanje jedne ovakve knjige. Nameću se mnogi mogući razlozi. Bošnjaci ne žele da se suoče sa pogibelji koja ih je snašla i koja je još nad njihovim glavama.

Bošnjaci traže bezbroj izgovora da se ne suoče sa užasom situacije u kojoj se nalaze.

Bošnjaci ateisti pravdaju se da to nisu njihovi objekti jer oni tamo ne zalaze. Bošnjaci vjernici ne žele povrijediti zločince pokazujući im ogledalo pred njihovim barbarskim licima. Kao da će to nijekanje otkloniti i opasnost i spriječiti nova buduća rušenja džamija koje oni upravo ponovo grade.

Ponovo međunarodni faktor

Ponašanje međunarodne zajednice mnogo je lakše razumjeti nego ponašanje Bošnjaka. Oni su dopustili, svjesno okrećući glavu, da se na tlu Evrope dogodi barbarizam kakav svijet ne pamti u cijeloj svojoj historiji. Bošnjacima je uništeno 80% džamija koje su izgrađivane tokom 550 godina. Nikad manjem narodu nije učinjena veća šteta u cjelokupnoj historiji svijeta. Ona iznosi nekoliko milijardi maraka izraženo u novcu. Na duhovnom planu šteta je neprocjenjiva i nenadoknadiva. Možda pojedini dužnosnici međunarodne zajednice misle ponovnim okretanjem glave zataškati i svoje saučesništvo. Vjerujem da to samoinicijativno rade nedorasli pojedinci, vjerujući da čine uslugu toj zajednici. Jer, nemoguće je da bi neko iz Evrope i Amerike smio dati takve instrukcije.

A ovih samozvanih spasitelja obraza međunarodne zajednice je jako mnogo. Navedimo jedan od najsramnijih primjera. Ispred UNESCO-a, službe UN-a za kulturu, u Bosnu je bio poslat izvjesni Kajzer, zaposlen u UNESCO-vom uredu u Parizu. Godinama je boravio u Bosni odakle je, valjda, morao izvještavati ovu organizaciju o uništavanju kulturne baštine.

Taj čovjek je sramotno odradio taj posao tokom niza godina. Postigao je to da UNESCO ne uloži ni jednu marku za obnovu džamija u Bosni. A gdje bi to ova svjetska organizacija za kulturu mogla priličnije pomoći nego u Bosni? Bilo gdje u svijetu nema ni približno takve strahote kao ovdje. Ovo je podvig opstrukcije kakav se ne pamti. Osim toga, inžinjer koji je radio u Visokom saudijskom komitetu za pomoć Bosni obavijestio me je da su oni namjenski uplatili novac UNESCO-u za rekonstrukciju spomeničkih objekata u Bosni. Kad sam pokušao da javno postavim pitanje Kajzeru gdje je uputio taj novac, bio sam fizički spriječen. Naime, jedna lokalna uholaža mi je otela mikrofon. Nije samo Kajzer bestidno prešutio štete na džamijama u svojim izvještajima UNESCO-u. On je, na meni neobjašnjiv način, pridobio sve one stručnjake u Bosni, koji su ga po svom položaju, morali prisiliti da nešto pošteno uradi. On se sa njima prijateljio, grlio i ljubio, a džamije su bile kolateralna šteta te ljubavi.

Kajzer je ipak nabavio kompjutere za državni Zavod za zaštitu spomenika, a oni su priredili predstavu hvaleći se kako su uradili Informaciono-dokumentacioni centar sa podacima o spomenicima. Kad smo postavili pitanje ko i pod kojim uvjetima može koristiti te podatke, Kajzer je utekao sa skupa, ostavivši svog prijatelja, tadašnjeg direktora Zavoda prof. dr. Muhameda Hamidovića na cjedilu. Ovaj je, sav izgubljen, odšutio na sva naša pitanja, ne progovorivši ni riječi. Uvijek kad smo kasnije zatražili podatke o džamijama radi rekonstrukcije, odgovor je bio da to oni nemaju.

Tu još nije kraj sramote. Nekoliko godina nakon Dejtona, kad su počela suđenja u Haagu, nazvali su nas službenici IZ-a iz Krajine koji su nam ranije pomagali da registriramo štete na džamijama. Bili su ljuti. Kažu da je tamo došao profesor Hamidović sa nekim Kajzerom da snimaju te štete. Ruševine su već davno bile raščišćene, a priličan broj džamija već obnovljen. Nema se više šta snimati. Uskoro smo otkrili pozadinu. Kajzer se pojavio kao «ekspert» tužiteljstva na suđenju Brđaninu. Tvrdio je da je srušeno sasvim oko 40% džamija u prijedorskom kraju. Usput se pozivao i na moju neobjavljenu knjigu. On je, iako svjedok tužiteljstva, odradio posao za odbranu. Naime, u tom kraju uništeno je 100% džamija, ni jedna jedina nije ostala. A upravo takva sistematičnost rušenja je najteža optužba. Nije bila stihija, nije bilo slučajno.

Ova igra sa višegodišnjim kašnjenjem u registriranju šteta, a zatim tako užasnim amnestijama zločina je nešto najperfidnije što pamtim u poratnom periodu. Pisao sam i Carli del Ponte o ovome i nakon nekoliko mjeseci dobio odgovor u kojem se ne kaže ništa. U međuvremenu je Kajzer svjedočio kao «ekspert» i o štetama u Dubrovniku. Tu su ga advokati srpske strane raskrinkali da uopće nije bio na licu mjesta, a da se ne zna ni koja je njegova profesija. Ironija je u ovom ludilu što su ga obrukali oni u čiju je korist netačno svjedočio.

Sramotama nikad kraja. Na suđenju protiv Srbije za genocid u BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, o rušenju džamija svjedočio je drugi «ekspert». To je izvjesni Ridlmajer. Taj simpatični debeljuca me jednom posjetio u vrijeme registriranja šteta u BiH. Pojma nije imao o tome. Čak nije zatražio ni da mu dam naše fotose, što smo mi redovno nudili svima koji su mogli pokazati istinu. Pogotovo kasnije je bilo nemoguće da bilo šta registrira. Neko ga je angažirao da ispred BiH tužbe govori o rušenju džamija. Nisam čuo njegovo svjedočenje, ali se po rezultatu jasno vidi kakvo je ono bilo. On možda i nije to radio iz zle namjere. Jednostavno, neko od naših ga je gurnuo u to ne misleći o posljedicama. A posljedice su užasne. Nema boljeg načina da se pokaže suština agresije na BiH od poštene prezentacije rušenja džamija. Jer, za sve drugo se može naći izopačeno tumačenje po kojem je žrtva prva počela sa zločinima. A srpska strana je veliki majstor u tome. Jedino niko ne može dokazati da su džamije prve pucale po Srbima i ubijale ih. Mi smo taj argument prokockali zanemarujući važnost džamije. A zločinci su, nažalost, mnogo bolje od nas znali njihovu važnost pa su ih tako sistematično i uništavali.

Ko je kriv?

Ako želimo poredati redoslijed krivaca, onda na prvih nekoliko mjesta treba smjestiti agresore. To je zaista «dugoročni zločinački poduhvat» koji je počeo sa 270 uništenih beogradskih džamija, nastavio se sa uništenjem gotovo svih na teritoriji Srbije i konačno se završio upornim rušenjem džamija u Bosni u ratu i miru. Jedan Bošnjak koji je studirao arhitekturu u Beogradu javio se u jednu radioemisiju i rekao da je jedan od najuglednijih tamošnjih profesora kao prvu rečenicu studentima izgovorio ovo: «Ja mislim da treba porušiti sve džamije u Bosni.» To izgovara, trideset godina prije ove agresije, jedan profesor koji mlade treba obučavati kako da grade. U selu Duboviku kod Bosanske Krupe sva rušenja bošnjačkih kuća i džamije obavio je građevinski inžinjer, obučen da gradi, bliski rođak velikog komuniste iz susjednog sela Hašani, Branka Ćopića. Veliki krivac je i međunarodna zajednica koja je prvo mirno gledala rušenja, a onda preko svojih nemoralnih ljudi zataškavala i umanjivala zločine rušenja. Posljednji na ovoj listi krivaca smo mi Bošnjaci. Bojim se da je stogodišnja hajka protiv džamija i vjernika, a posebno 50 godina komunističke strahovlade i staljinizma, utjerala strah u srž kostiju naših intelektualaca pa se plašimo progovoriti bilo šta o ovom barbarstvu bez presedana, kao da smo mi uradili nešto sramotno. Ako i mi sami prešućujemo zločine učinjene nad nama, oni će nam se ponavljati. Ako mi nemamo hrabrosti ni toliko da zločincu kažemo da je zločinac, onda smo u nekom stepenu i mi saučesnici u zločinu nad nama. Gromoglasan krik protiv rušenja naših džamija je prilika da dokažemo da smo mi još uvijek herojski narod i da će zločinci, kad ponovo krenu da ruše džamije, a hoće, tada krvavo plaćati ta zlodjela.

 Sve akcije obnove džamija krenule su isključivo od džematlija

U RS-u je od 600 džamija preživjelo samo dvije, a u Herceg-Bosni samo jedna

Obnavljanje džamija

Rušenje džamija u miru

Slučaj Sarajevo, Kalibunar, Konjic Olovo…