Piše: Prof.dr.Smajil Durmišević
Ne mogavši više izdržati pritisak zajedljivih i bolesno radoznalih medija, napade uobražene i, ko zna od koga podmićene dijaspore, te nekolicine nepopravljivih domaćih intelektualaca, dvojica skorašnjih prijatelja, jedan mlađahni taze političar i potencijalni perspektivni državni funkcioner, a drugi stari, prepredeni politički lisac, odlučiše dići ruku na svoja mubarek tijela i završiti sa svim tim iskušenjima, osudama, potvorama i nebulozama akademskih naklapala i politički nedovoljno prosvjećene svjetine. Kao odani narodni tribuni i časni izabranici, žrtvovaće svoj teški i mukotrpni život, zarad otkupa svenarodnih grijehova, mira u kući, dobrobiti naroda i nacije te jedinstva jedine nam i napaćene Domovine.
Jednoga maglovitog dana, u ranu zoru, kako to časnim vitezovima narodnim i priliči, skočiše, pokoj njihovim griješnim dušama, sa najvećeg nebodera u Saraju, zaboravivši u žurbi, prkosu ili, ne dao Bog u strahu, spomenuti Uzvišenog i proučiti Bismillu. Da li zbog maglovitog vremena, pomućene svijesti ili nekoga čuda, pad se neobično odužio, iiihaha…
Dok su tako letjeli sa najvećeg nebodera na Balkanu, u smrtnom bratskom zagrljaju, mlađi brat, onako tiho, prestrašeno, a opet ponosito, kako dolikuje mladoj bosanskoj eliti, upita starijega brata, čvrsto se pripijajući na njegove grudi – šta misliš mili moj braco, obzirom da se žrtvujemo za opću stvar, da li ćemo biti šehidi; kada naša umorna tijela dotaknu tvrdo bosansko tlo, a duša se vine prema plavom bhs nebu!?
– E moj bracika – nježno će Crveni Brat – jeste da smo se bespoštedno, do posljednje kapi narodne krvi, borili oko narodnih dobara, hoću reći za narodna dobra, ne štedeći snage; da ta dobra ne prepustimo onim nepoćudnim rođacima i strašnim rasipnicima, da ih sačuvamo našim nasljednicima, to jest, budućim generacijama… Mili moj brate, hoćemo li mi biti ti, kako ti kažeš, šehidi? Slabi smo mi u Stranci u vjeronauci, ne držimo mi do tih bajki i, kako naš voljeni Učitelj reče, do tog „opijuma za narod”, nastojimo ta dekadentna učenja i praksu suzbiti gdje god možemo, od samog obdaništa pa do univerziteta; i prosvjetliti naš neuki narod, koga čeka obećana Evropa – civilizacija, sekularizam, ateizam, etika, moral, mir i sigurnost, svakovrsno blagostanje, tako da kažemo…
Ipak, toliko znam, siroče moje malo, da tamo u raj, u dženet, kako ga naši (pazi, da ne čuje Mile!?) zovu, vodi put preko neke majušne ćuprije, mada im ja ništa ne vjerujem, kažu „da je tanja od dlake a oštrija od sablje…”!? Nije mi nikada bilo jasno, ko napravi tako lohotnu i nesigurnu ćupriju, kod tolikog gvožđa u zeničkoj Zeljezari, drveta u lijepoj Bosni i kamena u krševitoj Hercegovini…!? Ništa ja, naravno, ne vjerujem ovim našim efendijama, ali, ako slučajno ima tamo ta, kako je zovu silaj-ćuprija, i ako put vodi baš preko nje, ne piše nam se dobro, moj dragi i nejaki bracika…!?
Prebroditi preko takvog mostića, a kažu, mada lažu vjeruj ti svome Crvenom Bratu, da je dolje živa vatra, vrelija sedamdeset puta od ove zemaljske, a noseći na duši Bosnu, tolike Bošnjake, pa još i one protuhe svjetske iz alžirske grupe, a za vratom noseći onog preteškog kafira Mileta, ama nema šanse da pređemo, moj ljubljeni brate, Tite mi i svih njegovih štafeta…, i ove moje crvene kravate!
I baš kada se trebaše sunovratiti u vreli kazan onoga devetog kruga pakla, nešto kucnu i Crveni Brat se prenu; od mlade i atraktivne medicinske sestre sa bijelom kapicom na zlatastim kovrdžama pokrivenoj glavici, učini mu se narogušena i radoznala novinarka, pa đipi sav znojan, pritiskajući rukama grudi, iz kojih bi, činilo mu se, moglo iskočiti junačko boljševičko srce…
Malo se pribra, prepoznade ko je u sobi, zgrabi mobilni i žurno nazva bratski telefonski broj – brate moj, čuvaru moje većine, kako si – zavapi očekujući najgore – gdje si bio noćas…?
– Dobro, dobro šefe, sve je dobro, imao sam neke noćne more, kao skačemo sa moga nebodera, ma gluposti…
– Ma kakve gluposti, mlad si ti, neiskusan… isti san kod obojice… istina je… istina… stari su pričali…, pričala stara majka, kad dvoje usnije isti san… istina je, Boga mi…
– Šefe, šta pričaš…, kakva stara majka…, kakva istina…, smiri se…, popi viski…, spavaj…, valja sutra… Baka i Sule… Mani snove šefe, ova dvojica su naše noćne more… pusti besposlice… Bogami, ovaj je puk'o… – ču kraičak komentara dragog prijatelja, što ga zabolje iz dubine ranjenog pobratimskog srca…
– Da… da…, imaš pravo prijatelju… snovi… besposlice… praznovjerje… Ali, istina je… Stari su govorili… Miiile, Miile, u šta si me uvalio, uh, jâ-Rabi; izgleda, ni Fare mi više ne vjeruje…!?
