Autor: Jelena Lovrić / Nacional.hr
Umjesto raskida s lošom prošlošću, hrvatska politika pokušava je reanimirati. Umjesto suočavanja s greškama prethodnika, aktualni šefovi države bježe od realnosti i cijelu državu zakopavaju u najgore aspekte neke bivše politike. Prošlost pretvaraju u jedno veliko Potemkinovo selo
Godina kostura iz ormara – takvom bi se na koncu mogla pokazati odlazeća 2017. Dobrog početka, koji je bio silno obećavajući, potpuno razočaravajuća u rezultatu, toliko deprimirajuća da su zastrašujuće rijeke hrvatskih građana spremne zauvijek dići ruke od Hrvatske.
Početkom godine činilo se da se nacija napokon okreće budućnosti – zemlja se počela ekonomski oporavljati; na čelu Vlade našao se pristojan, proeuropski političar umjerenog kova, čovjek nove generacije koja nije zarobljena magmom devedesetih; Karamarkovim iznuđenim odlaskom i smjenom na čelu HDZ-a radikalizirana je politika doživjela poraz, pa je bilo očekivano da će stranka krenuti putem promjena, kako bi uhvatila kurs s modernim konzervativnim strankama po Europi… A onda je Hrvatsku stigla njena neprocesuirana prošlost. Prokuljalo je sve što se godinama pometalo pod tepih.
Prvo se početkom godine otvorila afera Agrokor, frankenštajnovsko čedo predatorske privatizacije otprije četvrt stoljeća i kasnije, sve do danas, dominirajuće hrvatske varijante crony kapitalizma, u kojoj je granica između države i privatnih interesa vrlo fluidna, često nepostojeća. Ni kad je bilo moguće, ta zloćudna gvalja spletenosti politike i biznisa koja je proizvela monstrume, od Kutle do Todorića, nije raspetljana ni raščišćena. Ivica Račan je 2000. dobio mandat na obećanju da će poništiti kriminalnu privatizaciju, ali je iznevjerio. Lijeva vlada nije revidirala, nego je amenovala i kao navodno zakonito legitimirala sve što se dogodilo. Nije dirala ni u stečevine ni u model. Veze između političke vlasti i najmoćnijeg tajkuna i dalje su ostale vrlo frekventne. Toliko intenzivne da se danas posve opravdano postavlja pitanje tko je zapravo vladao Hrvatskom. Banski ili Kulmerovi dvori? Ivica Todorić, sa svojim krugom vladara iz sjene, bankara i financijskih oligarha, kadrovirao je po vladama i najvišim državnim funkcijama, dok su se premijeri i ministri ponašali kao Agrokorovi agenti. Sve dok silno prenapregnuti balon nije pukao i dramatičnom destabilizacijom zaprijetio cijeloj državi.
Na sličan način se neraskrčena prošlost ritnula kopitom i na isteku godine haaškom presudom posred čela pogodila Hrvatsku. Sve što se o negativnim aspektima uključenosti Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini u protekla dva desetljeća pokušalo zaboraviti – kao da zaborav može oprati krvave tragove – odjednom se obilo u glavu cijeloj naciji. Transkripti i salvete po kojima je Franjo Tuđman crtao podjelu susjedne države, logori po Hercegovini, pobijeni Ahmići, etnički očišćeni Stolac, Neretva kao crta aparthejda u Mostaru, zločini… Premda je veliki dio tog paketa, pa i međunarodni konflikt, već bio presuđen u nekim ranije okončanim procesima (Blaškić, Kordić), službeni Zagreb godinama se držao kao da toga nije bilo. Slijep za činjenice, nespreman da ih vidi, strašno iznenađen i zatečen najnovijom haaškom presudom. Svemu usprkos, državni vrh i danas ostaje ukopan u stavu da je Hrvatska vazda branila teritorijalni integritet susjedne države.
Velike krize mogu biti velika šansa ako ih rješavaju pametni ljudi. Kad su se problemi već našli na stolu, pametna bi politika pokušala nadoknaditi propušteno, kako bi ih definitivno apsolvirala. Ali ako je suditi po onome što je ove godine uradila ili radi, Hrvatska svoju šansu opet neće iskoristiti. Premda ministrica Dalić sveudilj tvrdi da će rješavanje Agrokora predstavljati najveću moguću reformu, mnogo je znakova da je ovdje riječ tek o preslagivanju istoga ili sličnoga. HDZ je onemogućio da saborsko povjerenstvo istraži političke fundamente cijelog slučaja. Sva se odgovornost svaljuje isključivo na Todorića, njegove se političke ortake ne problematizira. Svojom intervencijom država je, vjerojatno, spriječila nekontrolirano urušavanje Agrokora, ali stvari se aranžiraju po starim modlama. Samo su danas neki drugi protagonisti u pitanju. Zlatom plaćeni Vladin namjesnik Ramljak i njegova svita savjetnika, američki strvinarski fondovi umjesto ruskih banaka, politička pogodovanja koja rezultiraju stvaranjem nekih novih profitera… Princip je isti, ili vrlo sličan, sve su ostalo nijanse.
Ni haaška se presuda, izgleda, neće iskoristiti za bistrenje i pospremanje prošlosti, nego za povijesni rikverc. Umjesto raskida s lošom prošlošću, hrvatska politika pokušava je reanimirati. Umjesto suočavanja s greškama prethodnika, aktualni šefovi države bježe od realnosti i cijelu državu zakopavaju u najgore aspekte neke bivše politike. Prošlost pretvaraju u jedno veliko Potemkinovo selo, valjda vjerujući da se sjajnim kulisama može kamuflirati turobna stvarnost. Ratuju ne samo s odlukom Haaškog suda, nego i s nekim dobro poznatim činjenicama. Iz ropotarnice povijesti biraju samo ono što im odgovara. Inzistiraju na tome da je Hrvatska pomagala opstanku Bosne i Hercegovine, hrvatsko-bošnjački rat uopće ne spominju.
Još gore, svojim početnim izjavama prvi su ljudi države intonirali nacionalističku i antihašku histeriju koja je upravo planula cijelom Hrvatskom, izolirajući zemlju, baš kao i devedesetih, posebno u vrijeme sukoba između Hrvata i Bošnjaka, od civiliziranog svijeta. Treba li uopće podsjećati na to da se inozemni mediji sada čudom čude što jedan premijer, jedini u Europi, može povlađivati osuđenom ratnom zločincu. Ili da švedski novinar piše kako je Hrvatska zbog svog solidariziranja sa zločinačkom politikom, sramota Europske unije, zemlja sa zastrašujućim nedostatkom demokratskog instinkta. Ili da slovenski Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije u svojoj upravo objavljenog analizi rada Haaškog suda kritički konstatira kako politički vrh Hrvatske, baš kao i onaj u Srbiji te Bosni i Hercegovini, uz nepriznavanje haaških presuda, svojim postupcima, doslovce, pokušava humanizirati zločin i ratne zločince.
Hrvatski je paradoks da stranka s tako problematičnom poviješću, koja je godine svoje vlasti kontaminirala nepravednom, često i kriminalnom privatizacijom te kriminalnim ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini, uživa najveću popularnost u državi. To ne govori o snazi HDZ-a, nego o slabosti onih drugih, prije svega SDP-a. Još je paradoksalnije da se partija s takvim greškama i dubiozama na savjesti pokušava vratiti u prošlost, prije svega pod skute Franje Tuđmana, tražeći u njemu svoje sidrište za budućnost. Premda je jasno da se u davno umrlom utemeljitelju stranke ne mogu naći odgovori na izazove ovog vremena. HDZ-ova vožnja unazad ne govori o prethodnicima, nego o nasljednicima. Nije riječ o naporu da se iz današnje perspektive revalorizira politika prvog hrvatskog predsjednika. Ovdje se prije svega radi o nekritičkom pozivanju na njegov okamenjeni, uvelike tabuizirani lik i djelo.
Moguće je vidjeti barem tri razloga recentnom trendu diviniziranja Franje Tuđmana. Prvo, HDZ se opet nalijepio na svog utemeljitelja jer ga neka politička iščašenja nasljednika, koja su se u međuvremenu dogodila, čine superiornim. Korupcijska je hobotnica u vrijeme Ive Sanadera bila napadnija i fokusiranija nego u ratnim devedesetima i pojela je sve Ćaćine reformske kapacitete. Tomislav Karamarko svojim je antikomunističkim manifestom, faktički politikom građanskog rata, reafirmirao Tuđmanovu nacionalnu pomirbu.
Drugi razlog povratka Tuđmanu treba tražiti u činjenici da današnji šefovi HDZ-a također pokazuju manjak političke imaginacije. Prva godina vlasti Andreja Plenkovića otkrila je oseku političkih ideja i uvjerenja i plimu karijernih motiva. Mnogi su ga dočekali s nadom da će normalizirati i modernizirati zemlju, kao što se to svojedobno dogodilo Zoranu Milanoviću. Uživao je ogromnu potporu, kupao se u komplimentima da bi ga Hrvatska zlatom trebala plaćati. Zlato se u međuvremenu pretvorilo u blato. Imao je sjajnu priliku da napravi velike stvari, ali je vrlo vjerojatno neće iskoristiti. Plenković se verbalno šlepa za Tuđmanom, jer je to mnogo komotnije, jer nema petlje da artikulira vlastitu, današnjem vremenu primjerenu političku agendu.
Treće, Hrvatska se ne može odmaknuti od loše prošlosti, nego se i dalje u nju bunkerira zato što je cjelokupna politička elita kontaminirana nasljeđem devedesetih. U rađanju i podizanju Todorićeva carstva, metafori nemoralne i nakazne privatizacije, kao i njenim kasnijim ekstenzijama, sudjelovale su desne kao i lijeve vlade, HDZ i SDP rame uz rame. U poricanju činjenica o neslavnim aspektima ratnog angažmana Hrvatske u Bosni i Hercegovini, lideri se HDZ-a natječu sa SDP-ovim prvacima. Milanovićevom inicijativom zagrebačka je zračna luka imenovana po Tuđmanu. U jednom ga je trenutku htio počastiti čak i povijesnim Markovim trgom. Nije riječ o uvažavanju činjenice da je Franjo Tuđman bio prvi predsjednik samostalne Hrvatske i da ima velike zasluge u obrani i uspostavi nezavisne države. Riječ je o nekritičkom prihvaćanju i usvajanju i onog dijela njegove ostavštine koja je bila problematična, pa i negativna.
“Mi smo jedina brana u borbi protiv nazadnjačkih snaga”, grmi ovih dana aktualni šef SDP-a. Ali Bernardićeva brana izgleda po prilici kao ona u Gunji prije tri godine. Retrogradne su politike poplavile zemlju upravo zato što institucionalizirana politika nije pružala otpor. HDZ se povijao, SDP je lutao, nesposoban artikulirati progresivnu alternativu. Zaustavljena tako u Tuđmanovoj brazdi, Hrvatska nema snage za zrelo i produktivno suočavanje s prošlošću, uvjet da je već jednom ostavi iza sebe. Devedesete postaju godine koje se vraćaju. Odnosno iz kojih Hrvatska kao da nikad nije ni izašla. Zato će unatoč ekonomskim pomacima, 2017. ostati vrijeme propuštenih šansi. Godina koju su pojeli inertni Andrej Plenković i njegovi skakavci.
