Autor: Sead Zubanović
Niti želim, niti smijem uzeti sebi za pravo da tumačim svoju, a kamoli tuđu vjeru. Samo znam da ljubav, prije svega prema Bogu, pa onda prema svemu onome što je On stvorio, a stvorio je sve, mora biti polazna tačka i konačna odrednica svakom bogobojaznom čovjeku. Zlo koje ljudi jedni drugima čine direktna je posljedica nedostatka ljubavi, odnosno izvitoperenog vjerovanja ili nevjerovanja uopšte.
Do polovice devedesetih godina, kao redovan čitalac beogradskih sedmičnih listova „Duga” i „Nin”, dalje, zbog sve većeg uređivačkog srpskog šovinizma nisam izdržao to biti, često sam se susretao sa pojedinačnim, a kasnije kolektivnim javnim pozivima srbijanskih intelektualaca vrhu vjerske ustanove SPC (Srpskoj pravoslavnoj crkvi) za održavanjem zajedničkog okruglog stola na kojem bi oni mogli postaviti određena pitanja, za koja nemaju odgovora, a tiču se vjere. Željeli su da im se objasne neki obredi i njihovo vjersko utemeljenje kao što su paljenje badnjeg drveta, naricanje za umrlim, gozbe i pijanke koje su se poslije sahrane pretvaraju u veselja pa i tuče. Interesovalo ih je i to kako može nacionalni praznik, navodeći imendan to jest krsnu slavu kod Srba, biti važniji od vjerskog. Zašto mu se daje veći značaj i svečanije se obilježava od Božića koji je univerzalni praznik svih sljedbenika hrišćanstva na svijetu? Zašto se riječ „hram” koristi u svetosavlju kada je to mnogobožački izraz? Zašto se molitve izgovaraju na staromakedonskom, a ne na srpskom jeziku? Zašto se u Srbiji na grobovima prave kuće i opremaju namještajem i kućanskim aparatima? Veličina tih objekata je već odavno stvar prestiža. Otkud Vidovdan kao praznik samo u njihovoj vjeri? Kolektivni zaključak udruženja intelektualaca Srbije, pošto se crkveni vjerodostojnici nisu odazvali upornom pozivanju na razgovor, bio je da vjera koja se naziva svetosavljem, a praktikuje se sa svim tim čudnim obredima, je u stvari mit i paganstvo zaogrnuto plaštom hrišćanstva. Kao takva ona egzistira samo u Srbiji i Crnoj Gori i rekoše da su oni, Srbi, na cijelom svijetu jedini mnogobošci među hrišćanima. Ovo se da lahko provjeriti uvidom u te ilustrovane listove.
Još jedan „čudan” događaj pamtim iz tog vremena. Zeničko pozorište na danima Sterijinog pozorja 1990.godine osvaja sa predstavom „Sveti Sava” nekoliko nagrada između kojih je i prva nagrada za glavnu mušku ulogu koja je pripala Žarku Lauševiću, tada jednom od najpopularnijih jugoslovenskih glumaca. Treba napomenuti da su svi učesnici tog projekta namjerno birani da budu Srbi i da je taj dramski komad rađen striktno po historijskim dokumentima u koje nije smjelo biti sumnje. Na promociji u Beogradu Šešelj i njegovi četnici psovkama i galamom prekidaju predstavu koja više nikada nije bila izvedena. Lauševića nakon toga nacionalisti javno nazivaju izdajnikom srpstva i svakodnevno mu prijete smrću pa mu milicija, nakon izvjesnog vremena, predlaže da se naoruža jer mu oni ne mogu više garantovati bezbjednost. On to i čini, nabavlja pištolj iz kojeg 1993.godine u dokazanoj samoodbrani, spašavajući živote sebi i bratu, ubija dvojicu pijanih siledžija i nastavlja svoju životnu golgotu u zatvoru, gdje je po sudskoj presudi proveo četiri godine. Nakon izdržane kazni odlazi u Ameriku. Međutim njegov slučaj se tada ponovo procesuira i u odsustvu, ovaj put, biva osuđen na petnaest godina robije! Ta presuda ustvari bila mu je opomena da ne priča o stvarnom razlogu svoje životne drame. U suprotnom bi se tražilo njegovo izručenje. Gledao sam na nedjeljnom popodnevu TV Novi Sad prilog o tom incidentu u kome je emitovan i manji dio predstave do pred sam prekid i mnogo mi se toga samo kazalo. Na sceni je bio Savo (Žarko) i naređivao vojskovođi Lazaru da ode u Bosnu i pobije sve Bogumile tako da ni dijete u kolijevci živo ne ostane. Kad ga Lazar upita zašto da to, po Bogu, učini kad su to ljudi koji nikome zla ne čine, klanjaju se šumi i drveću, dobija odgovor: “Baš zato. Kako se danas klanjaju šumi i drveću, sutra će se klanjati zvijezdi i mjesecu!?!” Reče, “prosvjetitelj” Savo!
Gledajući srpska sveštena lica tokom rata kako škrope i ljube zločince u uniformama, dželate, ubice, palikuće, silovatelje i daju im blagoslov za predstojeće zločine i oprost za već učinjene, svaki put sam se pitao, zašto? Pa zar vjera nije samilost i ljubav? Kako može ljubiti krst onaj sa čijih ruku još kapa krv zaklanih ljudi i djece? Pa zar ne piše i u njihovoj knjizi da onaj ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio cijeli svijet? Jesu li i popovi i vojnici pijani toliko da ne znaju šta rade? Jesu, bili su pijani i sad su pijani i biće opet pijani, ali od mržnje kojom su svojim paganstvom i mitom zadojeni. Čak šta više, pripadnike svog naroda koji neće da sudjeluju u zločinima, crkva anatemiše i na taj način od njih i njihovih porodica pravi mete za odstrjel. Tad na red dolazi ono čuveno četničko: “Ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće!”
Dva su generatora zla koja srpski narod tjera da mrzi. Jedan je velikosrpska šovinistička politika sa devizom: “Svi Srbi u jednoj državi”, po svaku cijenu, a drugi vjera u koju je utkana posljedica mitske frustriranosti kosovskim porazom kombinovane sa mnogoboštvom. Evo šta kažu istorijski izvori o vremenu i načinu uspostavljanja srpstva i svetosavlja. Za razliku od srbijanskih „islamologa”, stručnjaka za laž i raspirivanje mržnje, koji uzimaju sebi za pravo da vade riječi i rečenice iz „Kur'ana” i objašnjavaju ih van konteksta objave, u strahu od Boga ja to ne smijem činiti citirajući navedeno.
1221.godine na opšte državnom-crkvenom saboru u manastiru Žiči, prvom nakon dobijanja autokefalnosti, Sveti Sava – Rastko papinom krunom?! (vencem) krunisao (ovenčao) svoga brata Stefana Nemanjića za kralja koji postaje Stefan Prvovenčani, a Srbija kraljevina. E, ovdje se ne mogu snaći. Kako to da su sada Vatikan i papa zakleti neprijatelji Srba, a njihovi sveštenici i danas na ruci nose prsten sa papinim obilježjem? Tom prilikom Sinoid (Savo) PROKLINJE Bogumile kao i poglavare bosanske crkve koja je primila „verske prognanike iz Raške”, prije svega vlastelu koja i pored poklona, podmićivanja, molbi i nagovaranja od samog Save odbija prihvatiti Svetosavlje kao svoju vjeru. Znači da je mržnja prema Bosancima uzidana u temelj srbijanskog pravoslavlja (svetosavlja).
Kontinuitet mržnje se nastavlja. Srbi, po „predanju” tvrde da je mošti, posmrtne ostatke, Svetog Save iskopao, prenio na Vračar u Beograd i spalio 27. aprila 1594. neki Sinan Paša, kažem neki jer ne postoje nikakvi historijski podaci o njegovom postojanju, želeći tako „uništiti svetosavlje u temelju”!? U daljem tekstu se kaže da to nije ovaj današnji Vračar nego neki drugi, van zidina Beograda? E, nigdje veze, ali šta ćeš, ko hoće da mrzi taj mora i lagati. A laž je najjače srpsko oružje, kaže „otac” nacije Dobrica, čije je i samo ime laž i prevara jer nema u tom, ko može reći, čovjeku truna dobrote. Ako mu se već tepa, više mu pristaje ime Zloćo!
Njegoš klanje Turaka, čitaj Bošnjaka, objašnjava kao siguran način vraćanja u vjeru pradjedovsku onih koji neće da se pokrste vodom, a koljačima obećava od Boga nagradu, raj u koji će ući skupa sa žrtvama?! To klanje se naziva „krštenje krvlju” i zato je najomiljeniji način ubijanja poturica! Dozvoljeni je tako, po starozavetnim spisima, preklati i trudnicu!!!? Da se ama baš ništa promijenilo nije u tom pogledu svako se može uvjeriti otvarajući stranicu svetosavlje gdje se u istimenom listu od 22.aprila 2012.godine citira sveštenomučenik imena Danilo Sisoje koji kaže: “Međutim, najvažnije je zapamtiti da islam nije religija koja ima nešto zajedničko sa nama. To nije religija zajedničkog Boga, nije religija koja uvažava Hristosa. Ta religija ne uvažava Majku Božiju. To je religija koja se realno razlikuje od vere Otkrovenja. Zato svi muslimani moraju, naravno, da prime Otkrovenje Božije. Jer bez Otkrovenja oni će bez sumnje poginuti.” E sad mi sam ovaj termin „poginuti” nije jasan. Puno nas je, Bošnjaka, da nastradamo u padu aviona, sudaru autobusa ili kakvoj nesreći, gluho bilo, jer to znači, poginuti. Siguran sam da je u originalnom tekstu pisalo „biće poklani”. U stvari, to se iz naprijed rečenog podrazumijeva, ali urednik crkvenog lista nije pogriješio kao Žarko Laušević koji je pristao da otkrije, na pozorišnoj sceni, poturicama ono što ih uskoro čeka. Pokolj, koji je tajno uvijek u pripremi i vjersku mržnja o kojoj se mora šutjeti, a ne pričati kao taj glumac. Platio je svoju grešku, izdaju srpstva i tek 29. decembra 2011.godine na prijedlog komisije za pomilovanja Srbije predsjednik Tadić ga je pomilovao, odnosno poništio sudsku odluku protiv istog. Koljački „radovi” po Bosni su tad već uveliko bili privedeni kraju.
Predlažem da sva kantonalna, entitetska, a ako postoji i državno ministarstvo kulture, iznađu sredstva kojima bi se finansirala predstava „Sveti Savo” na svojoj turneji po čitavoj Bosni (podrazumijeva se geografski pojam Hercegovina) kao i po susjednim, nama s vremena na vrijeme prijateljskim, državama. Ubijeđen sam da bi nazočnost ovom teatarskom događaju pomogla u otvaranju očiju prije svega srpskom pa i hrvatskom dijelu gledateljstva, a posebno bošnjačkom koji bi trebao (MORAO) sto postotno da se odazove. Trenuto je na sceni tog pozorišta Andrićev „Ćorkan”. Ima tu mnogo simbolike. Izbacili su sa svog festivala predstavu „Gazi Husref beže” jer im o programu odlučuje neko, izgleda baš „slabovidan”!
Skoro da zaboravih, našao sam u Istoriji religija ko je „bog Badnja”. Mnogobošci su ga deljali od drveta jer je za njih i bio Bog drveća. Prinosili su mu žrtvu u žitu, medu. . . Po prihvatanju pravoslavlja kao i ostala „Božanstva” bačen je u vatru. Međutim pošto su Srbi Badnju od svih Bogova najviše voljeli, svake ga godine ponovo bacaju u vatru?! Eto, zato samo oni lože badnje drvo, badnjak za razliku od svih hrišćana svijeta? Pa možda i nas od dragosti, ubijaju?
Jedan od rijetkih srpskih istoričara čije razmišljanje nije kroz vrijeme „cenzurisano” je Milorad Miličević rođen 1871. godine koji je rekao: “Ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni jadni račun.”
Dok privodim kraju ovo svoje razmišljanje pred očima mi je lik zlikovca Mladića i kao da ga čujem kako govori, u Srebrenici, da je došlo vrijeme da se Srbi konačno osvete Turcima, spominjući dahije. Teška, zaista teška bolest za koju trebaju i gorki lijekovi. Evo možda u pokušaju početka liječenja svaki Srbin treba da zna da su oni na dvoru u Carigradu imali dvije sultanije, a Bošnjaci, nažalost ni jedne. Prva je bila Olivera kćerka kneza (cara) Lazara poginulog na Kosovu. A muž joj je bio Bajazid, sin Murada I takođe poginulog u istom boju. Tako da su njih dvojica pod zemljom postali prijatelji! Olivera je u taj brak ušla po nagovoru patrjarha i ‘celoga sabora sveštenstva’. Rodila mu je tri sina i to Sulejmana, Isaa i Mehmeda. Mehmedov sin, znači Oliverin unuk je oženio drugu srpsku sultaniju Maru kasnije nazvanu Amarisa. Bila mu je treća žena. Njen otac despot (vladar) Srbije je bio Đurađ, sin Vuka Brankovića. Ono što Srbe najviše boli je njihovo učešće u Nikipoljskoj bitci 1443. godine na strani Bajazida u porazu Sigismunda koji je predvodio 120000 kršćanskih evropskih vojnika. Stefan Lazarević srpski despot i turski vazal sin Lazara, znači Bajazidov šura, bio je na čelu 5000 srpskih konjanika i tako pomogao da se za 300 godina produži vladavina otomanske imperije! A sada pričaju da su kao oni historijska brana Evropi od islama. „Malo morgen”, što reče onaj njihov šizofrenik Milošević. Da po običaju lažu potvrdila su najnovija genetska istraživanja (Hgl faktora) koja su u Srba ustanovila 8 % prisustva anadolskog (turskog) gena, a kod Bošnjaka ga uopšte nema, 0% ! Istraživanja su izvršena u tri različita medicinska centra svijeta.
Šta mi Bošnjaci imamo s tim? Imamo i nažalost moramo imati jer nas tuđa laž skupo košta. Znamo li da smo na prvom popisu stanovništva po dolasku Osmanlija činili sedamdeset pet posto stanovnoštva Bosne, a da je taj procenat poslije njihovog odlaska bio trideset i dva posto. Za razliku od pravoslavaca i katolika Bošnjaka, Bošnjaci muhamedanci su deset do petnaest godina! služili vojni rok i mimo toga, u vojnim pohodima ginuli na ratištima od Rusije do Perzije braneći interese otomanske imperije. Istorijski su fakti da je vazalska Srbija najviše profitirala u tom periodu. Neka javno pobroje crkve koje su izgrađene, a dokažu da je i jedna srušena za „Turske” vladavine. Koliko je samo dobijeno, na političkom planu, kad je nepismeni trgovac svinjama, knez Miloš poslao u Carigrad sultanu glavu svog kuma, vođe prvog srpskog ustanka Karđorđa u vreći punoj soli. Liči malo na ovo sa Hagom i predajom krvoloka ili mi se to samo čini? Živi bili pa vidili ko će najviše profitirati od ekonomske prisutnosti Turske na ovim prostorima. „Vazali” su već podobro ušli u političku trgovinu glumeći strah od „turske ekspanzije”, naravno u cilju podizanja cijene svoga „da”. Znaju oni dobro šta je politička prostitucija, treniraju je od Obrenovića do Jeremića i umješno primjenjuju poslovicu koju često spominju žene sumnjivog morala : „Treba znati dati.”
Bošnjaci nikada nisu prestali biti ugroženi, a šute opljačkani, raseljeni i poniženi najviše velikosrpskom, nazovi, politikom. Naš biološki opstanak je u pitanju, a mi kao da još nemamo ni prave predstave šta je dušman na tom putu sve spreman uraditi. Pa zar se nismo na svojoj koži uvjerili u narodnu:
“Ko laže taj i krade, a ko krade taj i ubija”!
Ovih dana je u Trebinju, jadnom, teško opsihranom Kusturici Irinej patrijarh SPC, znači najpozvanije svešteno lice za Srbiju, uručio najveće „versko priznanje”, grb svetog Save. Poruka koju je tom prilikom uputio Srbima u Bosni je da se: “Vrate svetosavlju.” Ne, da se vrate Bogu, ne, da se vrate ljubavi prema bližnjem, ne, da se vrate suživotu što i jesu hrišćanska načela. Umjesto toga on javno poručuje i poziva da se Srbi u Bosni vrate mržnji i pripreme za nove koljačke pohode. A zar smo mi: “Oni što slušaju, a ne čuju, gledaju, a ne vide.”
GENOCID
Jedanaesti put
Nismo nikad to učili,
Tukli su nas i mučili
Na zlo smo se naučili,
Prebijani, ubijani
Otjerani, protjerani
I paljeni i žareni
Opljačkani pa zaklani,
Sjeme su nam zatirali
Naše sestre silovali,
Pisali o nama laži
Sad ne šuti sve im kaži,
O Njegošu i o Draži
O Andriću i o Vuku,
Oni kriju svoju bruku
Svakoj vlasti ljube ruku
I slabijeg uvjek tuku
U čoporu samo laju,
Vješto glume da ne znaju
Kakvo im je pravo lice
Te „vekovne” ulizice!
Ne bi bilo pošteno, niti mi je bila to namjere da svo zlo koje se događa narodu kome i sam pripadam pripišem drugima. Na protestnom skupu za Srebrenicu u Sarajevu gdje sam uporno pokušavao objasniti američkom predstavniku za odnose sa javnošću planetarno zlo do kojeg će doći, ako se izbori obave kako sada zakon propisuje, bih upitan da li se stranke iz Federacije mogu dogovoriti oko imena zajedničkog kandidata koji će biti predložen ispred svih za načelnika Srebrenice ili će, kao i svaki put do sada, svaka stranka imati svog kandidata? Ne znam zašto se u tom trenutku sjetih Španije i sudbine muslimana koja ih snađe kao posljedica borbe za vlašću njihovih „stranaka”. Vratih se u realnost i ponovo me srce zaboli zbog pohlepe Bošnjaka na vlasti i njihovog političkog sljepila koje nas vodi pravo u ambis i nestanak koji je i bio Karađićeva želja. Rat je nastavljen drugim sredstvima, a ovaj put političke strateške tačke Srbi zauzimaju opet bez ikakvog otpora jer Bošnjački političari još uvijek „ razbijaju izloge”, a ponegdje „organizuju straže po kućnim savjetima”. A kada „zapuca” kao sada po Srebrenici oni se kao čude i nemoćno šire ruke. Ružno je kleti, ali dabogda im ne trebalo ono što je kod njih, a nije halal zarađeno. Samilosni Allahu, prosvijetli im pamet pa da umjesto kuća, vila i vikendica počnu praviti bošnjačke institucije bez kojih nama, a pogotovo našoj djeci nema opstanka u ovoj našoj jednoj i jedinoj nam prelijepoj i najljepšoj džennet Bosni. Amin!!!
A sada da odgovorim unaprijed svim onima koji će po svom običaju horski osuditi, vrijeđati, psovati, prijetiti i provocirati me kao autora napisanog. (Tako uvijek komuniciraju oni koji nemaju argumenata. Kroz historiju koriste argument sile.) Pogledajte Karadžića i Mladića u sudskim klupama. Vidite ponašanje umobolnih ljudi inficiranih mitom i paganstvom. Jedan laže da Sarajevo nije bio opkoljen grad, drugi prijeti majkama Srebrenice da će ih poklat. A na ulicama Beograda, Pala, Kalinovika ih u isto vrijeme nazivaju herojima? Jovan Rašković, psiholog i vođa pobune Srba u Hrvatskoj reče Tuđmanu – Mi Srbi smo lud narod.- Ja to nisam rekao, ali tvrdim da je svetosavlje ekstremna hrišćanska sekta (donekle sličnih ima i u drugim vjerama) i slažem se sa definicijom srbijanskih intelektualaca da je srbijansko svetosavlje:” paganstvo zaogrnuto plaštom hrišćanstva” Onaj okrugli sto o kom je bila riječ na početku, nikada nije održan. Šta mislite, zašto?!
Wikipedija – Slobodna enciklopedija o svetosavskom nacionalizmu:
– Suština svetosavske ideologije je sintagma jedan narod, jedna religija u jednoj državi. Pristaše ove ideologije odbacuju zapadnu kulturu, demokraciju, liberalizam, ljudska prava, republikanske vrijednosti, antifašističku tradiciju i ekumenski dijalog!
Ako nekoga postulati ove ideologije podsjećaju na njemački fašizam zbog kojeg se ušlo u drugi svjetski rat, u pravu je. Ovaj put je na sceni srpski, nikad do kraja poraženi, fašizam čiji „plodovi uveliko niču”! U mržnji se kroz porodicu i školu odgajaju oni čiji je zadatak da ponovo napune jame ljudskim leševima i konačno riješe pitanje „Turaka” na balkanu i tako za sva vremena oslobode Srbe historijske istine, koje se oni toliko stide, da su petsto godina bili vazali (podanički saveznici) otomanske imperije. Ružni ljudi često namjerno razbiju ogledalo jer ono ne zna da laže.
Možda neko nije znao da je „gazimestan” turska riječ, a znači „mjesto pobjede”!
Mnogi srbijanski istoričari kažu da je hrišćanska ckvena struja na čelu sa patrjarhom Pavlom, poražena 1990 godine od svetosavske koja je i danas na sceni. Molim Boga da se makar za početak, počnu trijezniti bosanski pravoslavci. Možda im u tome pomogne onaj banjalučki spomenik palim srpskim borcima u ovom ratu na kome se nalazi oko dvadeset i četiri hiljade imena vojno sposobnih muškaraca! Oni nisu poginuli braneći svoje porodice, nego napadajući naše. Srbi iz Srbije su vam u drugom svjetskom ratu psovali veslo koje vas je preveslalo preko Drine. Neće vas kao svoje, drugačiji ste i drugačije govorite od njih. Zovu vas bosančerosima. Vi ste njihovo topovsko meso. Dok naše majke plaču oni iz Beograda poručuju da ćemo se još ćerati. I hoćemo se ćerati, jer mi moramo, a vi zato što želite da ginete za one koji vas nazivaju glupim Bosancima.
Vodili ste nepravedan rat i zato su vas puni zatvori, a slagali su vam da nećete odgovarati. Kako spavate, koliko je vaših „saboraca” iza rešetaka? Jeste li se uvjerili u narodnu:”oteto prokleto”? Steže li vas u prsima kad trijezni pomislite na Boga i ono što ste radili ili gledali da se radi sa ljudima, ženama i djecom čija je krivica samo njihova vjera?
Vjera koja nama kaže da nas je Bog stvorio različite samo iz jednog razloga, a to je da se takmičimo u činjenju dobra. Onaj ko je Tvorac svega rekao je da ćemo sa sobom ponijeti i najmanji trun dobra i najmanji trun zla kojeg smo učinili na ovom svijetu i biti pitani, odgovarati za svoja djela. I za kraj ono sa početka. Zlo koje ljudi jedni drugima čine direktna je posljedica neispravnog vjerovanja ili nevjerovanja u Jednog i Jedinog koji iz ljubavi sve stvori!
