SAFF

Vjerska tolerancija Poslanika milosti

Facebook
Twitter
WhatsApp
hazrat muhammad mustafa s a w w 26-normal

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah poslao je Svoga posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., sa posljednjom objavom, Kur'anom, da poduči ljude ispravnom vjerovanju (akida) i moralu (ahlak). Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je primjer savršenog morala, jer je njegov moral i njegov ahlak bio Kur'an, kako je to lucidno zaključila majka vjernika Aiša, r.a. Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio je: ”Poslat sam da usavršim moral kod ljudi”, što je jasan dokaz da su ispravno i iskreno vjerovanje i moral, odnosno lijep ahlak, neodvojivi. Jedna od Poslanikovih, s.a.v.s., moralnih osobina koju je, na temelju Allahove objave, izgradio do savršenstva, bila je vjerska tolerancija.

Vjerska tolerancija među raznim frakcijama, skupinama i narodima – utemljena i usvojena od strane Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jedna je od najvažnijih manifestacija njegovog milosrđa. Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je primjer i uzor vjerske tolerancije. On nikada nije prisiljavao Židove i kršćane da prihvate islam, jer su oni ”narodi Knjige” (Ehlul-kitab). Umjesto toga on je ukazivao posebnu počast njihovim vjerskim učenjacima i svećenicima, i zabranio je da se oni ubijaju, pogotovo redovnici (monasi), čak i u ratu.
Impresioniran njegovom poslaničkom ličnošću, moralom, pravednošću i tolerancijom, francuski historičar i orijentalista Maxime Rodinson, sa ushićenjem je izjavio: ”Muhammed – pravedni i mudri vladar i legalista.” (‘Imaduddin Halil, Kalu anil-islam, str. 112.) Dok je drugi francuski mislilac, Marcel Bouzar, o toleranciji Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kazao: ”Muhammedova tolerancija bila je vjerska dužnost i šerijatska zapovijed.” (Marcel Bouzar, L'humanité de l'islam – Humanizam islama, str. 183.)

Poznati njemački filozof Goethe u svojoj knjizi Etika i običaji muslimana, napisao je: ”Nema sumnje da je, pred naprijateljstvom drugih vjera i pred pretpostavkama i naklapanjima bezbožnika, Muhammed usadio najveći oblik tolerancije u srca muslimana. Muhammed, poslanik islama, bio je najtolerantniji čovjek i on nije zauzeo tvrdokoran stav prema onima koji su, uvredama i psovkama, ili fizičkim napadima, ili bilo kojim drugim vidovima ometanja njegove misije, iskazivali svoje neprijateljstvo prema njemu. Umjesto toga, on je zauzeo tolerantan stav i u tome su ga slijedili njegovi ashabi, a kasnije i ostali muslimani, tako da je svojstvo tolerancije bilo i ostalo jedna od glavnih značajki islama. I treba reći da muslimanska tolerancija nije znak slabosti, već je musliman tolerantan zbog toga što se ponosi svojom vjerom i što je predan vjeri i njezinim principima.” (Preuzeto iz knjige: Muhamed Osman, Muhammed fil-âdâbi el-âlemijje el-munsife, str. 20.)

Govoreći o apsektu tolerancije kod Muhammeda, s.a.v.s., talijanski orijentalist Laura Vaccia Vaglieri, veli: “Muhammed se uvijek držao Božanskih načela tolerancije, posebno prema sljedbenicima monoteističkih religija. Znao je, također, kako biti strpljiv i prema politeistima (idolopoklonicima), i živio je u stalnom uvjerenju da će vrijeme učiniti svoje i da će ih uspjeti izvesti iz tame na svjetlo. ” (Laura Vaccia Vaglieri, Odbrana islama, str. 73.)

Manifestacija vjerske tolerancije u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., vidljiva je i kod njegovog primanja kršćanske delegacije iz Nedžrana i pisma koje je poslao biskupu Nedžrana. Rumunski pisac Constantin Virgil Gheorghiu (1916.-1992.) govorio je i pisao upravo o stanju i statusu pripadnika drugih vjera pod islamskom vladavinom. On je, između ostaloga, zapisao: ”Iako se islam raširio po cijelom Arapskom poluotoku u devetoj godini po Hidžri, Muhammed nije prisiljavao Židove i kršćane da prihvate njegovu vjeru, jer su oni narodi Knjige. Iz pisma koje je Muhammed poslao Ebul-Harisu, glavnom biskupu Nedžrana, vidljivo je da se stanje kršćana na Arapskom poluotoku nakon dolaska islama mnogo poboljšalo. U pismu stoji: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Od Allahovog Poslanika Muhammeda, biskupu Ebul-Harisu i drugim biskupima Nedžrana, kao i ostalim svećenicima, redovnicima i njihovim sljedbenicima: vama pripada sve ono što je u vašem posjedu, bilo malo ili puno, vaša imovina, crkve i vjerski relikviji, i vi ste pod Allahovom zaštitom i zaštitom Njegovog Poslanika.”’ (Constantin Virgil Gheorghiu, La vie de Mahomet (Muhammedova biografija), str. 371-372.) Komentarišući ovo pismo, Constantin Virgil Gheorghiu, veli: “Ovo pismo ukazuje na to da su kršćani (kao i Židovi) na Arapskom poluotoku mogli slobodno vršiti svoje obrede i da im muslimani nisu pravili nikakve prepreke u tom pogledu. U devetoj godini po Hidžri, delegacija kršćana iz Nedžrana, na čelu sa glavnim biskupom Ebul-Harisom i svećenikom Abdul-Mesihom, došla je u Medinu. Kad su htjeli ući kod Poslanika Muhammeda, skinuli su svoju službenu vjersku odoru, a nakon prijema kod Muhammeda, zamolili su da im dopusti da obave svoje obrede. Muhammed im je dozvolio da obave molitvu u džamiji u Medini. Oni su to i uradili, ušli su u džamiju i obavili molitvu okrenuti prema Jeruzalemu.” (La vie de Mahomet, str. 372.)
Francuski orijentalista i slikar, Alphonse-Étienne Dinet (1861.-1929.) Poslanikov, s.a.v.s., postupak prema kršćanima Nedžrana prokomentirao je riječima: ”Historijska je činjenica da je poslanik Muhammed kršćanima Nedžrana ustupio pola svoje džamije za obavljanje njihovih vjerskih obreda, i mi vidimo muslimane kako ispovijedaju svoju vjeru i pozivaju druge u islam, ali oni nisu činili ono što su činili kršćani prilikom pozivanja u kršćanstvo, i nisu primjenjivali metode prisiljavanja koje odbija ljudska duša i koje ne prihvata zdrava ljudska priroda.” (Alphonse-Étienne Dinet, Posebne zrake svjetla islama, str. 18-19.)

Sloboda vjerovanja i prakticiranja vjerskih obreda

Politika vjerske tolerancije koju je Muhamed, s.a.v.s., primjenjivao prema sljedbenicima Knjige naišla je na veliko odobravanje i poštovanje kod mnogih zapadnih mislilaca, koji su, na tom tragu, uspoređivali toleranciju islama i fanatizam i nesnošljivost križara.
James Michenner veli: “Kur'an je izričit u svojoj podršci slobodi vjerovanja, a snažan dokaz za to je činjenica da islam prihvata narode različitih religija, sve dok su njihovi postupci dobri i uljudni. Muhammed je podsticao muslimane da surađuju sa narodima Knjige, Židovima i kršćanima, i nema sumnje da razloge za povremeno izbijanje ratova između muslimana i drugih treba tražiti u činjenici da su pripadnici drugih religija insistirali i ustrajavali u borbi. Svećenici i monasi su bili rezolutni u svojim izjavama da su Ehlul-kitabije dobro tretirani od strane muslimana i da su bili slobodni u svom vjerovanju i vršenju obreda. Možda je najbolja potvrda tome pismo koje je, nakon islamskog osvajanja, nestorijanski patrijarh Isidor poslao patrijarhu Semaanu, svom kolegi u Sinodu, rekavši: “Arapi kojima je Bog darovao vlast i vođstvo na Zemlji, došli su i kod nas (osvojili su i našu zemlju). Međutim, vidimo da oni ne žele i ne čine kršćanima zlo, već nam pomažu i ohrabruju nas da se držimo naše vjere i poštuju naše svećenike i redovnike.” (Preuzeto iz knjige: Muhamed Emin Hasan, Hasaisu da'vetul-islamijje, str. 166.)
U tom smislu su i riječi Williama Robertsona: “Samo su muslimani uspjeli spojiti džihad i toleranciju prema sljedbenicima drugih religija koje su porazili i ostavili ih da slobodno ispovijedaju svoju vjeru i vrše vjerske obrede.” ( Ševki Halil, Islam fi kafsil-ittiham, str. 125.)

Jedan od najvažnijih islamskih tekstova o vjerskoj toleranciji i slobodi vjerovanja, jeste ajet: ”U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekara, 256.)

U komentaru ovoga ajeta, Sejid Kutb je rekao: “Pitanje vjere, kako nas uči islam, je pitanje uvjerenja nakon njenog objašnjenja i spoznaje, a nije stvar prisile i primoravanja. Islam se obraća ljudskom razumu, odnosno ljudskoj svijesti, punom svojom snagom i energijom. On se obraća mislećem umu, intuiciji, emotivnoj inteligenciji, kao i zdravoj ljudskoj prirodi. Islam se obraća cjelokupnom ljudskom biću i svim aspektima njegove svijesti i spoznaje, bez ikakvog vida primoravanja, pa čak i putem materijalne nadnaravnosti kojoj se katkada pribjegava radi ostvarivanja pokornosti i poslušnosti, jer je to van domašaja ljudske spoznaje.

Pa šta onda reći o mnogobrojnim pravcima (ideologijama) i zemaljskim sistemima koji itekako mogu biti manjkavi i proizvoljni, a koji se nameću putem državne vlasti, a koji, onima koji ih prekrše, ne dopuštaju da žive.” (Sejid Kutb, Fi zilalil-Kur'an, I tom, komentar 256. ajeta sure El-Bekara)

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA