Penzioner Vladimir Dimić radio je nakon završenog fakulteta pa sve do starosne penzije kao saobraćajni inžinjer u Hrvatskim željeznicama, a u Zagreb je radi školovanja iz rodnih Vinkovaca došao 1972. godine.
Stanuje u Starom Trnju, na Savici, u “lijepom, ali zanemarenom i neurbaniziranom dijelu Zagreba” u kojem ljudi još uvijek stanuju u malim porodičnim kućama, okruženi tišinom, povrtnjacima i zelenilom, kao i prije pola stoljeća.
Černobil kao pouka i poticaj
Kada je 1986. s navršene 33 godine, dobio drugo dijete, osjetio je potrebu nešto uraditi. Bila je to godina kada se desio Černobil koji je šokirao cijeli svijet i kada je shvatio da jedna ljudska greška može upropastiti pola svijeta.
– Shvatio sam da je potrebno nešto učiniti i vratiti dug planeti Zemlji. Svi mi dišemo, ni zrak čak nije besplatan, a taj zrak proizvode upravo stabla – kaže Vladimir.
I tako je počela njegova priča sa sadnjom stabala po gradskim zelenim površinama, priča čovjeka koji živi u gradu, u zgradi, koji čak nema ni svoju vlastitu baštu.
Kako je u gradu zabranjeno saditi drveće bez plana i dozvole, Vladimir je shvatio da je besmisleno postati “gradska gerila” i narušavati dogovoreni ritam i plan grada, pa je prve sadnice posadio na mjestima na kojima su se sadnice posađene od gradske komunalne službe osušile, a takvih svake godine biva puno.
– Sad, ako prošetamo, vidjet ćemo da je jedno od tri posađena stabla suho. I šta bi smetalo da ja na tom mjestu iskopam rupu i zasadim svoje stablo, iste vrste koja se nije primila?! To niko neće ni primijetiti, samo će reći: ‘Vidi kako je ovo drvo živnulo’. Odlučio sam govoriti o tome kako bi bar jedna osoba rekla: „Pa, to bih i ja mogao, to nije ništa” – poručuje Vladimir.
U protekle 33 godine zasadio je preko hiljadu stabala na zelenim gradskim površinama i širom zemlje, oko 600 ih se primilo, ali Vladimir ne voli govoriti u brojkama jer brojke nisu važne, smatra.
Proljeće i jesen najbolji su za sadnju
Najbolje je saditi u jesen i proljeće, kaže Vladimir koji je na početku svoje botaničke karijere učio od tadašnjeg prijatelja, diplomiranog šumara koji je postao poznat kao glumac, a riječ je o pokojnom Đorđu Rapajiću, proslavljenom po ulozi Nosonje u seriji za djecu “Smogovci”.
-Najvažnije je pronaći pravu poziciju, neku gradsku zelenu površinu na kojoj se neko drvo već osušilo, zbog nebrige gradskih firmi za održavanje zelenila ili iz bilo kojeg drugog razloga – savjetuje Vladimir.
Oko Vladimirove zgrade, nakon što je izgrađena, od 35 zasađenih stabala samo su dva preživjela, sva ostala su se osušila, ali ih je jedno po jedno sam mijenjao novim.
Gradska komunalna poduzeća često ne stignu zalijevati posađene sadnice, a ponekad ih zasade u pogrešno vrijeme.
Novac, vrijeme, alat i fizička snaga
Nije zanemariv ni finansijski dio priče oko sadnje stabala jer sadnice u rasadnicima koštaju od 20 do najmanje 200 eura, zavisno od vrste i veličini sadnice, o kojoj pak zavisi veličina rupe koja treba biti najmanje 40 puta 40 puta 40 centimetara. Za sadnju je, osim fizičke snage, krampa, lopate i sličnih alata, potreban humus, neka vrsta gnojiva, ali i vrijeme.
Rođendan slavi u rano proljeće, idealno vrijeme za sadnju, a svi prijatelji već znaju što mu je najbolje pokloniti. Najviše voli posaditi hrast, ali hrast se najteže prima, voli magnolije, japanske trešnje, cedar, tisu, bukvu.
Osim užitka u sadnji, a potom još većeg užitka u posmatranju stabla dok raste, branju plodova s njega ili užitka u laticama dok drvo cvjeta, onaj koji sadi često doživljava i razočarenje, kaže Vladimir. Jer neko drvo se osuši, neko drvo neko polomi, neko manje drvo čak i ukrade, ali to je za Vladimira još najbolje rješenje jer pretpostavlja da je drvo ukradeno da bi na drugom mjestu bilo posađeno.
Vladimira upoređuju sa animiranim filmom “Čovjek koji je sadio drveće” napravljenim prema knjizi iz 50-ih godina.
Drvo daje kisik za disanje, daje hladovinu, snižava temperaturu u vrijeme najvećih vrućina, drvo uljepšava okoliš i oplemenjuje svijet, poručuje Vladimir kako bi nas sve podsjetio na brigu oko drveća i na ljepotu sadnje vlastitog drveta.
Izvor: Anadolija
