Voz života

206
1929410486902753

Piše: Elmedina Muftić

elmedinamuftic    Prije 21 godinu, 27. februara 1993. godine pripadnici srpskih paravojnih jedinica uz logističku pomoć države Srbije, oteli su 19 putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar, 18 Bošnjaka i jednog Hrvata. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen. Oteti i ubijeni ljudi bili su državljani Srbije i Crne Gore, iz Priboja, Prijepolja, Beograda i Podgorice, a bilo je i državljana Bosne i Hercegovine. I danas, duže od dvije decenije nakon zločina, srpsko pravosuđe nije utvrdilo ko su naredbodavci i organizatori zločina – i oni su ostali van domašaja pravde. Posmrtni ostaci Rasima Ćorića i Jusufa Rastodera, kao i nekompletni posmertni ostaci Halila Zupčevića, otetih i ubijenih putnika, pronađeni su u jezeru Peruċac. Za posmrtnim ostacima ostale šesnaestorice i dalje se traga. Pouzdano je utvrđeno da je sve otete formacija Milana Lukića, koja je pripadala Vojsci Republike Srpske, prevezla u selo Preljevo kod Višegrada, gde ih je opljačkala, pretukla, potom strijeljala i njihove leševe bacila u Drinu.”

U znak sjećanja na ove žrtve i zločin koji ne smije niti može da bude zaboravljen, želim da napišem priču koja ne simbolizuje smrt, nego život…

Pjesnik je rekao; „Ovdje se ne živi da bi se umiralo,ovdje se umire da bi se živjelo”.

Život je kao putovanje vozom…U Ezelu kad smo čuli prvi zvuk, znali smo u kojem smjeru treba da krenemo…Prvim plačem smo najavili naš ulazak u voz… Bili smo začuđeni kad smo stupili u prvi kupe.. Jedino što nam je u tom trenutku bilo poznato je to odakle dolazimo…. Sad je trebalo da dobijemo odgovor na pitanja….Šta ćemo ovdje? I kuda to putujemo?… Ezan , ikamet i tri puta ponovljeno ime, kojim nas je babo zovnuo, bili su prvi znak da naše putovanje u vozu života počinje dobivati svrhu…

Činilo nam se da se voz i ne kreće nekom brzinom, jednostavno da mili po šinama i uživa prelijepim predjelima, ušuškan u toplom krilu majke, brižnom pogledu babe, u popustljivosti nane i dede, pažnji daidža, amidža, tetki, obasjan ljubavi sestre i žrtvom brata, želio je da što duže ostane na toj dionici… Ali… Sve prolazi…Mijenjaju se godišnja doba, smjenjuju se dan i noć…Tako i mi iz prvog kupea ljubavi, morasmo zakoračiti u drugi kupe i tada primijetismo da je voz počeo da se kreće brže… I tamo smo još uvijek sretali draga i poznata lica, ali smo upoznavali i nova lica koja su naše putovanje činili zanimljivijim, često sretnijim, ali ponekad tužnim…U drugom kupeu učimo da se voz ne kreće samo po lijepim predjelima, da osim toplog majčinskog krila postoji i hladan pogled neznanca, da draga lica u određenim momentima moraju da napuste voz na određenoj im stanici… Kako smo prelazili iz kupea i kupe tako smo i sazrijevali, svaka nova stanica je uzimala po jedno nam drago lice… Predjeli kroz koje smo prolazili postajali su sve nepristupaćniji, kroz prozor smo mogli da vidimo planinske vrleti i ogoljene pustinje, koje su nas upućivale na ljudske duše…

Voz se kretao sve brže i brže, nailazio je na razna iskušenja, prepreke, putnici su morali da donose važne odluke kako bi njima održali voz na šinama i omogućili nastavak putovanja. U teškim momentima pokazivali smo prava lica, neki su jednostavno sve puštali slučaju, znajući da slučajnost ne postoji, drugi su se hrabro hvatali u koštac s iskušenjima i preprekama i ako prave gazije savladavali ih i tako činili dobro i drugima i sebi…Treći su samo gledali svoja posla strahujući samo za sebe i trudeći se da je samo njima dobro, takvi su samo u tim teškim momentima uspijevali da budu na sopstvenom dobitku, a gubili su trajnu nagradu i osjećaj ljepote kad se savlada iskušenje i doživi zajednički uspjeh… Ali svejedno i takvi su putovali vozom i s takvima smo morali dijeliti kupe….

Bilo je raznih karaktera, neki su bili samo sjena samog sebe, neki su ostavljali trag i na vodi jer su živjeli životom kakav je određen čovjeku kao Allahovom, dž.š. namjesniku na zemlji, neki su živjeli samo za sebe, služeći se vozom kao sredstvom u postizanju dunjalučkog užitka ne znajući ili ne vjerujući da će morati izaći na stanici određenoj… Naprosto, život je takav….Iskušenja i prepreke na putu života nisu tu da nam život učine težim nego da nas pouče i da pouku primimo…Da razumijemo svrhu putovanja…Da spoznamo vrijednost voza…Da osjetimo potrebu saputnika…Da svojim načinom i odnosom spram putovanja, lijepim ahlakom utemeljenim na principima vjere učinimo putovanje ugodnijim kako drugima tako i sebi…

Voz se sve brže kretao, a mi smo dobivali veću ulogu, od slijepog putnika, došli smo putnika čija je karta odavno čekirana i koji već odavno putuje vozom i bliži se stanici na kojoj će morati da siđe i zauvijek napusti voz…
Sve što smo u toku putovanja vozom učinili ponijet ćemo sa sobom, svaka lijepa riječ i osmijeh i djelo koje smo uputili ili učinili nekom od naših saputnika bit će naša nada, svaki ružan gest koji smo namjerno i s predumišljajem uputili nekome od saputnika bit će naš teret i naš strah…
Kako se putovanje bliži kraju tako i mi vršimo reviziju putovanja, postavljamo si pitanja i dajemo odgovore…Da li smo zadaću zbog koje smo se i ukrcali u voz ispunili onako kako se to od nas očekivalo, jesmo li bili dostojni namjesništva na ovom dunjaluku? Da li smo otežavali ili olakšavali putnicima koji su isto tako kao i mi bili samo u prolazu i imali istu zadaću samo drugačiju ulogu? Je li naše putovanje imalo svrhu i ostavilo trag u predjelima kojima smo prolazili? Hoćemo li ostati upamćeni kao osobe čiji se silazak sa voza osjeti i ostavlja prazninu u srcima ljudi? Jesu li naša jela bila u skladu sa prvim riječima koje nam je babo na uho proučio i poslije nas tri puta imenom zovnuo?…

Voz polagahno usporava, gledamo našu stanicu života, tu moramo izaći…Do ove stanice je vrijedila naša karta, dalje će voz bez nas… Okrećemo se unazad i pogledom tražimo prvi kupe i ta draga lica koja su nas uvela u prve tajne putovanja vozom i naučila nas osnovnim vrijednostima života…Njih više nema među putnicima, ne možemo da ih dokučimo pogledom dunjaluka…Pogled nam prelazi iz kupe u kupe i vrača nam sjećanja na putovanje, na licu osjećamo sjetan osmijeh, koji je ujedno i oproštaj i nada… Pokušavamo da pokupimo svoju prtljagu i polahko krenemo k izlazu… Koračamo ruku spuštenih niza se… Naša prtljaga su naše knjige na našim ramenima… Osmjehujemo se zadovoljno jer nas težina na desnom ramenu podsjeća da nismo putovali uzalud…Voz staje…Izlazimo…Na stanici ne očekujući iznenada ugledamo sva ona draga lica iz prvog kupea…Smirena i zadovoljna….

I glas koji poziva…..

“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (Al-Fagr)