Zaboravljeni krvavi Bajram u Bijeljini

5574
photo-drustvo-politika feljton-Dzamija 01 u 542438236

Piše: Jusuf Džafić

Srpski nacionalisti, u zadnjih stotinjak godina poznati kao četnici, uvijek su uživali u tome da počine neki zločin da li na pravoslavni blagdan (Božić, Uskrs, Pravoslavna nova godina i sl.) ili pak na muslimanski (Ramazanski i Kurbanski bajram). Četnička zvjerstva u Sandžaku i gornjem Podrinju pravoslavnog Božića 1943. godine, Genocid nad Bošnjacima i ostalim muslimanima Cetinja i okolice na Badnje veče 1711. godine, poznat kao „Istraga poturica”, koju je opjevao i glorifikovao Petar Petrović Njegoš, taj srpskocrnogorski Gebels XIX stoljeća, u svom Gorskom vijencu, epskoj pjesmi koja je jedan od temelja modernog srpskog ekstremizma i fundamentalizma, samo su neki od primjera te već, slobodno možemo reći, „tradicionalne četničke prakse”. Tako je i Agresija na suverenu Republiku Bosni i Hercegovinu počela 31. marta 1992. godine u Bijeljini, tačnije noći s 31. marta na 1. april, 28. noći ramazana 1412. hidžretske godine, a ne 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, kako se zvanično uzima datum i mjesto početka Agresije.

Upravo te noći 31. marta, rat, u liku Željka Ražnatovića Arkana, zakucao je na vrata bijeljinskih Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Roma i probosanskih Srba. Goloruki, nesvjesni realnosti, Bošnjaci i ostali probosanski Bijeljinci nisu bili spremni da se suprostave domaćim semberskim četnicima, ali i, poput parazita pridošlim srbijanskim četnicima, željnih „turske” krvi.

No, rat u Bijeljinu nije stigao nenajavljen, kako se u prvi mah činilo njenom nevinom stanovništu koje je uskoro, nakon skoro 50-godišnje pauze, ponovo osjetilo četnički nož na svojim šijama. Pored vijesnika rata na jugoslovenskom nivou (Miloševićev govor na Gazimestanu 1989. godine, Agresija JNA na Republiku Hrvatsku), te bosanskom (JNA uništavanje sela Ravno kod Trebinja, naseljenog Hrvatima, 1.oktobra 1991. godine, pucanja rezervista JNA po Tuzli i Kalesiji u oktobru 1991. godine, unaprijed pripremljeni koncentracioni logori, bunkeri i rameštena artiljerija JNA oko bosanskih gradova, proglašenje Srpske Republike BiH 9. januara 1992. godine) bili su tu i lokalni vijesnici, između kojih su najjasniji bili sljedeći:

– 19. septembra 1991. – Formirana SAO sjeveroistočna Bosna „kao neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koji će se pripojiti Jugoslaviji”, kako piše u osnivačkom dokumentu. Zanimljivo je da je ova srpska autonomna oblast, u koju su na kraju ulazile općina Tuzla, Kalesija (sa Osmacima), Srebrenik, Brčko, Zvornik (sa Sapnom), Lopare (sa Čelićem), Ugljevik (sa Teočakom), Bijeljina, bila naseljena sa 70% nesrpskim stanovništvom.

– 9. i 10. novembar 1991. – Održan je neustavni referendum na kojem se srpski narod izjašnjavao za formiranje srpske republike unutar BiH i ostanak te repuzblike u SFRJ, pa tako i Srbi Semberije. Naravno, za razliku od ovog, bosanskohercegovački referendum je održan u skladu sa dotadašnjim ustavima BiH i SFRJ, na kojem i desetina Srba glasala za nezavisnost BiH.

– 29. novembar 1991. – Nestao je Abdulah Kovačević, predsjednik MBO (Muslimanske Bošnjačke organizacije). Pošto je bio glavni inicijator odvajanja Čelića iz općine Lopare, iz razloga da Bošnjaci Čelića ne budu dio parateritorije, odnosno samoproglašene SAO Sjeveroistočna Bosna, odnosno Semberije i Majevice, rezervisti JNA su ga odveli iz njegove kuće u Vražićima kod Čelića. Njegovo beživotno tijelo je 6. januara 1992. godine izbačeno iz helikoptera u blizini njegove kuće. Za ovaj zločin JNA nije niko odgovarao ni tada, a ni dan-danas, kao i za ostale slične zločine širom BiH.

krvavi-bajram-masakr-u-bijeljini-19923

– 29. januar 1992. – Skupština SAO Semberija i Majevica objavljuje svoje otcepljenje od BiH i poručuje da oni koji neće s njima, neka se isele.

– 30. janaur 1992. – Skupština Bijeljina donosi odluku o nelegalnom preuzimanju Radija Bijeljina i smjeni direktora SDK Huse Elezovića.

– 31. januar 1992. – Pod oružjem izvršeno preuzimanje Radija i smjena direktora SDK. Naveče tog dana eksplodirala je bomba u prostorijama bijeljinske SDA.

1. februar 1992. – Eksplordirala bomba pred zgradom SDA u Bijeljini. Rafalni pucnji odjekuju naveče gradom. Smijenjen Jusuf Trbić sa mjesta glavnog i odgovornog urednika Radio Bijeljina i Semberskih novina, a na njegovo mjesto postavljen Pero Simić, novoimenovani ministar informisanja tzv. SAO Semberije i Majevice. Inače, Simić je bio nekvalifikovan i za funkciju novinara, a kamoli urednike jednog radija i novina, jer je imao samo srednju stručnu spremu.

1/2. februar 1992. – Pijani rezervista JNA Drago Miličić ubija šestero ljudi. Zahvaljujući ovom incidentu, protesti iz mjesnih zajednica, kojim bi bijeljinski narod digao glas protiv svega što se dešava, a koji su se trebali uskoro zbiti, nisu nikada održani, jer je strah ušao u ljude. Da stvar bude gora, unatoč strahu, Bošnjaci Bijeljine su se tješili da rata neće i ne može biti.

– 28. februar 1992. – Formirana je isključivo srpska policija na teritoiriji tzv. Srpske Republike BiH, pa je tako, i Bijeljina, sa 40% nesrpskog stanovništva (grad je po popisu 1991. godine imao 70% Bošnjaka, ako izuzmemo srpsko selo Gojsovac i neka srpska prigradska naselja, koja su tada računata u dio grada), dobila 100% srpsku policiju.

Zatim je došao i 30. mart 1992. godine. Do tada je SDS preuzela kontrolu nad svim – opštinom, policijom, vojskom, teritorijalnom odbranom, javnim ustanovama i službama, firmama, medijima. Bošnjaci su masovno pootpuštani sa svojih radnih mjesta uz apsurdne izgovore (Moju mater su otpustili iz Opštine pod izgovorom da nije imala položeni kurs korištenja računara, a pitanje da li je tada sva opštinska uprava imala i jedan računar!). Bošnjaci Bijeljine i Janje našli su se u bezizlaznoj situaciji. Sva srpska sela koja su ih okruživala bila su do zuba naoružana oružjem JNA i Teritorijalne odbrane. Štaviše, gradski Srbi, koji su čini sedminu građana Bijeljine, imali su više oružja od 30 hiljada bijeljinskih Bošnjaka i Roma. Bošnjaci su bilo osuđeni, samo toga nisu bili svjesni. Uveče, tog 30. marta bačena je bomba na kafić „Istambul”, gdje se okupljala bošnjačka omladina. Bilo je šest povrijeđenih. Strah je zavladao gradom. Ovaj bombaški napad četničkog teroriste Aleksandra Zekića iz semberskog sela Gojsovac bila je uvertira za ono što će usljediti sutradan naveče.

O ratnim zločinima u Bijeljini tokom rata, pogotovo o zločinima od 31. marta do 4. aprila, koliko su trajala divljanja arkanovaca, Jusuf Trbić je napisao knjigu „Gluho doba”, gdje donosi i svoje viđenje početka rata u Bijeljini, čiji je svjedok i žrtva lično bio.

„Zapucalo je u noći između utorka i srijede, između posljednje dana marta i prvog dana aprila. Tutnjalo je tu, oko nas, potmulo su odjekivale eksplozije, jedna za drugom, niko nije znao šta se dešava. Čulo se da su stigli arkanovci, očekivalo se nešto, a niko nije znao šta se dešava, ali je iznad svega lebdjela stara, poderana iluzija da rata ovdje ne može biti, jer nema ko ratovati. Za većinu nas rat je bio ono što smo vidjeli na filmu: jedna vojska puca na drugu. Ovdje su samo Srbi imali vojsku, policiju, oružje. Druge strane, jednostavno nema”, napisao je Trbić, između ostalog o početku „krvavog plesa” u Bijeljini.

Rečenica koju je Trbić čuo, dok je bio u rukama krvnika, a koju je izgovorio Mauzer: „Ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo”, dovoljno pokazuje koliko je ubijanje Bošnjaka Bijeljine bilo planski isplanirano i dovedeno do bolesnog savršenstva. Svemu tome, naravno, rukovodilo se iz matice Srbije, tj. iz Beograda: „Krizni štab SDS-a bio je vladar života i smrti u Bijeljini. Njemu su, direktno iz Beograda, upućivane dnevne naredbe, o kojima je govorila i Biljana Plavšić, a njegovi članovi su onda sve to stavljali na papir: koga ubiti, koga protjerati, koga samo opljačkati, koliko Bošnjaka može danas izaći, ako plate, a koliko ih treba vratiti iz Rače. Taj krvavi posao naslijedilo je Ratno predsjedništvo opštine. Policijski čas je sve Bošnjake držao noću u kućama. Pa su tako Vojkan Đurković i njegovi, ali i ostali iz policijskih i vojnih službi i paravojnih jedinica koje su se slegle u Bijeljinu, mogli da biraju koga će posjetiti i šta će mu raditi. U Bijeljini i Janji je otvoreno slobodno lovište na Bošnjake.”

Tačan broj Bošnjaka koji su ubijeni u tim pokoljima početkom aprila još uvijek se ne zna. Krivac je i Haški tribunal koji nije pokrenuo detaljnu istragu tih nemilih događaja. Stoga je i broj osuđenih za zločine nad Bošnjacima Bijeljine zanemarljiv. Brojni krvnici i dan-danas slobodno dišu, žrtva se svakodnevno susreće sa svojim krvnicima. Procjenjuje je se da je u četničkom divljanju u Bijeljini tokom aprila 1992. Godine,te kasnijim zločinačkim radnjama nastradalo između 700 i 1000 ljudi mahom Bošnjaka, ali bilo je i Albanaca, Roma, te nekolicina Srba, probosanske, antičetničke orijentacije. Inače, četnici su imali običaj da ovakve Srbe ubiju, pa optuže Bošnjake da su oni vinovnici njihove likvidacije.

Do danas nijedan izravni počintelj nije odgovarao za ove zločine, izuzev dva čuvara logora Batković koji su bili bošnjačke nacionalnosti. Doduše, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik su odgovarali za učešće u organizaciji zločina, ali brojni počinitelji koji su svoje ruke lično okrvavili hodaju slobodno. Možete ih susresti u Bijeljini, Zvorniku, Beogradu – teorijski u svakom gradu RS i Srbije. Okružno tužilaštvo je nedavno podiglo prvu optužnicu zbog zločina nad Bošnjacima Bijeljine i to zbog zločina nad Ramom Avdićem i njegovom porodicom. Štaviše, podigli su optužnice protiv 430 ljudi, većinom Bošnjaka.. Na kraju, kad je većina Bošnjaka otpala sa spiska zbog neosnovanih optužnica, broj onih protiv kojih su podnijete optužnice je spao na 130, opet uglavnom Bošnjkaka. Naravno, ove preostale optužnice kupe prašinu u zgradi Okružnog i opštinskog suda u Bijeljini. Zanimljivo je da je zgrada Suda izgrađena na vakufskoj zemlji, jednim dijelom na džamijskom mezarju, a drugim dijelom na mjestu Muslimanske kiraethane, kojeg su komunističke vlasti oduzele neposredno nakon II svjetsko rata. Tako je zgrada Suda samo jedan od brojnih simbola kontinuiranog genocida i urbicida nad Bošnjacima Bijeljine.

Međutim, ni u medijima ni i u publicistici stanje nije mnogo bolje. Osim rijetkih novina, te publiciste Jusufa Trbića, koji je napisao par knjiga na ovu temu, o genocidu i etničkom čišćenju se rijetko priča. Ispada da je skoro 35 000 protjeranih, te oko 1 000 ubijenih Bijeljinaca i Janjaraca sami iscenirali ubistva, pljačke, silovanja, prijetnje, logor Batković…

Drugog dana Bajrama, nakon podne-namaza, s obzirom da je Dan šehida, MIZ Bijeljina je na šehidskom mezarju Lipići, zajedno sa džematlijama i imamima Bijeljine, obilježio dan sjećanja na Bijeljince koji su zločinački ubijeni tokom rata, te na one koji su poginuli širom Bosne, braneći Republiku Bosnu i Hercegovinu, . U svom govoru, koji nam svima može služiti za pouku, Samir ef. Camić, glavni imam MIZ Bijeljina, pohvalio je prisutne, kojih je ovih godina bilo više nego ikad, što su sa sobom poveli djecu i unuke, jer su, kako on kaže, upravo ona zalog da nećemo zaboraviti četničke zločine nad Bošnjacima Bijeljine. Napomenuo je da je među prisutnima i Omer Nargalić sa svojim sinom Salkom Nargalićem. Naime, Omer Nargalić je sin poznatog bijeljinskog boksera Salke Nargalića-Ćose koga su arkanovci i domaći četnici zvjerski ubili nakon mučenja, u noći drugog na treći april, namamivši ga prijetnjom da će mu ubiti djecu. Omer je svom sinu dao ime po svom ubijenom ocu Salki. Efendija Camić je uputio i dovu da ne dozvolimo da nas ponovo ucjenuju, prijeteći da će nam ubiti djecu.

Žalosno, ali i na nesreću očekivano, nijedan medij nije propratio ovaj događaj, čak ni Dnevni avaz. Niti jedan političar nije bio prisutan, iako su izbori blizu. Međunarodna zajednica, koja se stalno busa u prsa kako štiti prava ugroženih, takođe nije poslala ni jednog jedinog predstavnika. Bošnjaci Bijeljine su zaboravljeni po ko zna koji put. Zauzvrat, uručuju se dvije nagrade gradonačelniku Bijeljine Mići Mićiću: priznanje za evropskog načelnika Republike Srpske 2012, po odluci Evropskog pokreta u BiH, te međunarodno priznanje „Najgradonačelnik 2012, koje dodeljuje Direkcija za izbor najmenadžera BiH, jugoistočne i srednje Evrope. Time se nagrađuje slavljenje 1. aprila kao “Dana oslobođenja” (čitaj Dana oslobođenja Bijeljine od njenih Bijeljinaca koji su tu stotinama godina živjeli), koje obilježava dotični gradonačelnik, te totalno zapostavljanje i ponižavanje preostalih Bošnjaka Bijeljine i Janje na svim nivoima lokalne vlasti u Bijeljini, na čijem je čelu upravo Mićić. Žalostan nam je ovaj svijet u kojem se diskriminacija, izolacija, ismijavanje potlačenih bijeljinskih i janjarskih Bošnjaka nagrađuje nagradama za najuspješnijeh gradonačelinka RS i cijele BiH! Žrtvi ni šipak!

Međutim, muslimani Bijeljine i Janje su, nadajmo se, već 1992. godine shvatili (neki će shvatiti, samo da ne bude kasno) da ih samo Uzvišeni Bog neće zaboraviti, pod uslovom da oni njega ne zaborave, kako su ga u plimi komunističkog trenda većina Bošnjaka i zaboravila.

dan sehidaBN

Spisak “muslimanskih ekstremista”

Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio poznati semberski četnik Ljubiša Savić-Mauzer, koji je ubijen 2000. godine, najvjerovatnije u Miloševićevom razračunavanju sa svojim nekadašnjim „jaranima”, objavio je 15. maja 1992. godine u prvom broju SIM novina da su sljedeće osobe nastradale, tj. da su sljedeći „muslimanski ekstremisti” ubijeni: Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić-Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi Komšiću (1933) pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).