Zakon i moral

669

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U svom intelektulanom remek-djelu ”Islam između Istoka i Zapada”, veliki muslimanski mislilac i lider Alija Izetbegović kaže: ”Mnoštvo zakona i složenost zakonodavstva obično je pouzdan znak da je u društvu ”nešto trulo” i da treba prestati donositi zakone, a početi odgajati ljude.”

Izetbegović nije protiv toga, kako bi neko mogao pomisliti, da postoje zakoni u društvu koji reguliraju odnos pojedinca i države i odnos ljudi jednih prema drugima, jer je nemoguće da ljudsko društvo postoji bez toga – nije potrebno citirati Ibn Halduna koji je govorio i pisao o nužnosti postojanja zakona u ljudskom društvu -, već Alija Izetbegović ovdje poziva na moralni odgoj, ne zbog toga da ne bismo počinili greške protiv zakona, već da ne bismo počinili greške protiv etike i moralnosti.

Govor o dualizmu zakona i etike je star koliko je staro i čovječanstvo, iako je najstariji pisani dokument koji se bavi ovom tematikom Aristotelova knjiga o etici. No, siguran sam da je čovjek primao moralno-etičku edukaciju od prvih trenutaka njegovog života na Zemlji. Uostalom, to je bila praksa Allahovih poslanika o čemu nam govori i priča o dvojici Ademovih, a.s., sinova. Nesporazum i razilaženje među njima na početku je bio vezan za zakon, odnosno to je bio spor pravne prirode, budući da je Habil imao pravo oženiti ženu oko koje su se sporili, dok njegov brat Kabil, po zakonu, nije imao pravo da je oženi. Međutim, moralnost, etičnost i vrlina došli su do izražaja kada je Kabil želio ubiti brata Habila. Vidjeli smo da se Habil odrekao svog zakonskog prava na samoodbranu u zamjenu za moralnu obavezu i odgovornost, rekavši: “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.” (El-Maide, 28.)

Svrha zakona je učvršćenje i stabilnost sistema u društvu, pa je, na osnovu ovakvog razumijevanja, njegov cilj koristoljublje (utilitarizam), dok je cilj morala uzoritost (idealizam) koja čovjeka vodi do savršenstva. Iako je zakon neophodan – pravno, moral je neophodan – nužno. Islam, kada je odredio zakone i postavio granice, prije ove društvene nužnosti on se posvetio moralnom odgoju i moralnom usavršavanju ljudi.

Zakon nije obavezivao hazreti Osmana, r.a., da donira karavanu punu robe i hrane u godini u kojoj je bila velika glad i koja je nazvana ”Godina pepela”. Država nije imala pravo u njegovom imetku, osim onoga što je bio dužan dati na ime zekata, ali se Osman, r.a., odrekao svog zakonskog prava da bi ispunio svoju moralnu dužnost.

Kada je hazreti Alija, r.a., nakon što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., krenuo na put Hidžre, ostao da spava u Poslanikovom, s.a.v.s., krevetu, u islamu nije bilo prisilne vojne službe, niti je postojao zakon o odgovornosti vojnih bjegunaca, već je hazreti Alijino žrtvovanje imalo moralnu dimenziju koja nema veze sa zakonom.

Nije postojao zakon koji bi kaznio Ebu Bekra, r.a., ako ne otkupi i ne oslobodi Bilala, r.a., ali etika i moral nisu dopustili Ebu Bekru da gleda kako nevjernici muče njegovog brata po vjeri na vrelom mekanskom pijesku, dok on mirno spava na svojim dinarima i dirhemima.
Kada je Ummu Ammare, r.a., odlučno ustala da odbrani Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od neprijateljskih sablji i strelica, znala je da je zakon ne obavezuje na to, ali moral od nas traži da ne pitamo za naša prava koliko da pitamo za naše dužnosti.

Kada je hazreti Hatidža, r.a., sav svoj imetak stavila na raspolaganje svome mužu, Muhammedu, s.a.v.s., nije postojao zakon Kurejšija koji je dozvoljavao da muž može raspolagati sa ženinim imetkom kako hoće, niti je postojao islamski zakon koji je to dozvoljavao, već je Hatidža, r.a., znala da se čovjeku poput njezinog muža ne treba ništa uskratiti, te da je sramota da bračni drugovi žive pod jednim krovom i dijele jednu postelju, a ne dijele novac i imetak koji imaju.

Kada je Omer, r.a., govorio sa minbera kako treba ograničiti vjenčani dar (mehr) ženama, jer se uvjerio da neki muslimani pretjeruju u potraživanju mehra za svoje kćerke, ustala je Šifa’ bint Abdullah, r.a., i rekla mu: ”Nemaš ti pravo na to!” Zatim mu je citirala ajet: ”Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno oduzmete, čineći očigledan grijeh? Kako biste mogli i oduzeti to kada ste jedno s drugim živjeli i kada su one od vas čvrstu obavezu uzele.” (En-Nisa, 20.) Ova vrla sahabijka nije bila službenik Vrhovnog ustavnog suda, već je bila na visokom stupnju morala, tako da je stala pred jednog od najpoznatijih pravednih vladara u historiji i rekla mu: ”Nisi u pravu!”

Rezime

Ako ne krademo samo zato što znamo da će nas krađa odvesti u zatvor, mi smo robovi. Istinski slobodni ljudi čuvaju tuđi imetak, čast i život zbog toga što, ako to ne bi činili, nanijeli bi štetu sebi prije nego drugim ljudima i društvu. Kada nam dođu naši rođaci ili prijatelji da traže pomoć i podršku, pa ih odbijemo, mi smo u tom slučaju sigurni od zakona i sudova, ali nismo sigurni od naše savjesti. Društvo u kojem se pozornost stavlja na zakon više nego na ljudsku savjest, morat će svaki dan donositi poneki zakon, jer se društvo ne može spasiti i izbaviti bez morala. Hazreti Omer je bio siguran bez čuvara i posebne straže, toliko da je to iznenadilo i zadivilo izaslanika perzijskog Kisre, zato što je bio izrazito moralan, a ne zato što je zakon bio u njegovoj ruci.