Zamislimo kako bi izgledalo da nije Božijeg pokrivanja grijeha i da naši grijesi učinjeni u tajnosti dospiju u javnost

0

Autor: dr. Salah el-Budejr / Preveo i sažeo: Semir Imamović

Hvala Uzvišenom Allahu, koji pruža utočište svakome onome koji u Njegovoj blagosti i dobroti traži utočište, i koji liječi Svojim blagodatima onoga koji nije izgubio nadu u Njegovu dobrotu i milost.

 Bogobojaznost je ta koja ljudima donosi svako dobro i blagoslov, i od njih odagnjava zlo i nedaće. ”Allah će spasiti one koji su njegova naređenja izvršavali, a Njegovih se zabrana klonili, i oni će postići ono što su željeli; zlo ih se neće doticati i oni neće tugovati.” (Prijevod značenja, Ez-Zumer, 61.).

Vjernik se, između ostalog, odlikuje i po tome što se čuva svega što bi mu moglo donijeti sramotu na ovom i budućem svijetu, omraziti ga u ljudskim očima i dovesti ga u ponižavajući položaj. Jedna nesmotrenost ili greška mogu biti uzrokom sramote, koja će čovjeka pratiti čitav njegov život, i čija vatra nikada neće biti ugašena. Svakako, čovjek ima svoje uspone i padove, a Allah briše grijehe i prašta. Čovjek griješi i odaje se porocima, a Allah prašta i pokriva sramote, jer On je Blag, Stidan (stidi se kazniti Svoga roba) i natkriljuje Svojom milošću grešenike. Možemo li zamisliti kako bi sve izgledalo da nije Božijeg sitra (pokrivanja grijeha i sramota) i da svi ljudski grijesi i prevare učinjeni u tajnosti, nekako dospiju u javnost, da za njih saznaju naši prijatelji i dušmani, dobronamjerni i zlonamjernici?

Kao odgovor na ovo pitanje neka nam polsuži sljedeća pripovijest. Naime, navodi se da su poznatom pobožnjaku Davudu et-Taiju (umro 165 H.g./ 781.g), došli neki ljudi i obavijestili ga da uživa veliko poštovanje u vladajućim krugovima, na što je on rekao: ”Samo zahvaljujući Allahovom sitru (pokrivanju grijeha), mi se neometano i bez većih problema krećemo u društvu, a kada bi ljudi znali sve o nama (ono što u tajnosti činimo), ne bi im naumpalo da o nama kažu bilo kakvo dobro, a naročito da nas pohvale.” Zato, zahvaljujmo Allahu na Njegovom svekolikom dobru i neizmjernom dobročinstvu.

Ukoliko se, kojim slučajem, i desi da nas nadvlada strast, ne budemo u stanju oduprijeti se zlim porivima naše duše, i pokleknemo pred čarima grijeha, ono što nikako ne bi smjeli učiniti, jeste da grijeh ispoljimo u javnosti, a uz to smo dužni, što prije, zatražiti oprosta od Uzvišenog Allaha, dželle šenuhu, iskreno Mu se pokajati i ostaviti grijeh. U jednom mursel hadisu (hadis u čijem nizu nedostaje ashab), kojeg su zabilježili Malik, Hakim i Bejheki, Allah im se smilovao, navodi se da je Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Ko počini bilo kakvu prljavštinu (grijeh), neka je sakrije od ljudskih očiju, u protivnom, ko nam javno ispolji grijeh, mi ćemo mu suditi u skladu sa propisima Knjige (Kur'ana).” Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Svim mojim sljedbenicima će biti oprošteno, osim onima koji javno ispoljavaju grijehe, a u javno ispoljavanje grijeha spada i to da čovjek učini grijeh noću, a zatim nakon što Allah pokrije tu njegovu sramotu, on, sutradan, priča ljudima kako je učinio to i to. Allah mu je bio sakrio grijeh, a onda je on sam potrgao Božiji zastor (kojim je bio pokriven njegov grijeh).” (Muttefekun ‘alejhi).