Zašto Evropljani trebaju zaustaviti Hafterovu „Libijsku nacionalnu armiju“

974

Autor: Tarek Megerisi / Preveo: Abdullah Nasup

Snage feldmaršala Haftera započele su ofanzivu na Tripoli i Libija se nalazi na rubu još jednog građanskog rata. Evropa više ne može nezainteresirano posmatrati.  Feldmaršal Hafter, najnoviji i navodno najveći moćnik u Libiji, ponovo djeluje. Dana 3. aprila, njegova Libijska nacionalna armije (LNA) započela je napad prema zapadu, duž libijske obale, cestom kroz planinski vijenac Nafusa prema gradu Gharyanu. LNA je brzo i lahko osvojila grad, važan korak na putu do libijske prijestolnice Tripolija.

Za mnoge, Hafterov zamah znači da je na rubu ostvarivanja svog sna o ujedinjenju zemlje pod njegovom kontrolom. Ali, Hafterov dan još nije stigao. Ne čudi što je ovaj prodor LNA izazvao kontraefekt: mobilizaciju zapadnih libijskih snaga koje od ranije kooridiniraju međusobno u sklopu priprema za takvu eskalaciju. Vlada nacionalnog jedinstva (GNA), koju priznaje UN, poduzela je mjere za odbranu glavnog grada. Snage iz grada Misrata, koje su već s dijelom svojih vojnika pojačale odbranu glavnog grada, bit će ključni faktor u nastojanju GNA da zaštiti svoju poziciju. Sve to znači da se Libija sada nalazi na rubu drugog građanskog rata. UN je izgubio svu kontrolu nad događajima.

Glavni sekretar UN-a, Antonio Guterres, sletio je u Tripoli 3. aprila, ali s obzirom na nedavne događaje, čini se da su njegovi diplomatski napori da pomiri Haftera i druge libijske frakcije, beznadežni. Što je još gore, unatoč nastojanjima, Hafter nema moć da donese značajnu stabilnost u zemlji. Evropljani hitno moraju dati snažan odgovor na Hafterovu ofanzivu. Zajedno mogu stati na put LNA i pomoći da se očuva krhka stabilnost u Libiji. Pitanje je samo da li će iskoristiti tu mogućnost.

Hafterov plan

Uzrok trenutne Hafterove ratobornosti je što veći dio međunarodne zajednice nije reagirao tokom njegovih prethodnih operacija, uključujući i ekspanziju u južnoj Libiji. Većina evropskih vlada, na čelu sa Francuskom, dugo je vjerovala da novi politički proces može biti izgrađen oko ćudljivog lika samoproglašenog libijskog feldmaršala i proveden putem Nacionalne konferencije pod superivizijom UN-a, stoga uglavnom nisu činili ništa dok je Hafter polahko širio svoju moć. Hafterovoj ofanzivi na Tripoli prethodio je pokušaj Ujedinjenih Arapskih Emirata da postignu sporazum između predsjednika GNA Serraja i Haftera, ali je emiratski prijedlog bio krajnje pristran u korist Haftera kojem se tim sporazumom davao legitimitet vlasti i prilika da „na mala vrata“ zavlada cijelom Libijom. Kako je taj pokušaj propao, Hafter je odlučio da vojnom silom prokrči svoj put.

Ovom ofanzivom Hafter pokušava izvršititi pritisak na libijske političke faktore i UN da ga prihvate kao vrhovnog komandanta libijske vojske.

Slično kao i prilikom njegovih vojnih operacija na jugu Libije, u pokušaju da osvoji teritorije bez borbe, Hafter se koristi kombinacijom prijetnji poduzimanjem vojnih operacija i obećanjima da će oni koji mu se pridruže dobiti položaje pod njegovom vlašću. Ovaj put, međutim, čini se da se lokalne zajednice boje njegovog pristupa i da mu nisu skloni, dok se vojni centri poput Misrate i Zintana mobiliziranju za borbu protiv njega. Ova Hafterova operacija mogla bi biti mnogo drugačija od njegovih dosadašnjih iskustava na jugu.

Kako se postaviti prema Hafteru

Evropljani trebaju ponovno procijeniti njihov pristup prema Hafteru u kontekstu trenutnih događanja. Evropljani imaju direktne sigurnosne i energetske interese da Libija bude sigurnai stabilna, a Hafterova najnovija vojna operacija te interese dovodi u opasnost. Njihov neposredni prioritet treba biti da osiguraju primirje i da se podrži Nacionalna konferencija koja može proizvesti politički plan za izgradnju stabilnosti u Libiji. Takav plan će ponuditi Hafteru da putem pregovora sudjeluje u libijskoj vladi, nedopuštajući mu da diktira uslove.

Ključna tačka je da se shvati da Hafter nije tako jak kao što se čini i ne može stabilizirati Libiju. On, također, ne može ispuniti obećanja koje je dao bilo svojim libijskim kolegama, bilo međunarodnim partnerima, kojima je obećao povlašten status i autoritarnu stabilnost. Unatoč snažnoj propagandi, Hafter zapravo nema efikasnu kontrolu, u tradicionalnom smislu te riječi, nad vojskom kojom komanduje. LNA je labav savez različitih milicija plemenskih, vjerskih i lokalnih interesa oko jezgre koja se sastoji od više tradicionalnih snaga.

Prostor koji kontrolira, Hafter je do sada proširivao uključujući nove lokalne snage u LNA franšizu. Da bi LNA ostala funkcionalna potrebno je nastaviti ekspanziju i osigurati prihode. Prostor koji Hafterove snage u ovom momentu kontroliraju prevazilazi njihove finansijske i ljudske kapacitete, i ako bude prisiljen da se bori, njegove snage će biti slabije nego što mnogi mogu shvatiti. Upravo je ta slabost jedan od razloga njegove najnovije ofanzive, jer je Hafteru potrebna brza pobjeda.

Na kraju, Hafter nema jedinstvenu ideologiju na kojoj bi izgradio svoj režim, niti vojsku kojom bi zamijenio postojeći spektar milicija i lokalnih snaga koje kontroliraju Libiju, stoga je malo vjerojatno da bilo kakva vladavina, koje se domogne pomoću ovih milicija, može potrajati dugo nakon što prestanu njegovi ekspanzionistički pohodi.

Evropski utjecaj

Sve te brojne slabosti treba iskoristiti kao sredstvo za prisiljavanje Haftera na dogovor. Nacionalna konferencija još uvijek se suočava s mnogim prijetnjama i ne može proizvesti ono što je potrebno, ali je najbolja nada za prelazak u neki oblik stabilne tranzicije.

Ukoliko se omogući nastavak funkcioniranja Nacionalne konferencije, to bi moglo proizvesti okvirni dogovor koji je prihvatljiv i Serraju i Hafteru. Nastojanje da se usaglašavanjem stavova dođe do rješenja i dalje ima bolje šanse za stvaranje stabilnosti u Libiji nego jednostavno nametanje vojne moći.

Evropljani i SAD moraju osigurati da njihova zajednička izjava, da će svi odgovorni za nastavak građanskog sukoba snositi odgovornost, ne bude prazna prijetnja. Hafter je osjetljiv na ozbiljne prijetnje. Međunarodni akteri u prethodnim slučajevima su dokazali da ga mogu prisiliti da se zaustavi. U periodu od 2014. do 2018. godine, naprimjer, Hafterovi pokušaji da prodaje naftu izvan odobrenog nacionalnog kanala, efikasno su ugašeni kombiniranim evropskim i američkim naporima.

Ovaj put Hafter mora biti prisiljen da prihvatiti trenutni prekid vatre, da bi se spriječilo eskaliranje građanskog rata, ali i da prihvati legitimnost Nacionalne konferencije.

Tokom protekle četiri godine Hafter je često i vrlo jasno pokazivao da ima velike ambicije, ali te godine su pokazala i da je, čak i ako je on svjestan da je ostvarenje tih ambicija daleko, vjerovatnije da će to prije dovesti do nastavka sukoba, nego do stabilnosti.

Ako se Hafteru omogući da i dalje vrši eskalaciju i diktira političke procese, bez adekvatne reakcije međunarodne zajednice protiv njega, obnova nasilja se čini gotovo neizbježnom.