Autor: dr. Ali Husejn Bakir
Prošle sedmice ruski predsjednik Vladimir Putin pozvao je Bešara Asada u ljetovalište Soči, a glavna tema razgovora bila je namjera Moskve da se aktivira politički proces. Mediji su prenijeli da je Putin tokom sastanka kazao Asadu da „strane snage“ moraju napustiti Siriju. Mnogi su se odmah zapitali na koje je to snage Putin mislio i zašto baš sada pokreće to pitanje.
Neki zvaničnici iranskih vojnih i paravojnih formacija u Siriji brzo su reagirali negirajući da se ovaj zahtjev odnosi na njih, ali Putinov specijalni izaslanik za Siriju Aleksander Lavrentijev izjavio je da se Putinove riječi odnose na sve strane snage bez izuzetka, uključujući Iran i Hezbolah. Lavrentijev je rekao: „To je politička poruka svim stranim vojnim trupama koje se nalaze na sirijskoj teritoriji, uključujući Amerikance, Turke, Irance i Hezbolah”. Također je dodao da je to komplicirano pitanje i da je nužno da svi rade na njegovom rješavanju uporedo s ulaganjem napora na polju stabilizacije stanja „s obzirom da se približava kraj vojnim dejstvima“, kako je rekao.
Ruska želja da snage koje ne podržavaju Asada napuste Siriju nije nikakvo iznenađenje, dok se spominjanje Irana i Hezbolaha u tom kontekstu može smatrati presedanom, s obzirom da je Moskva do sada uvijek branila iransko vojno prisustvo u Siriji argumentom da se oni u toj zemlji nalaze na poziv legitimnih vlasti. Stoga, kada ruski zvaničnici u ovom trenutku daju izjave o tome da je nužno da strane sile napuste Siriju, možemo sa sigurnošću reći da se to, zapravo, ponajprije i odnosi na iranske vojne i paravojne formacije, dok su drugi spomenuti usputno.
Rusi su svjesni da je samo pitanje vremena kada će američke snage i njihovi saveznici, francuske i britanske trupe, napustiti Siriju, jer ni jedna od tih zemalja niti graniči sa Sirijom niti u njoj ima saveznika u kojeg može imati puno povjerenje, stoga ove snage nemaju budućnost u Siriji.
Turska, pak, ima najdužu granicu sa Sirijom, a pored toga njene oružane snage se nalaze na sjeveru Sirije i Rusija se pribojava mogućnosti trajnijeg prisustva turskih trupa, jer bi se to moglo negativno odraziti na ruski utjecaj. Iz tog razloga Rusija je u prošlosti vršila pritisak na Tursku igrajući na kartu „izlaska iz Sirije stranih trupa koje se u toj zemlji nalaze na nelegitiman način“. „Nelegitimno prisustvo stranih trupa u Siriji“ u rusko-iranskoj diplomatskoj retorici je prisustvo onih trupa koje se u toj zemlji ne nalaze na poziv Asada i ne djeluju u službi njegovog opstanka na vlasti.
U proteklom periodu Rusiji su iranske vojne i paravojne trupe u Siriji bile potrebne zbog izvođenja vojnih operacija na tlu dok im ruska avijacija daje podršku iz vazduha. Sada kada je Asad osigurao kontrolu nad većim dijelom zemlje ruski interesi se mijenjaju. Za politički dio rješenja sirijske krize potreban im je regionalni partner koji može utjecati na opozicione snage kako bi bili ispunjeni zaključci iz Astane.
Moskvi je vrlo važno da postignu sporazum sa Ankarom zbog njenog utjecaja na opozicione snage koje se bore protiv Asada i kapaciteta da utječe na njih, pa je dogovor s njom vrlo bitan za uspješno okončanje budućih političkih pregovora. I upravo to je razlog što se Rusi do danas nisu usprotivili turskim vojnim operacijama na sjeveru Sirije.
Kada je u pitanju odnos između Rusije i Irana u vezi Sirije, iako obje zemlje od početka ruske vojne intervencije 2015. godine, nastoje da djeluju kompaktno, ispod površine se kriju brojne nesuglasice. I dok je Iran svoj utjecaj širio kroz djelovanje šiijskih sektaških milicija iz raznih zemalja, dotle je Rusija radila na povećanju svog utjecaja na regularnu režimsku vojsku. Kontrola iranskih vojnih i paravojnih formacija nad brojnim područjima u Siriji uzrokovala je Rusima niz problema, no dva su glavna razloga zbog kojih Rusija sada poručuje Irancima da trebaju napustiti Siriju.
Prvo, sve je veći broj onih koji u iranskom vojnom prisutvu u Siriji vide veliku opasnost za sebe i Rusija će sve teže pred njima opravdavati iransko vojno prisustvo u toj zemlji, naročito kada su u pitanju Turska i Izrael. Drugo, prisustvo velikog broja pripadnika Iranske revolucionarne garde u Siriji predstavlja realnu prijetnju ruskom utjecaju na režim. S ruske tačke gledišta, dok Rusija radi na stabilizaciji stanja, Iran želi iskoristiti Siriju kao propalu zemlju za politička potkusurivanja s drugim zemljama, a to nije u interesu Rusije i slabi njihovu poziciju.
Nije za očekivati da će se Iran odreći vojnog prisustva i ostvarenog utjecaja u Siriji, a Rusiji to neće biti po volji. Razlike u interesu ove dvije zemlje u Siriji će nastaviti da postoje što će drugim akterima omogućiti da iskoriste situaciju u svom interesu.
Prijevod: Abdullah Nasup
