Piše: dr. Fejsal el-Kasim / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nekoliko dana nakon početka ”arapskog proljeća” u nekim arapskim zemljama prije više od sedam godina, napisao sam članak u kojem sam upozorio na ponavljanje primjera Afganistana i Somalije i grešaka u koje su upali Afganistanci i Somalijci u toku pobune protiv tiranske vlasti u njihovim zemljama.
Sada ću ponovo objaviti taj članak doslovno, ne zato što sam očekivao ovakve rezultate revolucije kakve imamo u mnogim arapskim zemljama, već da postavim pitanje: Zašto Arapi ne uče iz historije? Zašto ponavljaju iste pogreške koje su još u živom sjećanju?
U nastavku slijedi tekst tog članka:
”Osloboditi se arapskih tirana i njihovih trulih i prezrenih režima je, bez sumnje, veličanstven cilj. No, postoji još jedan cilj koji nije manje važan i izazovan od prvog, a to je pitanje vođstva u sljedećoj fazi nakon pada tirana. Historija nam je ponudila zastrašujuće primjere koje su svi arapski revolucionari morali naučiti i izbjegavati na samom početku revolucije, koristeći sav svoj materijalni i intelektualni potencijal, tako da se pobjeda protiv tirana ne bi pretvorila u nesreću i prokletstvo za narod.
Afganistanski mudžahedini uspjeli su se, u jednom trenutku, osloboditi plaćenika Nadžibullaha koji je bio samo marioneta u rukama sovjetskih nitkova i zločinaca. I ne samo to, već su mudžahidi uspjeli zaustaviti i brutalnu sovjetsku okupaciju i poslati je u pakao. Međutim, pobjeda Afganistanaca nad Sovjetima i njihovim pristašama nije donijela u Afganistan blagostanje i istinsko oslobođenje. Čim su afganistanski mudžahidi završili akciju ”čišćenja” zemlje od unutrašnje i vanjske okupacije počeli su se međusobno boriti za plijen. Nema sumnje da se mnogi od nas sjećaju šta se dogodilo u Afganistanu nakon pobjede mudžahedina nad okupatorom. Zemlja se, uzduž i poprijeko, pretvorila u bojno polje i rat između samih mudžahedina, došlo je do njenog uništavanja, destabilizacije i siromaštva, a afganistanski narod se pretvorio u izbjeglice i gladne. Umjesto da se udruže kako bi zaliječili afganistanske duboke rane i ujedinili redove, mudžahedini su ubijali i klali jedni druge kako bi se domogli vlasti, kao da se nisu borili da oslobode domovinu od okupatora i njihovih pomagača, nego da ih zamijene i zauzmu njihovo mjesto u tiranskoj vladavini zemljom i narodom.
Zbog svega onoga što se Afganistanci pretrpjeli usljed međusobne borbe mudžahedina, nisu imali nikakve alternative, nakon dugotrajne patnje, osim da prihvate novu diktaturu koja je bila gora i teža od diktature komunista, a to je diktatura talibana koji su uspjeli pobijediti mudžahedine i osvojiti vlast u Afganistanu.
Neki će možda prigovoriti i kazati da su talibani u to vrijeme bili najbolje rješenje za zemlju opustošenu građanskim ratom. Možda su u pravu. No, afganistanski narod nije učinio sve te žrtve da bi iz naručja komunističke diktature prešao u naručje vjerske diktature. Da mudžahedini nisu vodili međusobni rat, talibani ne bi došli na vlast i ne bi Afganistan postao pogodno tlo za razne mešetare da se upliću u unutrašnje stvari države i iskorištavaju patnju afganistanskog naroda. Nema sumnje da se mnogi od nas sjećaju kako je Afganistan kasnije postao arena za regionalne i međunarodne obavještajne službe i snage koje su se borile za taj izuzetno vitalni dio svijeta.
Naravno, nismo zaboravili ni neprijatnu i gorku lekciju Somalije. Istina je da se somalijski narod uspio osloboditi zloglasnog tiranina Muhameda Siada Barrea, ali nije uspio, zbog unutrašnjih krvavih sukoba, da uspostavi vlast koja bi gradila zemlju bolju od one pod tiraninom Siadom Barreom. I ako bismo uspoređivali situaciju u Somaliji u doba starog tiranina sa situacijom nakon njega, vidjeli bi da je opseg uništavanja i kolapsa u zemlji bio veći nego u vrijeme tiranina Siada Barre. Somalija je jednostavno postala primjer fragmentacije, neuspjeha i raspadanja.
Umjesto da Somalijci grade modernu demokratsku državu nakon uklanjanja tiranina, oni su stvorili državu čije je glavno obilježje bio neuspjeh. Zemlja je postala pogodno tlo ne samo za lokalne bande koje su vodile međusobne borbe, već i za gramzivce i lešinare koji su se poigrali sa sigurnošću i stabilnošću zemlje izvan granica. Ne smijemo zaboraviti da politički vakum uvijek podstiče one izvana da interveniraju i da se umiješaju u unutrašnje stvari zemlje, pogotovo jer sama priroda ne dopušta vakuum.
Ono što mnoge naše arapske države (u kojima je podignuta narodna revolucija) povezuje sa Afganistanom i Somalijom jeste činjenica da njihovi oholi vladari desetljećima nisu izgradili istinske, kohezivne države, već su ih pretvorili u nepovezane skupine i zajednice, sekte, plemena i klanove koje nemaju povjerenja jedni prema drugima. Arapski tirani pokušavali su dizati različite skupine jedne protiv drugih po odvratnom kolonijalističkom principu ”zavadi pa vladaj.” Ovo je najbolji način da arapski tirani vladaju narodima i da ih kontroliraju.
Drugim riječima, mi nemamo pravih nacionalnih država među arapskim državama u kojima je podignuta revolucija, zbog nepostojanja načela državljanstva. Dakle, naše zemlje lahko će upasti u afganistansku, somalijsku ili pak jugoslovensku baruštinu, ukoliko arapski revolucionari budu slijedili afganistanski pristup nakon pada postojećih režima.
To će biti najveći dar koji su pobunjenici mogli dati palim diktatorima koji će biti presretni što je zemlja razbijena i ljudi podijeljeni i zavađeni nakon njihovog pada. Nemojmo zaboraviti da arapski tirani, kad budu sabijeni u kut, nipošto neće prezati od toga da svoje zemlje pretvore u suparničke državice, ili čak da ih odvoje od matičnih država i osnuju smiješne plemenske ili sektaške tvorevine.
Historija nas je naučila da tirani mogu neko vrijeme graditi države gvožđem i vatrom, ali jednom kada diktator ode ili padne, zemlja se podijeli i vrati na svoje osnovne jedinice. Vidjeli smo kako se Sovjetski Savez raspao uprkos ogromnoj moći koju je imao i kako se Jugoslavija, nakon diktatora Tita, raspala i podijelila u supraničke entitete i države. Također smo vidjeli koliko je bilo lahko razbiti Irak nakon odlaska diktatora. Zato arapski revolucionari moraju raditi na zatvaranju i zbijanju redova nakon pada tirana kako bi sačuvali nacionalno tkivo i zaštitili iscrpljeno nacionalno i državno jedinstvo. Drugim riječima, moraju naučiti afganistanske, somalijske, jugoslovenske, sovjetske i iračke lekcije da ne upadnu u istu rupu.
Arapski revolucionari također ne smiju zaboraviti da postoje mnoge regionalne sile koje imaju aspiracije prema strateškim pozicijama pobunjenih zemalja, i one su spremne da se udruže i u rekordnom roku okupe da pomognu jednu muslimansku skupinu protiv druge i da naše zemlje pretvore u ratišta gdje bi narod bio najveći gubitnik. Naravno, ne zaboravimo izraelsko, američko, iransko i tursko rivalstvo u regiji.
Dakle, sprječavanje rivalstva između džemata i revolucionarne opozicije i sprječavanje borbe za vlast nakon smrti postojećih režima je jedna od najvažnijih stvari da ne bismo govorili: Zamijenili smo tiranina drugim tiraninom.”
