Znanje ne stiče onaj ko se stidi pitati i onaj ko je uobražen

486

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jeffrey Lang (rođ. 1954. godine; profesor matematike na Univerzitetu u Kansasu) odgajan je kao kršćanin (katolik) do svoje osamnaeste godine kada je postao ateista zbog nemogućnosti njegovog uma da shvati ideju trojstva u kršćanskom poimanju Boga. U dobi od dvadeset i osam godina pročitao je prijevod i komentar Kur'ana u kojem je našao konzistentne i logičke odgovore na svoje zapitanosti, nakon čega je obznanio svoj prelazak na islam.

Njegov stav o trojstvu u skladu je sa stavom Muhameda Asada (Leopold Weiss) koji je rekao: ”Ideja o trojstvu i utjelovljenju Boga, ne samo da je ljude udaljila od crkve, već i od vjere u Boga u cjelini.”

Kada smo već kod zapitanosti, valja napomenuti da se u kur'anskoj suri El-Bekara spominje slučaj meleka koji su pitali Allaha, dž.š., o mudrosti stvaranja čovjeka (Adema). I taj slučaj je poticaj za ljude da razmišljaju i promišljanju o svrhovitosti i mudrosti stvaranja, kako čovjeka, tako isto i cjelokupnog kosmosa.

Ovdje se misli na pitanje koje znači unutarnji poticaj, pitanje koje je neophodno zbog potrebe za znanjem, pitanje koje je ljudsko pravo, pa čak i vjerska dužnost. Sjetimo se kako se Musa, a.s., nije mogao zaustaviti pred uvjetom koji mu je postavio Hidr, kada je rekao: ”Ako ćeš me već pratiti” – reče onaj -, onda me ni o čem ne pitaj dok ti ja o tome ne kažem!” (El-Kehf, 70.) Iako mu je Hidr na početku obećao da će mu naknadno pojasniti ono što mu ne bude jasno, Musa, a.s., nije se mogao strpiti a da mu ne postavi neka pitanja prije Hidrovog konačnog odgovora i objašnjenja.

Pitanje koje je u službi povećanja razumijevanja i proširivanja spoznaje u skladu je sa poslaničkom metodom koja znači da pitanje treba saslušati, a ne sprječavati ga. Ashabi su o mnogim stvarima pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i on mi je odgovarao, a na neka njihova pitanja odgovor je dao sām Kur'an, ili je pak Allah, dž.š., uputio Muhammeda, s.a.v.s., da pita one koji su prije dobijali i čitali Allahovu Knjigu, kao što dolazi u ajetu: ”Ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu.” (Junus, 94.) Ovo je izvanredan primjer liječenja sumnje putem postavljanja pitanja i time se potvrđuje da se istina uzima od onoga ko je posjeduje, ma ko on bio.

Pitanje može biti niša iz koje izlazi svjetlost, onda kada se odnosi na ono što je moguće, a ne na nevidljivi svijet (gajb), niti na ono što je čovjeku skriveno i što ljudski um ne može dokučiti. Takvo pitanje zahtijeva tačan i primjeren odgovor, ono čuva učenjaka da ne postane taoc neznalici, ostavlja otvorena vrata za daljnja istraživanja i reviziju, i odgovor na takvo pitanje najčešće se završava riječima: ”Allah najbolje zna”, ili riječima: ”Ne znam”.

Problem za nauku, problem za vjeru, ali i za cijeli život jeste slijepo slijeđenje, zaustavljanje i kočenje napretka, te obmanjivanje sa neznatnim (površnim) znanjem i spoznajom, na šta aludira ajet: ”Oni znaju samo spoljašnju stranu života.” (Er-Rum, 7.) Allah, dž.š., naređuje postavljanje pitanja, Muhammed, s.a.v.s., pitanje smatra lijekom za neznanje, Halil ibn Ahmed pitanje naziva ključem znanja, a islamski učenjaci su podsticali jedni druge na postavljanje pitanja kako bi se došlo do ispravnog odgovora i rješenja. Učenjaci su podučavali studente kako će formulisati i postavljati pitanja, a upozoravali su ih na to da ne budu od onih koji uče napamet i ponavljaju bez razmišljanja te koji na svaku profesorovu riječ mašu glavom u znak slaganja sa onim što govori.

I nije istina (kako neki govore) da je Allah dao spaliti meleke koji su postavili pitanje o svrhovitosti stvaranja čovjeka. Pitanje je pripisano svim melekima koji su obaviješteni o ”vijesti velikoj” (čovjekovom namjesništvu na Zemlji), i ono je postavljeno analogno zapanjujućim prizorima kojima su meleki ranije bili svjedoci na toj istoj Zemlji, a koje su priređivali džini. Zatim, meleki ne shvataju sklonosti, namjere, osjećanja i emocije ljudskih bića, ne poznaju značenje žudnje za imetkom, vođstvom, dominacijom i tjelesnim sjedinjenjem, jer su oni konstantno i isključivo posvećeni hvaljenju i veličanju Allaha, dž.š., na šta aludira ajet: ”Hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.” (El-Enbija’, 20.) Njihovo pitanje upućeno Allahu, dž.š., otvara čovjeku polje traganja za smislom i svrhom njegovog postojanja.

Adem, a.s., nije – kao meleki – stvoren samo za veličanje Allaha i stalni ibadet, već je stvoren da kultiviše, izgrađuje, otkriva, kreira i uvijek iznova pokušava. Stvoren je da se potvrdi kao ličnost kroz neprestano traganje za dobrom, istinom i ljubavlju, kroz rad, dobročinstvo, udjeljivanje, održavanje veze sa Allahom koja mu treba biti glavna poputbina, pogonsko gorivo i spas od očaja, tjeskobe, neprijateljstva i zuluma.

Pitanje meleka – što se pokazuje danas i kroz minula stoljeća – značilo je ukazivanje i upozoravanje na smutnju, fesad, zulum i prolijevanje krvi u ime raznih ideja i ideologija, a koje slavi i veliča čak i povijest koja je u znaku civilizacije, pa šta onda reći o povijesti koja je u znaku primitivizma, zaostalosti i neznanja.

Božanski odgovor melekima poziv je na dublje razmišljanje koje u sebi krije afirmativno značenje stvaranja čovjeka. To je poziv da se čita i iščitava i ona druga strana ljudskog postojanja, strana kod koje, bez imalo sumnje, preteže korist i dobrota, pa makar bila pomiješana sa štetom i zloćom.

Stoga, Allah upozorava meleke i veli im: ”Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekara, 30.) Vi, tj. meleki, koristite analogiju i posmatrate Adema, odnosno čovjeka, kroz prizmu ponašanja nemoralnih divljaka iz ljudske vrste i onih kojima nedostaje pameti, a Allah poznaje njegovu i dobrotu njegovih potomaka, poznaje njegove vrline, odlikovanost i samilost, koje vi ne znate.

Adem je Allahov rob koji je povezan sa Allahom, spoznajom, ljubavlju, strahom i nadom, a sa Zemljom je povezan graditeljstvom, otkrićima, kultivisanjem i stvaralaštvom. On je stvoren da dadne dodatnu vrijednost Zemlji, Suncu, Mjesecu, zvijezdama i nebesima, jer čovjekovo postojanje i prisutnost na Zemlji otkriva njenu nemoć, ukazuje na njenu potčinjenost i u potpunosti se otkriva svrha, mudrost i tajna njenog stvaranja.

U toku mnogih stoljeća, na Zemlji su bili brojni Allahovi poslanici, evlije, iskreni vjernici, šehidi, a sa njima su bili ibadeti, namazi, dove, skrušenost u ibadetu, suze pobožnosti, ali su bila i iskušenja, strpljivost, teški trenuci i olakšanja, tjeskoba, nada, tuga i radost, pokušaji, pogreške i uspjesi, grijesi i pokajanja ….

U toku mnogih stoljeća bila su otkrića, učenje, pothvati, stvaralaštvo, uspjesi i padovi, problemi i rješenja, istraživanja i spoticanja, razvoj, progres i naučne teorije …

Svako od nas treba, u ljudskim djelatnostima i poduhvatima, iščitavati onu dobru i lijepu stranu, nakon što je jezik pesimizma, međusobnog vrijeđanja, zavjera i sukoba postao dominantan, tako da smo (mi muslimani) skoro zaboravili Božansku mudrost u stvaranju života i čovjeka, svejedno bio on dobročinitelj ili pokvarenjak, vjernik ili nevjernik.

Svako od nas bi trebao da osjeća nešto od tajni Božanskog stvaranja čovjeka u okrilju Allahovog odgovora melekima: ”Ja znam ono što vi ne znate”, umjesto osjećaja beznađa i očaja, umjesto skrhanosti pred teškoćama života i želje da se životni put što prije skrati i da se ubrza odlazak sa dunjaluka.

Mi moramo vjerovati u mudrost života i njegovu ljepotu, jer život je dar od mudrog, lijepog i strpljivog Gospodara, Allaha, dž.š. Neka to vjerovanje (iman) bude motiv i poticaj da uživamo u životu i njegovoj ljepoti, poticaj za dodatnu kreativnost i stvaralaštvo, znanstveno i književno, pa makar ono bilo i neznatno. Budimo od onih koji će činiti dobro i koji će biti dobročinitelji svojim prijateljima i životnim saputnicima, i neka naša strpljivost sa njima bude najljepše tumačenje značenja veličanstvenog Božanskog odgovora melekima o svrhovitosti stvaranja čovjeka: ”Ja znam ono što vi ne znate.”

Uzmimo od našeg praoca Adema, a.s., tajnu nadahnuća, inspiracije i nadarenosti, intelektualne odvažnosti i moralne poniznosti, jer znanje ne stiče onaj ko se stidi pitati i onaj ko je uobražen i ohol.