Na današnji dan prije 29 godine počeo masovni progon Bošnjaka iz Doboja

1202

Na današnji dan prije 29. godine, srpska vojska, policija paravojne formacije, započele se veliki progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u Doboju. Sa snažnih zvučnika instaliranih na automobilima koji su jurili ulicama ovog grada, ali i po bošnjačkim selima Svjetliča, Grapska, Ševarlije, te u Čaršiji, Miljkovcu i Makljenovcu, nesrpsko stanovništvo je pozivano da preda oružje (koje nije ni imalo, o.a.). Pozivi su u intervalima upućivani i putem radio Doboja.

– U isto vrijeme su uslijedila hapšenja viđenijih i bogatih Dobojlija, kako bi se u običnom narodu stvorio što je moguće veći strah. Toga dana, dvadesetak hiljada Bošnjaka i Hrvata je putem Čaršije, Miljkovca i Makljenovca izašlo iz Doboja ka Tešnju. Bježali su i nesrbi iz Teslića. Za one kojima to nije uspjelo, kao recimo Bošnjacima iz Grapske, bili su osuđeni na logore Bare, Okružni zatvor, hangari Bosanke – kaže povratnik na dobojsku Čaršiju koji nije želio da mu pominjemo ime.

Barikade od vreća u Doboju postavljene su u utorak 28.aprila na svim važnijim punktovima na ulazu i izlazu iz grada. Tih dana Doboj imao 1844 srpska dobrovoljca na spisku koje predvodili k-dant četničkog odreda Drago Ljubičić i njegov zamjenik Tihomir Gligorić, plus sve ostale paravojne, policijske i vojne jedinice.

Otvoreni napad na muslimansko naselje Miljkovac, gdje lociran glavni dobojski garnizon, bio u petak 1.maja naveče, kad ubijen veći broj nenaoružanih civila muslimanske nacionalnosti. Drugom maja 1992. grad osvanuo pun vojske, vršine kontrole na ulazu i izlazu iz grada. Glavna k-da srpskog KŠ bila u zgradi ŽTP Doboj. Isti dan naveče fizički zauzete zgrade važnijih gradskih i regionalnih institucija, prekinute telefonske linije te uzurpiran radio Doboj i ostali mediji. Oko 5000 Muslimana i Hrvata je samo tog dana izbjeglo prema Tešnju i Maglaju. Ipak nedjelja, 03.maj 1992., se uzima kao dan totalne blokade Doboja. Nakon jutarnjeg napada iz ozrenskih naselja, zgrade ŽTP gdje su tokom noći dajčevima doveženi naoružani vojnici i kasarne Miljkovac i nepruženog otpora (grad nije imao ko braniti) u grad umarširali pripadnici bivše JNA, pješadija, srpski dobrovoljci, četnici koje predvodili profesor Drago Ljubičić, Goran Radojčić i Slobodan Karagić dajući prvo megafonom ultimatum za predaju oružja nesrpskih mještanima Doboja, Orašja, Miljkovca, Čaršije, Čaira, Krčevina, Šušnjara, a kasnije bošnjačkim naseljima Pridjel, Ševarlije i Potočani. Zatim su oko 13:30 sati započeli jaku pucnjava po gradu i žestoko granatiranje zapadnih uzvisina Doboja. Sa Ozrena je takođe ispaljeno nekoliko projektila na skelu u Pridjelu Gornjem, most na ušću r. Usore i Londžu u Makljenovcu na narod koji se povlačio prema Tešnju. Nemoćni braniti se pred takovom silom mještani zapadnih uzvišica se povukli jedinim mogućim južnim pravcem preko Miljkovca, Prisada, Ularica i Makljenovca prema Tešnju (kasnije su na padinama ispod Putnikova brda uspostavili liniju odbrane južnih dobojskih naselja i Tešnja). U Miljkovcu je tada viđeno nekoliko staraca ubijenih krampovima a na Putnikovom brdu dovedeni zarobljeni civili kako kopaju srpske rovove. I dio mještana južnih ozrenskih naselja bošnjačke nacionalnosti (Pridjel, Ševarlije, Potočani) se preko skele na r. Bosni povukao prema Tešnju. Okupirani Radio Doboj cijeli dan objavljivao zahtjev ”oružje bezuvjetno predati” te obavijest ”grad Doboj je oslobođen od ustaša” pozivajući ”sve” medicinske sestre da dođu na posao. Nesrpsko stanovništo užeg dijela grada je tako ostalo u svojevrsnom logoru zvanom Doboj. Zvjerstva i tortura u samom gradu, gdje nije bilo nikakvog oružja niti otpora, su vršena tokom više godina. Hapšenja Bošnjaka i Hrvata su vršena bez povoda, ljudi ponižavani, ubijani, silovani, zatvarani u logore, radne vodove a kasnije i mobilisani u srpske vojne jedinice. Sretniji su uspjeli, uz velike novce, izbjeći preko Svjetliče gdje djelovala jedinica rez. kapetana Mirse Durmića, ili biti razmijenjeni. Hapšenja značajnih, uglednih i imućnijih Dobojlija nesrpske nacionalnosti, te i samih ”neposlušnih Srba”, je otpočelo odmah 4.maja 1992. Pohapšeni su svi aktivisti SDA, HDZ, te direktori, radnici SUP-a, drugi funkcioneri. Među njima i načelnik SUP-a Doboj prof.dr. Ilija Tipura, koji tučen, ponižavan i odvođen u Rudanku na prisilni rad da bi od posljedica tortura umro u banjalučkoj bolnici. Bivši k-dir milicije Doboj Karlo Grgić je uhapšen pred ulazom u zgradu MUP-a, kasnije likvidiran zajedno s Dragom Martinovićem. Dobojski novinar Salih Begović je takođe bio uhapšen, nakon premlaćivanja i dva dana zatvora srećom pušten dok novinar ”Glasa željezničara” Ismet Grahić je, nakon teških tortura, brutalno likvidiran. Dobojski imam Humić ef. Džemal je takođe brutalno likvidiran. Bilo ubistava po ulicama naočigled ljudi, neki su ljudi tjerani da goli hodaju po gradu. Ubiparipović Mirko se isticao hapšenjem, ponižavanjem i odvođenjem civila (često bosonogih) u logor na Usoru. Silovane su djevojke i žene naočigled njihovih familija, u njihovim stanovima a neke ubijene na monstruozne načine. Organizirani su i ženski logori u dobojskim školama odakle su odvođene na silovanja. Ubijeno je dosta ljudi, kako u gradu tako i okolnim okupiranim naseljima. Prvih majskih dana ”Srpski radio Doboj’’ puštao četničke pjesme, Milovan Stanković govorio: “Sad smo sastavni dio Jugoslavije. Sada ste slobodni građani’’, te obavijesti ”Vukovi s Vučjaka čiste teritoriju”. Uskoro napadnuta bošnjačka i hrvatska sela sjeverno od Doboja, izvšen masakr u Grapskoj, te protjerano stanovništvo Ševarlija i okoline.

”Čišćenje” Grapske i Ševarlija

Grapska sa svojih 2271 stanovnikom je bila jedno od većih muslimanskih nasela općine Doboj smješteno 7 km sjeveroistočno od Doboja na desnoj obali r. Bosne uz prugu Doboj – Šamac.

Do detalja razrađen srpski napad svim sredstvima na ovo trebavsko naselje opkoljeno srpskim selima: Kostajnica, Čivčije, Kladari, se desio 10. maja 1992.g. pod komandom k-danta OG Doboj pukovnika Milivoja Simića i njegovog sina, majora Milovana Stankovića, predsjednika srpskog KŠ Doboj i IO SDS-a Doboj Bore Paravca (rodom iz susjednog sela Kostajnica), vojvode Predraga Kujundžića, Nikole Jorgića i drugih a sve uz odobravanje k-danta 1. KK general-majora Momira Talića. Nakon uobičajenih ”megafon ulitimatuma” i roka od svega nekoliko desetaka minuta da se preda oružje, naselje je žestoko napadnuto pješadijom uz nemilosrdnu artiljerijsku potporu. Najmanje 34 civila su ubijena samo u prvom naletu, prema izjavama mnogih svjedoka nakon ubistva je 27 spaljeno u jednoj kući. Svega 250 stanovnika ovog naselja se kroz šume i srpski obruč uspjelo probiti prema Gračanici Po zauzeću Grapske neki od zarobljenika su odmah pobijeni, neki zadržani nekoliko dana pa pobijeni, dok većina zatvorena u sabirne logore ”Dom” i ”Osnovna škola Kostajnica”. U bjesomučnom granatiranju stradalo dosta djece i žena u privremenom skloništu gdje boravila grupa od 50-tak mještana a svjetska štampa pisala o slučaju ubistva Alić Kemale (r.1955) i njeno dvoje djece, sina Amela (r.1974) i kćerke Amele (r.1978) a naročito živog svjedoka tog događaja, 13-togodišnje djevojčice Edine Hidić koja preživjela to granatiranje ali ostala bez obje noge. Edina Hidić je prilikom oporavka u Kanadi ljeta 1993.g. medijima izjavila o nehumanom tretmanu u ”dušmanskoj” bolnici Doboj, gdje nakon ranjavanja prevežena, u kojoj operisana bez anestezije uz ogromne patnje i bolove. Nakon porobljavanja Grapske mlađi muškarci su pritvoreni u ”Centralni zatvor” Doboj i logor ”Bare” odakle su neki odvedeni na Ozren, neki u trebavsko naselje Osječani, gdje su likvidirani, a neki su prebačeni u druge logore. Nakon totalnog ”čišćenja” ovo naselje opljačkano te sve do zadnje kuće spaljeno uključujući zgradu škole i omladinskog doma. Logoraši sa najdužim stažom provedenim u srpskim kazamatima su upravo Grapćani, jedan od njih, Husaković Sakiba Jasmin je proveo tačno 1342 dana u 10-tak srpskih logora na teritoriji cijele BiH (O tome je 1996.g. detaljno pisala ”Arena”). Hodža iz Grapske Fehrić ef. Redžo je takođe dugo bio u srpskim logorima o čemu svjedoči njegova knjiga. Nakon Grapske ”očišćena” je Sjenina Rijeka (hodža Vehabović ef. Muhamed i njegov otac Ibrahim ef., penzionisani imam, takođe dospjeli u dobojske logore) te sva ozrenska muslimanska naselja u dobojskoj općini a to su: Bos. Suho Polje, Potkamen, Pridjel, Ševarlije, Potočani. Ova posljednja tri (oko 4000 stanovnika) su napadnuta 18.06.1992. u vrijeme visokog vodostaja r. Bosne, kom prilikom ubijeno 59 mještana od kojih 8 nakon ubistva spaljeno u jednoj štali. Oko 400 civila Ševarlija i Potočana, uključujući žene i djecu, zatvoreno u podrume kasarne Ševarlije a veći dio se uspio spasiti preko r. Bosne na područje tešanjske općine. Nakon nekoliko dana žene, djeca i starci pušteni prema Gračanici a muškarci ostavljeni u ovom logoru. Očevici ovih događanja pričali stravične priče o brutalnosti srpskih napadača i granatiranju jednog malog čamca na nabujaloj r. Bosni kojim narod pokušavao preći na lijevu obalu.

Naredba za formiranje ”VRS”

Isti dan, kada učinjen masakr u Grapskoj, tj. 10.05.1992., izdata je Naredba za formiranje ”Vojske republike srpske” koju potpisao general pukovnik Blagoja Adžić. U naredbi stojalo: ”Formira se Glavni štab VRS u sljedećem sastavu: k-dant gen. potpukovinik Ratko Mladić, načelnik štaba gen.major Manojlo Milovanović, pomoćnik za moral i informisanje gen. major Milan Gvero, pomoćnik za pozadinu gen. major Đorđe Đukić, načelnik sigurnosti pukovnik Zdravko Tolimir i načelnik za mobilizaciju pukovnik Mićo Grubor”. Već 19.05.1992. počeo je djelovati Generalštab VRS kao glavna k-da, Ratko Mladić pristupio reorganizaciji VRS: 5. korpus iz Banja Luke pretvoren u 1.KK (krajiški korpus) čiji k-dant postao general-major Momir Talić, 9. i 10. korpus u 2.KK, 17. korpus u IBK (istočno-bosanski korpus), 4. korpus u Sarajevsko-romanijski korpus i 13.korpus u Hercegovački korpus (vidi mapu). Dakle u BiH djelovalo 6 korpusa sa 135 000 vojnika, 550 tenkova, više od 1300 topova i 430 oklopnih transportera, povrh toga Vojska Jugoslavije (SCG) raspoređena na lijevoj i desnoj obali Drine, pominjane paravojne jedinice, ”vikendaši” iz Srbije, dobrovoljci i plaćenici Rusije, Ukrajine, Rumunije, Grčke. Operativna grupa Doboj (OG Doboj) je od rukovodstva VRS reorganizovana 03.07.1992.g. koju uskoro nakon toga lično posjetio gen. Ratko Mladić. Ovom naredbom, reogranizacijom i Mladićevom posjetom zločini na terenu se nastavili žešćim tempom.

Još o dobojskim strahotama

Neopisivo je šta se u Doboju dešavalo tokom prvih nekoliko mjeseci nakon okupacije grada. Hapšenja, proganjanja, ubistva, silovanja. Srušene su sve džamije i katolička crkva, uveden je policijski sat, kretanje bilo dozvoljeno samo od 8:00 do 11:00 sati prije podne. I to ne u grupi većoj od tri osobe. Vršene su organizovane pljačke svih okupiranih i ”očišćenih” naselja, zarobljeni logoraši su natjeravani da opljačkano utovaraju u vojne kamione. Punom parom djelovale paravojne srpske jedinice ranije spomenute. ”Crvene beretke” su u zatvoru Doboj vršili mučenja i silovanje Muslimanki, neke od silovanih su zbog ”neposlušnosti” ubili. Takođe mučili zatvorenike logora ”Bare” i ”Perčin disko”. U Doboju je bilo organizovano krštenje nekrštenih Srba (komunista) a od Muslimana i Hrvata je traženo da pređu na pravoslavnu vjeru što su neki morali učiniti. U prostorijama Srednjoškolskog centra ”23.august” Doboj i logoru ”Hangar Usora” organizovani su ženski logori čija upraviteljica bila bivša profesorica S-H jezika, Mirjana Šainović, koja srpske vojnike dovodila da sebi proberu zatočenicu za silovanje. Jednu profesoricu silovalo pet njenih bivših učenika a silovane su i medicinske sestre koje nastavile raditi u bolnici. Nakon jednog silovanja u bolnici silovane su bile izvrgnute ruglu Srpkinja koje govorile: ”Da su bili jedan ili dvojica, to bi vam dobro došlo, ali sedam, nije li to malo previše”. Dobojski regionalni centar i bolnicu su godinama zajedno gradili građani dobojskog regiona ali prvih dana okupacije Doboja ova bolnica je postala ekskluzivno srpska. Dobila je kasnije ime ”Sveti apostol Luka” koje ostalo do danas. Čak ni bolesnici nisu mogli biti druge nacije. To potvrđuje podatak da je djevojčica Edina Hidić 10. maja operisana bez anestezije te da je jutra 29.05.1992. pred dobojsku bolnicu došao kombi marke TAM 2001 (na kom pisalo ”KPD Spreča”) i odvezao jedan dio bolesnika nesrpske nacionalnosti u nepoznatom pravcu. Spisak nesprskih pacijenata sačinila dr. Branka Vuković a sve odobrio tadašnji šef bolnice dr. Čedomir Lalić (rodom iz Prijepolja, Srbija). Uskoro su srpske vlasti na čelo ove medicinske ustanove postavile dr. Miodraga Joldića nazvanog ”Dobojski Mengele” koji odmah otpustio sve ljekare i ostalo medicinsko osoblje nesrpske nacionalnosti a angažovao srpske ljekare. Nasilno su vršili transfuziju krvi zarobljenih civila. ”Martićevci” ili ”Knindže” s područja Knina (oko 30 hiljada) predvođeni lično Milanom Martićem, koji na područje Doboja došli početkom ofanzive na Posavski koridor (jedna od njihovih baza bila smještena u Maloj Sočanici kod Dervente) su bili posebno okrutni. Tijesno su surađivali sa Veljkom Milankovićem tokom operacije ”Koridor” kada su srpske snage potpomognute pripadnicima JNA i tri združena korpusa: Banjalučki, Kninski i Tuzlanski (oko 8000 vojnika) otpočele žestoku ofanzivu na prostor Bosanske posavine. (Prvo su na udaru bila sela dobojske općine: Johovac, Kotorsko, Foča, Veliki Prnjavor, Vranduk, Velika, Komarica, Bukovac a zatim sela derventske općine: Velika Sočanica, Modran, Cer, Plehan, Omeragići). Poznat je slučaj silovanja kad su Martićevci silovali dvije sestre naočigled roditelja a zatim ih zaklali u kupatilu njihova stana. U Doboju bilo nekoliko punktova vezanih za silovanje. Osim pomenutog SŠC bila to i kuća Kerkez Milana i Zahide u Doboju koja pretvorena u mali privatni konc-logor u koji nasilno dovođene mlade, čak i maloljetne Muslimanke, na sadističke orgije srpskih zločinaca. Takođe bio logor-bordel osnovan u jednoj osnovnoj školi, čiji upravitelj bila Nikolić Nada, bivši trgovac varaždinske ”Koke” gdje je nakon odupiranja silovanju brutalno zaklana Hidić Sejda iz Doboja. Dvije kćerke Hadžimahović Ramiza iz Doboja su silovane u njihovom stanu, zatim ubijene te na kraju zapaljene u požaru izazvanom eksplozijom plina. Primjer okrutnosti je i slučaj Begović Derviša, kog su strpali u zamrzivač-škrinju na kojoj sjedili dok nije izdahnuo a njegovu suprugu su tom prilikom zaklali u kupatilu. U Ševarlijama je osam civila nakon ubistva zapaljeno u jednoj štali (slično kao u Grapskoj), u Pridjelu četvoro staraca ubijeno pa zapaljeno u kući Suhopoljac Rame Hozić Omer i Mrkanović Avdo sa njihovim ženama ), u Potočanima je svirepo ubijen Ahmetović Omera Mehmedalija koji dugo umirao iskrižanog stomaka u obliku krsta, u Makljenovcu je sredinom jula svirepo ubijen Hadžikadunić Saliha Nurudin, invalid bivše JNA, tako što je zaklan pa bačen u bunar pored rodne kuće. Na Putnikovom brdu je 12.jula 1992. (Petrovdan), prilikom napada oslobodilaca Doboja iz pravca Tešnja postavljen ”živi zid” od logoraša iz logora ”Perčin disko” kom prilikom poginulo njih 24, većinom stanovnika naselja Bukovačke Čivčije. Još je mnogo sličnih primjera, detalje pogledajte u opisima logora, te spiskovima žrtava i dželata

Dobojski logori abecedno

Bare – vojni hangari u sjevernom dobojskom predgrađu
Vojni magacini za MTS su jednim dijelom pretvoreni u logor a drugim nastavili služiti istoj svrsi. Tu su zatvarani Bošnjaci i Hrvati okolnih dobojskih naselja (Dragalovci, Bukovačke Čivčije) od kojih su organizirani radni vodovi za pretovar doveženog MTS, poljoprivredne poslove na područjima sjeverno od Doboja te utovar opljačkane robe u kamione. U ovom logoru su vršena brutalna mučenja zatočenika, a prva mučenja su osjetili pripadnici rezervnog sastava MUP RBiH s područja Doboja koji zatvoreni u ovaj logor da se uskoro o njima ništa nije znalo. I kasnije su zatvorenici često premlaćivani i na razne načine ponižavani. Uprava logora se mijenjala. Jedan od upravnika logora Bare (period od 12.06.92 do 15.01.93) je bio bivši nastavnik historije i geografije OŠ ”Josip Jovanović’‘ Tadić Milan (njegov sin Tadić Jovo bio magacioner) a zamjenici mu bili nastavnik filskulture iz Dervente Slavko Nogo i Jeftić Aco. Jedno vrijeme upravnik logora je bio raniji k-dir straže Zatvora Doboj Vidović Stevo. Različite srpske oružane formacije su deportovale Bošnjake i Hrvate u ovaj logor, jedan dio logoraša logora ”Perčin disko” je prebačen ovdje.

Centralni zatvor Spreča u Doboju
U ovom logoru (istražni zatvor) zatočenike nesrpske nacionalnosti su mučili pripadnici ”Crvenih beretki”, a često i Nikola Jorgić. Isti su vršili mučenja i silovanja Muslimanki, neke od tih zatočenica su zbog ”neposlušnosti” ubili. Mnoge zatočenike su odvodili na prisilni rad kao moderno roblje bez ikakve nadoknade uz vrlo slabu ishranu. Poznato je da je nekoliko zarobljenih Bošnjaka iz Grapske iz ovog zatvora odvedeno na srpsku bazu Ozren gdje su likvidirani 25.maja 1992. Takođe je veliki broj uglednijih Dobojlija, bivših funkcionera, novinara prošao torture ovog zatvora. Osnivač ovog okrutnog logora bio Mandić Momčilo.

Čivčije Bukovačke – bošnjačko naselje sjeverno od Doboja
Ovo ravničarsko poljoprivredno naselje leži na lijevoj obali r.Bosne uz M – 17 desetak kilometara sjeverno od Doboja. Prvih dana maja selo je okupirano, oduzeto je od muslimanskog stanovništva svo oružje (manje od 30 dugih i kratkih cijevi), nekoliko mještana ubijeno (Begović Halima Salih kog nožem ubio Mikerević Nenad sin Milke iz Lužana, te pištoljem na pumpi ispred kuće Hamidović Hazim) a cijelo naselje pretvoreno u svojevstan logor bez prava kretanja i komunikacije bilo s kime. Kasnije su žene, djeca i starci protjerani a svi sposobni muškarci pohapšeni od strane Crvenih beretki i deportovani prvo u logor ”Hangari Usora”, zatim logor ”Perčin disko” i logor ”Bare”. Među njima i hodža Bečić ef. Nezir i njegov sin Haris, učenik medrese. Kasnije je samo za jedan dan u živom zidu na Putnikovom brdu ubijeno 17 muškaraca iz ovog naselja (tri brata Omerčića, dva brata Mujanovića, harmonikaš Hamidović Ramiz i njegov sin, Ahmić Ešef i njegov sin itd.).

Doboj Novi – podzemne prostorije željezničke stanice i prosor ložione
Sabirni logor. Pošto je željeznički saobraćaj bio obustavljen, masivne zgrade dobojskog čvora poslužile su kao idealni sabirni konc-logori za nesrpsko stanovništvo.

Duga njiva na Trebavi
Na ovom lokalitetu, na planini Trebavi (između Doboja i Modriče), srpski su zločinci dovodili Bošnjakinje i seksualno ih zlostavljali. Samo u jednom danu iz Modriče su doveli 15 djevojaka za koje se više nikada nije ništa čulo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovdje je bila četnička komanda.

Hangari Usora – vojni limeni hangari kod tvornice ”Bosanka”
Vojni hangari u južnom predgrađu Usora su bili mjesto torture mnogih civila nesrpske nacionalnosti a jedan dio organiziran kao ženski logor. Veliki broj Bošnjaka i Bošnjakinja užeg dijela Doboja, Čivčija, Grapske, Pridjela zatim Modriče i Dervente, Hrvata iz okolnih hrvatskih naselja i Dragalovaca je provelo u ovom kazamatu više od 8 mjeseci. Prema izvještaju Human Rights Watcha Mirko Ubiparipović je iz kuća i sa dobojskih ulica hapsio po svom nahođenju nesrpsko stanovništvo i dovodio u ovaj logor, često bosonoge, usput ih tukao, otimao novac a neke i ubio. Ishrane u ovom logoru skoro da nije ni bilo, a takođe ni vode nisu dovoljno davali. Crveni križ je djelimično intervenisao da logoraši ne pomru od gladi. Šainović Mirjana je dovodila srpske vojnike koji probirali zatvorenice i odvodili na silovanje. Ovdje su zatvarani takođe dobojski nastavnici i profesori a njihovo hapšenje su podsticali bivše kolege iz SŠC Doboj: Radovan Petrović, Pero Ozrenac, Vasilije Šainović, Pero Tomić, Bogdan Jovanović i Radenko Krulj, kao povjerinici SDS-a za srednje školstvo. Odgovorni su za stradanje profesora Nedžada Šalića, Smaila Avdića i drugih koje rukometaš Đoko Lavrnić deportovao u ovaj logor.

Kostajnica – prostorije Osnovne škole
Ovo pravoslavno naselje (rodno mjesto Borislava Paravca) se nalazi na desnoj obali r. Bosne na regionalnom putu Doboj – Modriča. U osnovnoj školi organiziran sabirni logor za porobljeno stanovništvo Grapske Gornje koja graniči s ovim naseljem. Zatvarane su žene, djeca, starci i mlade djevojke. Dio pušten a dio prebačen u druge logore.

Kuća Kerkez Milana i Zahide u Doboju
Kerkez Milan i Zahida su u svojoj kući otvorili privatni konc-logor u koji nasilno dovodili Bošnjakinje, čak i maloljetne, na sadističke orgije srpskih zločinaca.

Miljkovac – Kasarna ”4. juli”
Glavni dobojski garnizon u Miljkovcu je jednim dijelom pretvoren u logor i mučilište.

Nogometni stadion FK Sloga Doboj
Najveći sabirni logor gdje je bilo zatvoreno oko 4000 civila nesrpske nacionalnosti odmah po okupaciji Doboja. K-dant ovog logora je bio Radivoje Rađa.

Osnovna škola Doboj
U jednoj osnovnoj školi u užem dijelu Doboja organiziran je ženski zatvor. Nekoliko stotina Bošnjakinja je sabijano u jednu salu gdje su ih pripadnici srpskih oružanih jedinica sistematski silovali, prebijali, pljuvali i urinirali po njima i na razne druge načine ponižavali. Prema HRW za ove zločine najodgovorniji su Nikola Jorgić, dr. Obrad Filipović i dr. Miodrag Joldić te upraviteljica logora Nada Nikolić, bivši trgovac varaždinske ”Koke”, koja bila saučesnik u mnogim sadističkim orgijama i ubistvima zarobljenih Bošnjakinja (među kojima svakako i Sejde Hidić koju srpski zločinci zaklali jer se odupirala) Kroz ovaj logor prošlo oko 1400 logorašica.

Perčin disko – Kuća Kasima Perče blizu ušća Usore u Bosnu
Ova bivša diskoteka je organizirana kao logor za zarobljene muškarce okolnih dobojskih naselja, naročito Bošnjaka iz Čivčija Bukovačkih i Hrvata iz Dragalovaca. Logoraši su nemilosrdno premlaćivani zbog banalnih povoda, ishrana bila vrlo slaba a najveći problem bio skučenost prostora bez ventilacije. U ovom logoru bilo zatvoreno 360 logoraša, od njih su organizirani radni vodovi koji radili na kopanju tranšea, poljoprivredne radove sjeverno od Doboja, sječu šume na Ozrenu. Od 50-tak logoraša skinutih do pasa i poredanih u redove po deset je dana 12.07.1992. postavljen ”živi zid” na Putnikovom brdu od kojih 24 ubijena. Poznato je da na prisilnom radu u Dragalovcima na željezničkoj stanici ubijen Ahmić Hadžan z. Djed iz B.Čivčija.

Preslica na Ozrenu
Preslica je brdo na Ozrenu 10 km jugoistočno od Doboja. Ova srpska baza sa bolnicom i radio stanicom je uređivana tokom 1991.g., a mjesto inače poznato iz 2.svjetskog rata. Urednik srpskog radija ”Ozren” je bio Ozren Jorganović, dugogodišnji novinar i radio reporter radio Gračanice koji početkom agresije iz Gračanice ”izbjegao” na Ozren da propagira velikosrpsku ideju. Ova baza je povremeno služila za dovođenje zarobljenika i civila na ispitivanje i mučenje. Većina dovedenih brutalno likvidirana među kojima dosta Grapćana dovedenih iz dobojskih logora ‘’Centralni zatvor’’ i ‘’Bare’’ krajem maja 1992.g.

Pridjel Gornji, Ševarlije, Potočani
Tri muslimanska naselja južno od Doboja, na desnoj obali r. Bosne uz magistralnu prugu Šamac – Sarajevo su kao jedna cjelina bila svojevstan logor od 03.05.1992. – 18.06.1992.g. Zabrana kretanja, odsijecanje skele na r. Bosni i kontrola obala, prekid telefonskih linija, stalne patrole srpske policije činila su ova naselja pravim logorom. Mještanin Ševarlija Jupić Mehmeda Kasim je uhvaćen u rejonu pravoslavnog sela Jabučić polje da više nikada nije viđen. Finalni udar srpskih snaga na ova tri mjesta uslijedio 18.juna 1992. u vrijeme velikog vodostaja r. Bosne kad većina stanovništva protjerana preko jednog malog čamca na lijevu obalu, 59 nenaoružanih civila ubijeno a preko 400 stotine zatvoreno u podrume kasarne bivše JNA Ševarlije.

Rukometni stadion Doboj
Ovo je bio sabirni, privremeni logor.

Spreča – prostorije kamenoloma na ušću r. Spreče
Ovaj logor služio svrsi slično kao i Centralni zatvor Doboj.

Srednjoškolski centar ”23. avgust”
Prema izvještaju HRW-a kroz ovaj logor prošlo preko 1000 žena nesrpske nacionalnosti. Glavna potkazivačica je bila Mirjana Šainović koja tu dovodila srpske vojnike radi silovanja.

Ševarlije – podrumi vojnih magacina bivše kasarne JNA i prostorije tvornice kreča
Oko 400 civila, većinom stanovnika Ševarlija i Potočana koji nisu uspjeli izbeći na čamac je zatvorena u ovaj logor dana 18.06.1992. Ranije su ovdje bili zatvoreni stanovnici muslimanskog naselja Rječica Stara, općina Maglaj. U logoru istog dana umrla Čanić Mustafe Umihana a sutradan su sve žene i djeca pušteni na Sprečanskom mostu prema Gračanici. U logoru zadržano 120 muškaraca Bošnjaka a 20-tak ih prebačeno u dobojske logore. Prisiljavani su raditi na ranije zasijanim muslimanksim poljima. Logor Ševarlije je nakon 56 dana raspušten (13. avgust 1992.) da bi svi logoraši bili prebačeni u druge srpske logore na području Posavine. Najveći broj je prebačen u modričke logore ”Pustara” i ”Sportska dvorana”. Danas vlasti RS žele ovu kasarnu pretvoriti u Centalni zatvore RS iako ti objekti leže u samom centru bošnjačkih naselja pored osnovne škole, željezničke i autobuske stanice te tvornice kreča.