Destrukcije Bosne i Bošnjaka

1668

Piše: Mirsad Sinanović

Ostala je bez komentara izjava Milorada Dodika, izrečena nedavno u Novom Sadu, na otkrivanju spomenika kralju Petru Prvom Karađorđeviću u okviru obilježavanja 100 godina od prisajedinjenja Vojvodine Kraljevini Srbiji. Onako bahat, na kakvog smo ga već navikli, nervozan, za govornicom se obratio povišenim tonom kao da nema mikrofona. Svima je očitao lekciju. I kao što se događa kada se on dere, svi su pomno pratili svaku njegovu riječ, jer su očekivali da će od njega dobiti “mnoge važne poruke”. Dodik im je doslovno, ljutito, rekao: “Došao sam ovdje da kažem da nemoj ko slučajno da kaže da sam ja bosanski Srbin. Ja to nisam. Ja sam Srbin i pripadam srpskom narodu. Govorim srpski jezik. Pišem srpsko pismo i tako se osjećam. Vjerujem da nikoga ne vrijeđam”, a zatim je nastavio: “Ne volim kada me zovete Bosancem, kada me pitate šta ima u Bosni. Pokušajte da nas više poštujete. Mi smo Srbi iz Republike Srpske”. I Dodik im je prenio ove “važne poruke”, čije je izvorište u historiji – sredini 15.vijeka. A u pozadini je ona cirkuzijada sa bosanskom zastavom na sjednicama Predsjedništva BiH, kada je Dodik tražio da i zastava RS stoji uz zastavu BiH, iako zakon propisuje da se zastava BiH koristi prilikom zvaničnih međunarodnih posjeta i da se “druge zastave neće isticati zajedno sa zastavom BiH”.

Isto ono, što je Dodik govorio u Novom Sadu, ali na drugi način, u gradovima u Hercegovini, već duže vrijeme govori Dragan Čović bosanskim Hrvatima. Prenosi im poruke: “Mi nismo Bosanci, mi smo Hrvati iz Herceg-Bosne. U instrukcijama Dodika i Čovića zajedničko je da obojica ističu nacionalne identitete Srba i Hrvata, a istovremeno negiraju državu Bosnu u Hercegovinu u čijim prostorima žive ova dva konstitutivna naroda”, ali negiraju i Bošnjake-Bosance kao konstitutivni narod. Dakle, bosanski Srbi i bosanski Hrvati (bez ono bosanski prema Dodiku i Čoviću) žive u nekim svojim, separiranim nacionalnim prostorima na koja imaju “ekskluzivno pravo”, kako im se to  nameće, a ti prostori “nemaju veze sa Bosnom i Heregovinom, pa oni, po tome, nisu Bosanci. U startu je sve jasno. Riječ je o istoj stopedestgodišnjoj velikosrpskoj i velikohrvatskoj obavještajno-propagandnoj matrici – smišljenoj indoktrinaciji. A svaka njihova velikosrpska i velikohrvatska propaganda je podmukla i ubitačna! Ovo su, ustvari, instrukcije bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima koje su osmišljene u  Beogradu i Zagrebu prije obilježavanja  obnavljanja državnosti BiH u Varcar Vakufu ili Mrkonić Gradu 25/26. novembra 1943.godine (nastavak  kontinuiteta državnosti BiH, Povelja Kulina bana iz 1189. godine je uvjerenje o državnosti Bosne, koja je postojala 200-300 godine prije Povelje, što govori o hiljadugodišnjoj historiji Bosne). Zbog svega ovog Beograd i Zagreb, kao odgovor, nameću svoju podmuklu doktrinu bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima, ne bi li umanjili višestoljetni značaj državnosti, a to čine javnim negiranjem BiH.

Nije slučajno da se ovo događa kada se zvanična politika Hrvatske sve više miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, što su uočili bivši visoki predstavnici u BiH  Kristijan Švarc-Šiling (Christian Schwarz-Schilling), Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) i Karl Bilt (Carl Bildt). Oni su tim povodom uputili otvoreno pismo Federiki Mogerini (Federica Mogherini), šefici UN diplomatije, što je rezultiralo da je na dnevnom redu sjednice Vijeća za vanjske poslove EU u Briselu (Bruxelles) jedna od tema bio Zapadni Balkan, a među njima i situacija u BiH. Na sjednici je od političkih lidera BiH zatraženo da formiraju vlade koje će provesti reformsku agendu, a istaknuti su pozitivni koraci od 1914. do 2018. godine. Treba reći da pitanje izbora za Predsjeništvo u BiH nije bila tema sjednice, kao ni destabilazirajuće laži diplomata iz Republike Hrvatske po našu zemlju, čime su minimizirane sve aktivnosti političara iz nama susjedne države u Briselu. Ili bolje rečeno, odbačena je velikohrvatska propaganda kada je riječ o destrukciji Bosne i Hercegovine kao države.

Da se podsjetimo, Kristijan Švarc-Šiling nedavno je izjavio novinaru “Avaza”: “Dok hrvatski političari govore o “evropskim vrijednostima” u Briselu, oni balkaniziraju Evropu i potajno rade na stvaranju trećeg entiteta s Mostarom kao glavnim gradom. Njihov konačni cilj nije da BiH i region budu dio Evrope, već da stvore “veliku Hrvatsku”, a posljedica toga je i “velika Srbija”. Nadam se da će se urazumiti i shvatiti da se ne mogu igrati s BiH, ali ni sa Evropom i evropskim vrijednostima, a sve što rade najgora je verzija Balkana”.

Međutim, ovo što sada rade Dodik i Čović samo je nastavak indoktrinizacije nekadašnjih bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika čija je indokrinacija započela polovinom 19. stoljeća, a završena početkom dvadesetog, pa su jedni postali Srbi (bosanski), a drugi Hrvati (bosanski) i tako dobili svoje nacionalne identitete. Ustvari, radilo se o indoktrinaciji – srbiziranju bošnjačkih pravoslavaca i hrvatiziranju bošnjačkih katolika. Dakle, do polovine 19. stoljeća u Bosni kao narod živjeli su samo Bošnjaci (u srednjem vijeku Bošnjani, dolaskom Osmanlija Bošnjaci): muslimani, pravoslavci i katolici. Danas je ovo nacionalno ime Bošnjaci ostalo samo bosanskim muslimanima. Oni su ostali Bošnjaci, dakle, korjenski narod Bosne!

Pojam Bošnjak prvi put se javio u obliku Bošnjani čak u 12. stoljeću, a dolaskom Osmanlija sredinom 15. stoljeća u upotrebi je bilo nacionalno ime Bošnjak, bez obzira na vjersku pripadnost. Dolaskom Austro-Ugarske, naredbom Zemaljske vlade 1907. godine ukinut je naziv bosanski jezik, a uveden srpskohrvatski, a bosanski je u službenu upotrebu vraćen 1993. godine (vraćen je ranije, ali nije zvanično, zakonski) amandmanom na Ustav RBiH, a 27. septembra 1993. godine Bošnjački sabor donio je dvije značajne odluke: Usvojili su Deklaraciju kojom su vratili  zabranjeno ime muslimanskog naroda Bošnjak, a sabornici su se opredijelili za jedinstvenu državu BiH u njenim historijskim granicama, tj. odbili su podjelu BiH. Ovo je što se tiče imena Bošnjak koje danas korjenski pripada Bošnjacima. U suštini u drugoj polovini 19 stoljeća radilo se o neprirodnom preoblikovanju bosanskih pravoslavaca i katolika, njihovom mentalnom i identitetskom odvajanju od Bosne…A danas, kao nastavak, došli smo do ove Dodikove izjave da on nije Bosanac, već Srbin iz Republike Srpske.

Odgornost za ovu indoktrinaciju odranije nose srbijanski intelektualci tog doba od Dositeja Obradovića, Jovana Cvijića, do Dobrice Ćosića i Vase Pelagića. Riječ je o velikom broju intelektualaca iz Srbije, ali i iz BiH, što govori i o unutarnjoj destrukciji Bosne. Naravno, bilo je mnogo intelektualaca iz Srbije, koji su se protivili ovoj ideji. Historijski, vječiti cilj iz “Načertanija” Ilije Garašanina (1844), plana za stvaranje velike Srbije, je eliminiranje Bošnjaka, a danas ovi “izdoktrinirani” bi da ne budu ni Bosanci, već Srbi i Hrvati iz RS-a i Herceg Bosne, a to bi značilo podjelu Bosne i stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske, kako je to rekao Kristijan Švarc-Šiling!

Srpski krugovi iz samog vrha Srbije poslali su u Sarajevo kaluđera Teofila Petranovića. Prvo što je uradio bilo je da je 1862. godine osnovao Društvo za širenja srpskog imena u Bosni. Naravno, glavni zadatak mu je bio posrbljavanje Bošnjaka pravoslavne vjere. Za ovu akciju oko sebe okupio je veliki broj učitelja u pravoslavnim školama, trgovaca, besposličara, svih onih koji su imali kontakte sa običnim narodom. Prema “Načertaniju” ova nacionalna ideja trebala je da uđe u sela, među narodne mase, što je bilo presudno, a na prihvatanje građanstva se računalo kao na “moranje”. Velika Srbija je trebala obuhvaćati Kneževinu Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Sjevernu Albaniju.

Kako je to išlo sa bosanskim katolicima?

Tomo Herkalović (1911) ovako to opisuje: “Konzul novoustrojenog pruskog konzulata u Sarajevu, Otto Blau, prolazeći kroz Zagreb, uzeo je Božića za svoga dragomana i poveo ga sa sobom u Sarajevo. Kada je ovaj mladi vatreni Dalmatinac, rodom iz Korčule opazio šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti. On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja… Obišao je sve rimokatoličke manastire i parokije u Bosni. Odmah poslije njegova odlaska iz Sarajeva prenosi se glas u grad da je Božić otišao u unutrašnjost da pretvori Bosnu u Hrvatsku… Kada se Božić vratio sa puta, otpusti ga pruski konzul na zahtjev turske vlade iz službe.“

Herkalović tvrdi da je Božić učinio za bosanske katolike isto ono što je “pravoslavni komitet” učinio za Srbe, promijenio im nacionalnu svijest i umjesto imena “šokac”, što je bio izgovor, uticao da se zovu Hrvati.
Jedan od prvih hrvatskih pisaca, koji je zagovarao ideologiju o cjelovitosti Hrvatske, u kojoj nije izostavljena Bosna, bio je Pavle Riter Vitezović. Njemu je Bosna “srce Ilirike”, za koju smatra da bi trebala što prije pridružiti se Hrvatskoj. Bosni je posvetio posebno dijelo, pod nazivom “Bosna captiva”.

Historičar Ferdo Šišić u svojoj raspravi o hrvatskom ilirizmu, štampanoj u “Brastvu Sv. Save” 1921. godine piše: “Hrvati bijahu isključivo žitelji, i to svi bez razlike, uže geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije… Bošnjaci, veliki broj pisaca XVII i XVIII stoljeću nazivaje svoj narodni jezik bosanskim. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva, kao što ga srećemo poslije 1850. tada još nije bilo. Tako isto, značilo je u to doba i ime Srbi, izvan granica Srbije, u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnog zakona”.

Ovo pitanje u istom duhu je razradio dr. Josip Smodlaka u svojoj raspravi “Jugoslovenski nacionalizam 18. vijeka”: “Svi koji behu podložni banom hrvatskim zovu se imenom Hrvati, van granica stare hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu u kojoj on poznaje samo Bošnjake” (Hadžijahić: 1974)
A velikosrpskoj politici (Srpske obmane, Srbija na istoku) usprotivio se Svetozar Marković, uticajni socijalistički mislilac i političar: “Čim se monarhična vlada utvrdila u zemlji, ona je odmah počela pomišljati da rasprostrani granice svoje vlasti i van Srbije … Misao da se Bosna i Hercegovina sjedine sa Srbijom počela se širiti i u Srbiji i kod tamošnjeg naroda. To je bilo načelo politike koja je poznata pod imenom Velika Srbija”. Marković je smatrao da opasnost poduhvata Velike Srbije leži u činjenici da srpski narod živi izmiješan s drugim narodima, bez jasno određenih geografskih i etnografskih granica, tako da bi morao “uzeti ulogu osvajača prema susjedima”.

Pjesnik Savfet-beg Bašagić 1891. godine o ovome je ispjevao pjesmu:

“Znaj, Bošnjače, nije davno bilo,

Svegʹ mi svijeta nema petnaest ljeta,

Kad u našoj Bosni ponositoj,

I junačkoj zemlji Hercegovoj,

Od Trebinja do Brodskijeh vrata,

Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroz svoje hire,

Oba stranca ko u svome šire.

Oba su nas gosta saletila,

Da nam otmu najsvetije blago,

Naše ime ponosno i drago.

Ideolozima oko Ilije Garašanina, koji je sačinio projekt o stvaranju velike Srbije (1844), bili su potrebni historičari, pisci, umjetnici, odnosno njihova djela čiji bi sadržaj mobilizirao narodne mase, odnosno u operativnu funkciju doveo njegovo “Načetanije”. Prema narudžbi velikosrpskih ideologa nastala su dva djela, “Smrt Smail-age Čengića” (1846) i “Gorski vijenac” (1847), odmah nakon “Načertanija”, međaši koji su vremenom trebali ujediniti protojugoslavensku kulturu. Ali s obzirom na suštinu Mažuranićeva i Njegoševa djela (pogotovo ovog drugog), južnoslavenski muslimani mogli su predosjećati šta im se sprema. Nakon odlaska Osmanlija, bošnjačka braća po etničkom porijeklu i historiji, s kojima su Bošnjaci dijelili zajedničku državu, a oni ih nazivali Turcima i izdajnicima, namijenili su im sudbinau eliminiranja ili vraćanja na “pradedovsku veru”. Pred Bošnjacima je bilo cijelo jedno stoljeće negiranja, progona, kako bi nestali sa ovih prostora.

Ali da se vratimo onim književnim “međašima”, djelima”Smrt Smail-age Čengića” i “Gorski  vijenac”. Profesor dr. Muhsin Rizvić u knjizi “Interpretacije iz romantizma” (1976) uočio je da se  historijski lik Smail-age umnogome razlikuje od onog književnog nastalog u mašti Ivana Mažuranića, koji je kao siže za ovo djelo uzeo pogibiju poznatog hercegovačkog ajana Smail-age Čengića, koja se zbila 1840. godine. U svojoj knjizi prof. Muhsin citira Milorada Živančevića koji piše o Smail-agi Čengiću  (Ivan Mažuranić, Rad JAZU, Zagreb, 1963.str 164 – 168): “Vaspitan je u ratničkom i  gospodarskom duhu, ali nije bio tiranin; naprotiv, s rajom je postupao pravično…Bio je otvoren čovjekoljubiv i pravedan, usto veliki junak”. A fra Grgo Martić u svojim “Zapamćenima” (Zagreb, 1906) piše: “Nisam isto nikada čujavao, otkad sam živ, da su za repove vlačili raju, to je pjesnička fantazija”. Prije ovog spjeva, Ivanov brat Antun sa Ljudevitom Gajom boravio je u Crnoj Gori kod Vladike na Cetinju, što dovoljno govori o političkoj pozadini ovog spjeva; tražila se oslobodilačka intervencija kršćanskih zemalja kako bi se “zbacila turska vlast”. Zato im je bio potreban Smaila-aga, silnik i tiranin koji “vuče raju za repove”, a ova književna fantazija činit će okosnicu nastavnog plana i programa za oblikovanje mentalne svijesti budućih generacija.

O “Gorskom vijencu” je suvišno govoriti. Bez obzira na umjetničke domete, on je vječiti poziv na genocid nad Bošnjacima, jučer, danas i u budućnosti. Zato su “načertanovski” za Njegoša Bošnjaci “Turci”, “izdajnici”, “nesoj”. Dovoljno je reći da su u nedavnoj agresiji na BiH kod zarobljenih srpskih vojnika pronađeni dijelovi “Gorskog vijenca”. Na pitanje što će im “Gorski vijenac”, svi su odgovarali da im ga je dala njihova vojna uprava, kako bi s većim moralom išli na “Turke”. U Srebrenici general srpskih snaga Ratko Mladić kaže da grad “predaje srpskom narodu” i da je “došlo vrijeme za osvetu nad Turcima”.

Suvišno je govoriti i o Ivi Andriću i njegovom romanu ”Na Drini ćuprija”. Na stranu to što je i   ovo djelo velikih umjetničkih dometa. On ciljano u roman unosi legendu o Stoji i Ostoji koje je on maštovito uzidao u stubove mosta, ostavivši otvore na stubovima kroz koje je nesretna majka mogla dojiti svoju djecu. Ili ciljano nabijanje Radisava na kolac (prepisano doslovno od jednog francuskog putopisca), pa su generacije srednjoškolaca pravoslavaca, nakon čitanja odov dijela, govorile svojim školskim drugovima islamske vjeroispoijeti: “Eto, šta ste vi nama radili!” Kao da su njihovi drugovi iz razreda Turci?! Scena za maštovito epske filmove, puna dramatike, je ona kada janičari silom otimaju dječake od majki, trpaju ih u pletene sepete na konjima, dok majke za njima zapomažu: “Kuda mi ga vodite”, “Rade, sine, nemoj majke zaboraviti”, “Ilija, Ilija! Ilija!” –  zvala je u romanu razdrljana majka svoga sina, a janičari su je odgonili od konja. Desetinama godina u školi smo učili da se ovaj događaj nazivao “Danak u krvi”, a danas, kada su otvoreni muzeji u Turskoj, vidi se da tog “Danka” nije ni bilo. Postojao je zakonski propis Devširma o probiranju dječaka u adžemi oglane, prevedeno kao regrutacija mladića. Zakonski propisi tražili su da se strogo vodi računa o odabiru zdravih, pristalih dječaka, da se uzme jedan dječak od prosječno četrdeset domaćinstava, da se ne smije uzeti sin jedinac ili dječak koji izučava kakav zanat, ili je zasnovao brak, niti su uzimani dječaci bez oba roditelja itd. U “Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačka” St.Stanojevića, navodi se da je “smatrano čašću da dete bude uzeto… dobra plaća primamljivala je mnoge kršćanske mladiće da dobrovoljno stupaju u janičare…pojedini roditelji dobrovoljno su davali sinove za Devširmu. Jedna od Devširmi danas se može vidjeti u Arhivu Predsjedništva Vlade Republike Turske u Istanbulu u fondu “Muhimme defter” (knjiga V, str. 96).

Ali da se, nakratko, vratimo Ivi Andriću. Javnosti je malo poznato da je on sa Vasom Čubrilovićem javno zagovarao etničko čišćenje Albanaca, a da ovaj njegov postupak u to vrijeme, a ni kasnije – naravno, niko nije osudio, niti političari novonastale SFRJ, a ni neko iz evropske i svjetske javnosti, da bi on, na kraju, dobio Nobelovu nagradu za književnost. Treba reći da nije slučajno roman “Na Drini ćuprija” Ivo Andrić objavio u martu 1945. godine, dakle pisao ga je u toku drugog svjetskog rata, u vrijeme kada su četnici činili velike zločine nad bosanskim muslimanima u istočnoj Bosni. U godinama nakon drugog svjetskog rata nije se smjelo govoriti o klanju muslimana od strane četnika (primjerice, u Foči je na mostu 1942. zaklano 8.000 muslimana, brojčano kao u Srebrenici) ali se u školama učilo i prepričavala Andrićeva fantazija kako su Turci otimali “srpsku nejač” iz naručja njihovih majki i  Radisava sa Uništa nabijali na kolac. Sjetimo se da je književnik Alija Nametak za priču “Za obraz”, u aprilu 1945. godine dobio 15 godina zatvora (odležao devet) zbog “bratoubilačke mržnje”, kako je to navedeno u presudi, a pisao je o srpskom pokolju jedne familije u drugom svjetskom ratu…

Na kraju, da se zapitamo je li bilo teško živjeti hrišćanima pod turskom vlasti? Prof. dr. Senad Hasanagić, koji je doktorirao temom “Uticaj Osmanskog državno-pravnog sistema na različite etničke identitete”, u knjizi “Turci, istine i laži” piše: “Ukoliko su – kako tvrde hrvatske i srpske vjerske vođe i akademici – Otomani neprekidno klali hrišćane, otkuda to da su tako velike grupe katolika i pravoslavaca ne samo opstale, već su se razvijale i doživljavale procvat pod otomanskom upravom. Ukoliko su, kako danas tvrde nacionalni mitovi, Otomani proveli pet stotina godina iskorjenujući sve tragove katoličkog i pravoslavnog hrišćanstva, kako su svi rukopisi, likovna umjetnost, arhitektura tako dobro očuvani? Ukoliko je islam vjera povezana sa progonima, kako to da se pravoslavno i katoličko stanovništvo ne samo uspjelo održati tokom pet stoljeća otomanske uprave, već su se namnožili?”

Ovdje se postavlja pitanje zašto Srbi ovoliko lažu, uprkos očiglednosti i logici? Za sve laži koje bi išle u operativnu korist “Načertaniju”, bili su im potrebni historičari, književnici, predavači, učitelji, popovi i drugi koji će stvoriti stereotipe koji će se urezati u svijest naroda. I to traje 150 godina, kako desetljećima tako i danas, uprkos dokumentima da su sve vjere i narodi, svi vjerski i etnički identiteti sačuvani tokom višestoljetne turske vladavine, kao očigledan dokaz tolerancije. Što je tako, razlog je što su u Osmanskoj imperiji pred pravdom svi bili jednaci: I vjernici i nevjernici, prijatelji i neprijatelji, bližnji i daljnji. Pravda je bila najviša vrijednost, svi ljudi su bili slobodni, bez obzira koje je vjere, odakle je došao, šta je ko, važna je njegova moralnost i po tome je svako nalazio svoje mjesto.

U djelu “Historije Jugoslavije” (Beograd, 1933) historičar Vladimir Ćorović piše:

“Mi smo se pod Turcima širili, ne manje nego kao da smo imali najekspanzivniju svoju državu… Pred kraj XV veka ima vesti da se nesmetano podižu ili popravljaju porušene crkve, a na početku XVI veka gradi se nekoliko novih crkava i manastira. Mihailo iz Ostrovice, pominjani Srbin koji je dospeo među janičare, piše sa priznanjem za Turke da među njima vlada velika pravednost, oni su pravedni prema sebi i među sobom, pa i spram svojih potčinjenih, bili oni hristjani ili čivuti…jer sam car na to strogo gledi.”

Kada je to ovako kako to priznaju poneki historičari i srpski janičari, opet da se zapitamo zašto onda Srbi lažu. Na ovo pitanje odgovara javno književnik i srpski ideolog Dobrica Ćosić:

“Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencje. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”

Srbi, kaže Ćosić, imaju urođenu inteligenciju da lažu, to je pohvalno za njegov narod.

Najveća istina danas koja se mogla desiti velikosrpskim i velikohrvatskim ideolozima je ta da su u posljednjih trideset godina Bosna i Bošnjaci postali povijesnom, političkom i kulturnom  činjenicom. Tog 22. maja 1992. godine Bosna i Hercegovina postala je članicom Ujedinjenih naroda (Rezolucija 757). U radu Ujedinjenih naroda BiH sudjeluje preko stalnih predstavništava u New Yorku, Ženevi, Beču, kao i pri UNESCO-u u Parizu. Bošnjaci, bosanski Srbi i bosanski Hrvati (u znatno manjem broju) odbranili su BiH od agresije Srbije, kasnije i Hrvatske, koja je uslijedila nakon što je Bosna i Hercegovina postale članica UN-a.

Danas, sve je do Bošnjaka. U ovome vremenu protiv Bošnjaka iz Beograda (kriomice) i iz Zagreba (javno) krenula je propagandno-obavještajna akcija, čiji izvršioci imaju samo jedan cilj: učiniti sve da Bošnjaci nisu nacionalno samosvijesni, da ih ideološki zgusnu, da u prvom redu nemaju svoj jezik bosanski, da ih udalje od njihovog nacionalnog imena Bošnjaci, da ih vrate u “Turke” ili u otpadnike od Srba, što će prihvatiti jedan broj bošnjačkih intelektualaca, a islam kao religijsku odrednicu Bošnjaka upotijebit će – upotrijebljavaju kroz cijelu historiju – kao bazu za islamski terorizam odakle će se širiti u zemlje Evropske unije. Sjetimo se samo izjava predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović o desetinama hiljada islamskih terorista u BiH.     

Bošnjaci ne smiju vjerovati podloj i užasnoj propagandi iz susjednih zemalja. Sva bošnjačka kolebanja su zbog neznanja o sebi. Uče o sebi ono što im pišu vrijedni prenosioci “Načertanija”, iz generacje u generaciju, kako bi ih ponovo zgusnuli da ostanu na razini vjerske skupine s kojom će manipulirati, dati joj neko folklorno društvo kao njeno obilježje, a koje će nadgledati i  naslađivati se. A Bošnjaci su korjenski narod, koji su Osmanlije zatekle u srednjovijekovnoj Bosni. U toj srednjovijekovnoj Bosni nije bilo srpskih vladara, niti Srba, Crkva bosanska nije bila  izdanak srpske crkve. Nisu Bošnjaci “poturice” i “izdajice”, kako ih naziva P.P.Njegoš, to je sve užasna propaganda, kojoj su se pridruživali mnogi književnici, povjesničari, umjetnici, a kojom su po zadatku gušili nacionalno ime Bošnjak za vrijeme trajanja obje Jugoslavije. Cilj je bio uvijek isti, kao i danas, Bošnjake “odvezati” od Bosne. Zato su ih gurali u muslimane, pa u Muslimane, pa u Srbe muslimane, pa u Hrvate muslimane, pa u “neopredijeljene”,  ali nikako da im priznaju ono što oni jesu: da su  Bošnjani/Bosanci, pa da ih pod ovim imenom guraju u Bosnu, za koju su oni svim svojim bićem vezani. Kada nema korjenskog naroda Bošnjaka, tada nema ni Bosne. Dakle, Bosnu čuvaju Bošnjaci. Bosnu čuva islam. Da su u Bosni samo pravoslavci i katolici, Bosna bi bila podijeljena.

Bošnjaci imaju svoj jezik bosanski, koji se negira iz istih razloga kao i Bosna. Svaki narod ima “upotpunjen” idenitet kada ima svoj jezik. Iz historije jezika, pojam bosanski jezik prvi put se javio u 15. stoljeću i to u djelu “Skazanije o pismeneh” Konstantina Filozofa. Čak 1631. godine prvi južnoslavenski rukopisni tursko-bosanski rječnik “Potur-Šahidija” (Makbul-arif) sastavio je bošnjački alhamijado-pjesnik Muhamed (Mehmed) Hevaija Uskufija. Bosanski jezik bio je u upotrebi do 1907. godine kada ga ukida-zabranjuje Austro-Ugarska monarhija pod višegodišnjim pritiskom bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, a njegov kontinuitet se nastavlja devedesetih godina 20. stoljeća.

U novije vrijeme, uoči agresije na BiH, godine 1991. objavljene su dvije knjige: “Jezik bosanskih musimana” Dževada Jahića i Senahida Halilovića, pa Rječnik krakteristične leksike u Bosanskom jeziku Alije Isakovića, a 1996. godine izišao je i Pravopis bosanskog jezika. Treba navesti i Gramatiku bosanskog jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Godine 2007. štampan je i Rječnik bosanskog jezika Instituta za jezik u Sarajevu, a već godinama prof. dr. Dževad Jahić radi na Rječniku bosanskog jezika u 14 tomova (do sada izašlo sedam, u januaru će osmi). Treba dodati i ovo. Iako je Zemaljska vlada Austro-Ugarske 1907. godine službeno ukinula bosanski jezik od ove zabrane su, dijelom, izuzeti Bošnjaci, pa se može ustvrditi da je od 1918. godine, Kraljevine Srba, Hrvata Slovenaca, upotpunosti “izbačen” bosanski jezik iz upotrebe, a to je trajalo sve do šezdesetih-sedamdesetih godina 20. stoljeća… Ne treba izostaviti Simpozij o bosanskom jeziku koji je 1998. godine održan u Bihaću, a koji je za bosanski značajan historijski kao i onaj u Beču 1850. za srpskohrvatski jezik.

Sve ovo govori da se Bošnjaci sa svime onim što jesu, sa znanjem o imenu zemlje, nacije i jezika,  sa svim kulturnim vrijednostima, mogu uključiti u ravnopravan dijalog sa svakim od predstavnika drugih naroda, ne samo kada je u pitanju njihova, već i kulture drugih naroda, a i one univerzalne, vanvremenske, koje pripadaju svjetskoj baštini.