Piše: Ezher Beganović / Saff
Hamza Alić je rođen 1979. godine u Srebrenici u selu Krušev Do. Preživio je, odnosno doživio je srebreničku golgotu koju, kako kaže, nikada neće niti može zaboraviti.
”Prilikom pada Srebrenice svi oni koji su se zatekli tamo morali su da bježe. Moj otac i ja odlučili smo da idemo sa konvojem preko šume do slobodne teritorije. Iako sam tada imao samo 16 godina, ja sam, a i roditelji su odlučili tako zbog toga što sam bio krupniji od svojih vršnjaka, krenuo u šumu gdje sam se skrivao sa ocem, rodbinom i komšijama. Tako da smo u šumi proveli sedam-osam dana, da bismo nakon toga odlučili da krenemo prema slobodnoj teritoriji, jer su nas otkrili. Putovali smo jedno sedam do deset dana. Upali smo u tri zasjede. Na prvoj i drugoj zasjedi niko nije poginuo. U trećoj zasjedi od nas 75, koliko nas je bilo, nas pet se odvojilo, 25 je zarobljeno, 25 je pobijeno, a dvadesetak se vratilo nazad. U tih 25 koji su zarobljeni bio je i moj brat, a u onoj petorci koja je nastavila put bili smo moj otac i ja. Danima smo se skrivali po šumama.
Jednog dana došli smo u zonu između Olova i Kladnja, došli smo do četničkih rovova. Primijetili smo da nema žena i djece. Po tome smo primijetili da bi ispred njih mogla biti međuzona. Tamo dalje vidjeli smo tranšeje, tenkove, vidjeli smo kako se smjenjuju. Molili smo Boga da padne kiša iako je danju bilo tako toplo, nigdje oblaka nije bilo, kako bismo iskoristili noć da se probijemo do slobodne teritorije. Navečer smo ušli u njihove rovove, držali smo za ranac jedan drugog, nije se vidio prst pred okom jer je Bog uslišao naše dove, zaista je kiša padala. Kad smo došli do prvih rovova, ja sam bio predzadnji, a komšija Ćamil držao se za moj ranac. Međutim, on se otkačio od mene. Tu smo se zbunili, nismo znali šta da radimo, kad smo iznenada začuli rafal. Mislili smo da je komšija Ćamil poginuo. Odlučili smo da krenemo naprijed. Jedina svjetlost koja nam je obasjavala vidik bili su srpski rafali. Prešli smo preko neke ogromne žice, prešli smo neku rječicu kod planine Karaula koja se nalazi između Olova i Kladnja. Ušli smo u šumu, skupili smo se onako. Bilo je hladno, bili smo gladni i žedni. Dok je s nama bio komšija Ćamil, on je imao malo šećera, nismo imali druge hrane, imao je oko 300 grama šećera tako da bi svaki dan svima davao pomalo kako bismo preživjeli. To nam je bila jedina hrana u tim danima.” Hamza i ostali iz njegove grupe uspjeli su tog dana preći na slobodnu teritoriju.
Danas, kada je uspješan sportista i kada ide na velika takmičenja, Hamza se često prisjeti srebreničke golgote. Od svih tih iskušenja Hamza se danas najviše prisjeća jednog trenutka. ”Kad idem na takmičenja kroz glavu mi prolaze slike kroz šta sam sve prolazio. Razmišljam gdje sam bio, a gdje sam sada. To mi daje snage. Tako znam razmišljati naprimjer o toj zadnjoj zasjedi kada sam bio u po rijeke, ni tamo ni ovamo. Ugledao sam oca jedno dvadeset metara od sebe. Taman kad sam došao blizu oca, kada sam se počeo penjati uz obalu, sa kose je zapucao mitraljez. Ma, rafali su toliko oko mene dizali zemlju. Nevjerovatno je da me nije pogodio nijedan metak. Svjestan sam da je to bila samo Allahova volja da me tada ne pogodi nijedan metak.”
