Irak se suočava sa novom sigurnosnom prijetnjom

1

Autor: Thanassis Cambanis / Prijevod: Abdullah Nasup

Smrt Abu Bakra al-Bagdadija označila je kraj jedne destruktivne faze Islamske države, ekstremističke skupine također poznate kao ISIL. Baghdadi je samoproglašeni halifa područja veličine Velike Britanije na teritoriji Iraka i Sirije, a koalicija predvođena SAD-om  u martu prošle godine osvojila je i posljednje njegovo uporište. Lider ISIL-a tokom svoje vladavine naredio je ubistva hiljada ljudi i terorizirao milione.

Ali, njegovo ciljano ubistvo malo će doprinijeti da zaustavi rastuću krizu koja nije ništa manje ozbiljna prijetnja za stabilnost Iraka. Nakon raspada ISIL-ovog halifata, pola miliona ili više muškaraca, žena i djece nalaze se u kampovima u Iraku. Irački dužnosnici smatraju ih „ISIL-ovskim familijama”, iako će ti isti dužnosnici lahko priznati da većina raseljenih vjerojatno imaju malo ili nimalo veze s ISIL-om. Sve dok oni koji se nalaze u kampovima ne budu oslobođeni ili procesuirani u sklopu iračkog pravoduđa, oni predstavljaju rastuću prijetnju za sigurnost zemlje, a posebno u područjima gdje ISIL još uvijek ima podršku ili izaziva strah. Što duže ti ljudi budu izloženi fizičkim i pravnim mukama, to je veća vjerovatnoća da će ISIL ponovo oživjeti. Nažalost, iračku vladu uvijek pritišću važniji problemi. Trenutno vlada u Bagdadu traži rješenje za masovne narodne demonstracije u zemlji i način uspješne borbe protiv raširene korupcije. Prošle godine je ogorčenje naroda zbog otrovane vode izazavalo nemire u Basri, a prije toga postojala je hitna potreba za porazom ISIL-a. Pored tako mnogo pitanja koja čekaju da dođu na red, bagdadska vlada nije mnogo motivirana da se bavi stotinama hiljada sunija raseljenih iz područja koja su nekad bila pod kontrolom ISIL-a.

Pustinjsko čistilište

Mnogo je toga napisano o tvrdokornim ISIL-ovcima zatočenim u Al Holu i drugim logorima preko granice u istočnom dijelu Sirije, o tvrdokornim pristalicama, propagandistima i stranim dobrovljcima koji su proputovali hiljade kilometara da bi se pridružili toj terorističkoj skupini. Daleko manje pažnje posvećeno je kategoriji civila koji se nalaze u iračkim kampovima, iako je njihov broj daleko veći od onih zatočenih u Siriji. Ove „ISIL-ovske porodice” su stanovnici lokalnih, uglavnom ruralnih područja u zapadnom i sjeverozapadnom Iraku. Mnogi od njih su pobjegli ili su bili prisiljeni da žive u kampovima tokom prvih godina ISIL-ove teritorijalne prevlasti, koji je vrhunac doživio osvajanjem Mosula u 2014. Ostatak je završio u kampovima nakon što je vlada ponovno zauzela teritorij od ISIL-a u 2017. godini.

Tokom borbi i neposredno nakon njih, iračka vlada i narodne milicije kanalizirale su poznate borce ISIL-a i kriminalce na sudove ili u zatočeničke objekte – neki od tih objekata su tajni. Hilajde osumnjičenih članova ISIL-a pogubljeno je u tom periodu. „ISIL-ove porodice” su ono što je ostalo nakon ovog prvog razvrstavanja. Oni zauzimaju sivo područje između civila i osumnjičenika, i njihovo provjeravanje iziskuje trud i resursre. U nedostatku i jednog i drugog, oni se u ovom pustinjskom čistilištu nalaze od dvije do pet godina.

Neki irački dužnosnici željeli bi da se započne sa provjerom zatočenih u kampovima, kako bi nevine mogli poslati kućama, a osumnjičene procesuirati.  Međutim, ovi dužnosnici nemaju kapacitet za provođenje makar i površne provjere kako bi odlučili koji zatočenici predstavljaju sigurnosnu prijetnju. Mohammed al-Halboosi, predsjednik iračkog parlamenta, uspješnim angažmanom omogućio je da se više od 10.000 raseljenih vrate kući početkom augusta, ali njihova provjera je u najboljem slučaju bila površna. Halboosi je jedan od rijetkih visokih dužnosnika koji se zauzimaju za ovu populaciju, a svoj napor u integraciji raseljenih opisuje kao „utrku s vremenom” i bolnu točku za Irak u dugoročnoj borbi protiv ekstremizma. No, većina iračkih dužnosnika su nezainteresirani da se bave „ISIL-ovim porodicama“. Ti dužnosnici su fokusirani na to kako da ostanu na vlasti, a iako govore o angažiranju vlasti, ističu da prioritet u pružanju pomoći žele dati onima koji su se borili protiv ISIL-a ili su bili ugnjetavani od strane ISIL-a, a još uvijek su im uskraćene osnovne usluge i prava. Oni jednostavno ne žele trošiti resurse na populaciju koju smatraju osumnjičenom, i radije će ih ostaviti u tim kampovima da budu primjer drugima koji bi u budućnosti mogli razmišljati o ulasku u neko „utjelovljenje“ ISIL-a. „S Guantanamom ste nam pokazali kako se treba raditi”, rekao mi je jedan predsjednički savjetnik: „Zašto bimo mi bili drugačiji?”

Stvaranje prijetnje

„ISIL-ove porodice” koji čine otprilike trećinu od 1,5 miliona ljudi trenutno raseljenih u Iraku, uglavnom žive u rudimentnim pustinjskim kampovima koji se protežu od Falluje do Mosula. Kampovi nemaju škole ili klinike. Njihovi stanovnici nemaju lične dokumente. Tehnički, raseljeni nisu zatvorenici, ali im je zabranjeno da rade i ne mogu doći i otići. Iračka vlada ih nije optužila ni za kakav zločin, ali ih ne tretira kao nevine. Ali Akram al-Bayati, član iračkog Visokog povjerenstva za ljudska prava, procjenjuje da 90 posto raseljenih osoba pod sumnjom za moguće veza sa ISIL-om ne predstavlja prijetnju nikome. „Nepraktično izolirati toliki broj ili ih poslati u zatvor”, rekao je on: „Mi samo odgađamo rješenje.”

Kada sam u septembru posjetio jedan kamp izvan Falluje, glava velike porodice u kampu rekao mi je: „Mi smo ovdje u doživotnom zatvoru jer smo sunije.“

Jedan čovjek, koji me je zamolio da ne objavim njegovo ime zbog straha od odmazde, rekao mi je da je nekad bio lokalni dužnosnik ISIL-a u Jurf al-Sakhar. Milicije (šiijske) su otele njegovog sina prije četiri godine i od tada nije čuo za dječaka.

Jedan drugi čovjek bio je u pritvoru, ali pošto iračke vlasti nisu mogle naći dokaze da ga optuže za bilo šta vraćen je da živi u pustinjski kamp gdje njegova porodica živi već skoro pet godina. „Kakvu nadu imamo? Trebamo li ostati ovdje do kraja života“, pitao me je. Kako sada stvari izgledaju, čini se da iračka vlada upravo to želi. Zanemarivanje „ISIL-ovi porodica” služi političkim interesima barem nekih iračkih dužnosnika.

Kad sam posjetio još jedan kamp pored jezera Habbaniyah u provinciji Anbar, otprilike prije godinu dana, grupa mladih ljudi s kojim sam razgovarao zahtijevali su da im se dopusti da se vrate Jurf al-Sakhar, sunitski grad koji je preuzela jedna frakcija šiijske milicije i proglasila zatvorenom vojnom zonom. Kad sam se vratio u kamp krajem septembra, isti ljudi su molili za mnogo manje: slobodu da rade kao nadničari izvan kampa, električnu energiju i pristup školi za njihovu djecu.

Većina raseljenih „ISIL-ovih porodica” predstavlja minimalnu opasnost, ali i dalje ih drže u izolaciji koja ih lahko može pretvoriti u veliku prijetnju u budućnosti. Prenapučeni i odsječeni od društva, kampovi su plodno tlo za ISIL-ovu indoktrinaciju. Oni koji su neskloni ISIL-u riskiraju da budu žrtva grupe, s vremenom se stvari mogu razvijati tako da izrastu u još jedan sigurnosni izazov za vladu.

Provjere raseljenih

Da bi spriječili eksploziju krize, Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici trebali bi rješavanaje pitanja „ISIL-ovih porodica” postaviti kao humanitarni i antiteroristički prioritet, te dati političku podršku dužnosnicima poput Halboosija, koji su predani smanjenju broja zatvorenika.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici također trebaju otključati dodatna sredstva za pokriće troškova provjere i obrade „ISIL-ovih porodica” što je brže moguće. Dio tog truda treba uključivati i nadzor, kako bi se osiguralo da će sredstva za preseljenje stvarno doći do onih koji se vraćaju kući, a ne da „ispare“ u rukama korumpiranih dužnosnikai.

Iračkoj vladi trebaju advokati, istražitelje i drugih stručnjaka koji mogu pomoći u procijeni i dokumentiranju statusa zatočenika iz „sive zone”.

Uz financijsku i tehničku podršku međunarodne zajednice, Iračani bi trebao biti u mogućnosti da u roku od godinu dana odrede status većine „ISIL-ovih porodica”.