Ko god je doveden u Jasenovac, doveden je da bude ubijen

664
znak nad kojem su ustase davali zakletvu

Pripremio: Saladin Kovačević

U nastavku feljtona donosimo ispovijest zatočenika Salema Resulovića iz Sarajeva. Salem je zarobljen kao partizan i poslan u Jasenovac. Njegovo svjedočenje snimljeno je na video kaseti. Zajedno sa grupom Sarajlija zaključan je 5. avgusta 1942. godine ispred sarajevske Vijećnice u teretni vagon koji je vukao tramvaj. Tako je počelo njegovo stradanje. Na željezničkoj stanici premješteni su u teretni vagon noćnog voza i njime otpremljeni do Bosanskog Broda. U Bosanskom Brodu morali su prijeći u novi teretni vagon i oko pet sati ujutro stigli su u Jasenovac. Bio je 6. avgust.

”Dan je bio kišan, izašli smo iz vagona. Tu su nas prestrojili agenti koji su nas sprovodili i predali su nas sa papirima ustašama koji su nas potjerali po jednom blatnjavom putu uz Savu prema logoru. Uz put su gledali da li neko ima prsten ili štogod i naređivali da to skinemo. Ja nisam imao ništa. Sa nama je bilo i nekoliko Jevreja, koji su imali poneku dragocjenost koju im policija nije bila oduzela. I te ustaše, koje su nas sprovodile, govorile su: ‘Predajte to nama svakako će vam to sve oduzeti.’ Kada su im zatočenici predali ono što su imali, počeli su nas bjesomučno tući. Stigli smo u logor, tamo smo bili postrojeni.”

Tada je pred njih izašao neki ćelavi ustaški oficir koji je uzeo papire od ustaša koji su ih sprovodili i počeo prozivati zatočenike jednog po jednog i raspoređivati ih uz udarce, govoreći: ”3B, 3C, 3B, 3C.” Salem tada nije znao da je to bio ratni zločinac fra Filipović, poznatiji kao Majstorović, komandant logora. Salem je završio u ”3B”, što je, ustvari, bila jedna šupa.

Vrlo brzo su se vrata ove šupe ponovo otvorila i pozvani su svi sposobni za rad da izađu. Nakon što su izašli, premješteni su u drugu, veću šupu koja je, ustvari, bila ciglana. Tu su se Salem i ostali iz ”3B” ponovo susreli sa Sarajlijama iz ”3C” sa kojima su došli u logor. Tu su prenoćili. U šupi je bila velika gomila odijela ostala od onih koji su ranije tu boravili i bili ubijeni. Sutradan su svi bili okovani u bukagije (lance). Kako je ranije padala kiša cijeli put bio je potpuno u blatu. Mnogi zatočenici sa lancima na nogama padali su u blato. Odvedeni su u jedan veći prostor ograđen žicom. Ovdje su zatekli 15-20 zatočenika kako polumrtvi leže u blatu, otečenih tijela, posebno otečenih nogu. Od njih su Salem i ostali saznali da se tada u logoru nalazilo oko 3.000 zatočenika koji su radili na nasipu na Savi. Ubrzo je došlo više kamiona na koje su pokupili i natovarili ove polumrtve, među kojima je bilo već i mrtvih zatočenika, i sve ih odvezli. Oni živi su pobijeni i svi su bili ili bačeni u Savu ili pokopani negdje u masovnoj grobnici u Gradini. U logoru ”3C” bila je jedna velika nadstrešnica sa kazanom u kojem se pekla rakija. Tu se spremao i neki ručak. Čitav prostor oko žice imao je nadstrešnice, ali one nisu bile ograđene pa je ispod nje strahovito puhalo.

”Negdje oko sedam sati zasvirala je sirena i nakon 15 do 20 minuta čuo se zveket lanaca. Otvorila su se vrata prema zapadu, kroz ta vrata ušla je jedna masa ljudi, a na čelu te velike kolone koja se vraćala sa rada sa nasipa bilo je oko 300, možda i 400 ljudi okovanih kao i mi. Oni idu i pjevaju.”

Bili su to zatočenici na povratku sa rada. Na njihovom čelu nalazilo se 300-400 tzv. lančara, onih koji su bili u lancima, a iza njih je bilo oko 3.000 zatočenika bez lanaca i svi su morali pjevati. Izgledali su iscrpljeno kao aveti. Nakon što su stigli, počela se dijeliti večera, ustvari vrlo rijetka supa od kukuruznog brašna. Salem je, pošto nije imao svoju zdjelu, morao čekati da neko završi pa da mu dâ. Zatim su oni koji su bili bliže zauzeli mjesta ispod nadstrešnice, a ostali su, njih preko 2.000, legli u blato. Svakoga jutra ustajanje je bilo u 5 sati uz veliku galamu. Postrojavali bi se ispred kazana sa jelom gdje bi ponovo dobijali rijetku čorbu od kukuruznog brašna i zatim bi kretali na posao. Rad je počinjao u 6 sati.

”Došli smo na nasip. Rasporedili su nas da lopatama punimo civare zemljom. Ustvari vršili smo regulaciju Save koja je znala strašno poplavljati. Rađen je veliki nasip solidno građen. Mi smo tu radili jedan sat kad naiđe jedan u civilu sa šeširom, nosi motku, i jedan ustaša s njim i on kaže tom ustaši: ‘Evo vidiš, ovo su moje Sarajlije.’ ‘Aha’, odgovori ustaša. To je bio već 7. avgust. ‘Skidaj’, kaže, ‘košulje.’ Skinuli smo košulje, bili smo bijeli k'o sir. I pustili su nas da taj dan tako strašno izgorimo od sunca, da smo imali plikove i rane po tijelu. Niko nije smio ni da dodirne tijelo. I onako pečeni došli smo u logor. Sutradan nisu tražili da skidamo košulje ali su nam svakom po 10 batina dali.”

Nakon nekoliko dana po povratku u logor sa rada, a prije podjele hrane, svi logoraši su bili postrojeni. Ustaše su izabrali 500 ili 600 onih koji su najlošije izgledali i sve ih odveli. Oni su bili ubijeni iste noći. To je bio uobičajeni postupak u ovom logoru svaki put prije dolaska nove grupe zatočenika. Ova postrojavanja su zvali ”nastup”. ”Nastupi” su bili vrlo česti. Logor se brzo punio i brzo praznio. Jednoga dana Salem je u Jasenovcu vidio svoga brata Avdu koji je uhapšen nakon što je otkrivena njegova organizacija.

Salem kaže: ”On je bio jedan nježan i miran dječko, najbolji đak svoje gimnazije, izuzetno talentovan, svirao je violinu, govorio nekoliko jezika, najbolji matematičar u svim sarajevskim gimnazijama. Izuzetno, kažem, talentovan dječko i strašno mi je bilo žao kada sam ga vidio tu jer sam znao kao stariji zatočenik od njega ko god je doveden u Jasenovac, doveden je da bude ubijen. Pa i on ne može izvući živu glavu.”

Uskoro je u logor stigao neki ustaša Kapetanović, musliman iz Hercegovine. Neko mu je preporučio Avdu, koji je studirao medicinu, i on ga je premjestio u logorsku bolnicu u kojoj su bili mnogo bolji uvjeti. Salem se od tada više nije viđao sa bratom. Nakon izvjesnog vremena došao je jedan ustaša i jedan ustaški agent i počeli prozivati zatočenike. Prozvali su njih petnaestak. Među njima je bio i Salem, ali i svi oni koje su pri dolasku bili smjestili u ”3B”. Salem je znao, kao stariji zatočenik, da je to tzv. grupa ”bunar” i ko u nju dospije sigurna mu je smrt. Zatim su ih doveli do obale Save i skelom prevezli prijeko u jedno napušteno selo. Ponovo su ih počeli prozivati. Među ustašama je stajao i Kapetanović. Kada su prozvali Salema, Kapetanović mu je prišao i upitao ga za ime i prezime. Nakon što je Salem rekao, pitao ga je zna li Zajima Resulovića, na što je Salem odgovorio da mu je to amidža. Kapetanović je prišao drugom ustaši i nešto šapnuo na što je ovaj samo klimnuo glavom. Vratio ga je u logor. Svi ostali koji su bili dovedeni te noći su pobijeni. Salem je kasnije saznao da su svi oni trebali biti pobijeni odmah čim stignu pošto su imali kvalifikaciju pogibeljni po Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH). Ali kako je toga dana padala kiša ustaše nisu htjele da ih po takvom vremenu vode u Gradinu i ubijaju.

Jednoga dana došao je nadzornik logora ”3C”, i sam logoraš, Safet Filipović, i pitao ima li među njima zidara i stolara. Salem se odmah javio kao zidar, a Fahrija Ajanović, čije smo kazivanje prenijeli u našem prošlom broju, javio se kao stolar. Pored njih dvojice javili su se i jedan Jevrej i jedan Srbin. Izveli su ih iz logora gdje ih je dočekao neki ustaša koji ih je odveo na bosansku stranu. Naredili su im da popravljaju dvije kuće. Jedna je bila namijenjena za neke ustaše, a druga za jednu grupu Cigana. Salem je poručio sve što im je trebalo za rad i nakon toga su ih vratili u logor govoreći im kako će sutradan početi raditi. Salem se plašio za svoju sudbinu pošto nije znao malterisati. Svoja strahovanja ispričao je Fahriji sa kojim se bio zbližio i u kojega je imao puno povjerenje. Fahrija ga je posavjetovao da zatraži još nekoliko pomoćnika zidara, pošto je bilo mnogo posla. Ustaše su mu odobrile pomoćnike i počeli su raditi. Niko ih nije nadzirao. Dobijali su i bolju hranu. Radeći primijetili su kako svakoga dana ujutro grupa Cigana sa jednim ili dvojicom stražara odlazi negdje na padine Kozare. Ostaju tamo cijeli dan pa se zatim pred mrak vraćaju.

”Ja i Fahrija smo drugi-treći dan primijetili da na skeli koja može da primi 150 zatočenika ustaše prevoze više od 300 zatočenika i u blizini nas u jednoj kući, kasnije smo saznali da je to kuća Pere Bukića, tu bi ove koje su doveli vezivali četvericu po četvericu, prvo ruke na leđima žicom, a onda opet žicom gore u laktovima. I kada je to bilo gotovo oni bi tu kolonu potjerali i kolona bi nestala tamo u šipražju, šumi koja je bila nešto dalje od ovog sela. Tada je nama postalo jasno da oni Cigani koje smo mi zatekli kopaju tamo grobnice za zatočenike koji se u to vrijeme veoma često prevoze ovamo i to je bilo skoro svaki dan. Jednog dana, jedan o starijih Cigana iz te grupe, koja se nazivala grupa ”D”, u povjerenju, kada su se vratili sa rada, dok smo mi čekali da nas odvedu u logor, rekao je Fahriji da oni tamo kopaju rupe širine 4 metra, dubine 4 metra i dužine po 20, 25 metara. Bile su to ogromne grobnice. To sam ja imao kasnije priliku da vidim, to se i sada može vidjeti u Jasenovcu. Inače, bilo je slučajeva da su transporti od kojih 20, 30, 50 vagona u toku jednog dana tu do logora, žene, djeca, muškarci, ali pretežno stariji muškarci, gdje su ih odvajali za rad na nasipu. A ostali su odmah iz vagona smješteni na skelu i pravo u Gradinu. Tako da je tih dana to ubijanje trajalo po cijeli dan. Naravno, ovaj svijet koji je dolazio nije znao gdje ih vode. Stražari koji su ih pratili govorili su da oni idu u Bosnu brati šljive. I taj narod je vjerovao u to sve dotle dok ne bi bili povezeni i dovedeni do grobnica.”

Nastavit će se