Kurban-bajram kod Osmanlija

367
od-sokaka-do-dvora-kurban-bajram-kod-osmanlija trt-bosanski-24086

Četverodnevni blagdan Kurban-bajram, kada se žrtvuju životinje kako bismo se približili Allahu i njegovoj milosti, u osmansko vrijeme se obilježavao prema različitim običajima.

Iako se danas ne obraća pažnja na to, u davna vremena bi se obavezno vezale oči životinji koja se klala kao kurban. Vezanje očiju životinji je bio neodvojivi dio procesa klanja kurbana. Za to bi se posebno pripremalo 5-10 komada tkanine. Na dan Arefata (dan prije bajrama) su se klali kurbani za duše umrlih, to je bio svojevrstan uvod u bajram. Osobi kojoj bi se klao kurban poklanjala se i Fatiha. Meso tih kurbana se nije jelo kod kuće nego bi se sve podijelilo siromašnima.

Kurbani bi se prvo oprali, istimarili, rogovi bi im se namazali maslinovim uljem, pod njih bi se stavljala čista trava, te bi se do bajrama sa posebnom pažnjom hranili. U kuće mladoženje ili mlade čije bi vjenčanje bilo predviđeno za iza bajrama slale su se ovce čiji su rogovi ukrašeni zlatnom bojom i na čijoj vuni bi se okačili komadići tkanine. Prije bajrama oficirima i službenicima bi se davala po jedna plaća kao bonus, dio osuđenika koji su do tada odslužili dvije trećine kazne bi bilo pomilovano.

Bajram je počinjao uz paljbu topova dan uoči, a završavao bi se također uz topove zadnjeg dana bajrama, u ikindiju. Nakon bajram namaza u mahalskoj džamiji, ljudi bi se okupljali u svojim avlijama kako bi zaklali kurban. Uz lijepe mirise koji su služili da ublaže miris krvi i tekbire domaćin kuće bi zaklao kurban. Meso kurbana se dijelilo na tri dijela, jedan za kuću, a druga dva dijela bi se podijelila učenicima medrese, vojnicima, udovicama i samohranim ženama. Bio je običaj da se krvlju prvo zaklanog kurbana namaže čelo najmlađeg djeteta u kući, a koža kurbana se slala u tekiju. Nakon što bi se završilo sa klanjem kurbana domaćin bi se vratio u kuću, klanjao dva rekata namaza, pa bi se onda počelo sa čestitanjem.

mirsad3

Bajramu su se naravno najviše radovala djeca. Na najvećim gradskim trgovima bi se postavili ringišpili i slične igračke; djeca obučena u bajramska odijela bi se častila lokumima i bombonima. Djeca visokih oficira i državnika bi išla na podužu bajramsku šetnju, osim rodbine posjećivali bi i svoje učitelje, dadilje kojima bi na dar nosili slatkiše prethodno zapakovane u ukrašene kutije.

Dvorjani i sultan bi Bajram-namaz klanjali u Plavoj džamiji. Nakon Bajram-namaza u Topkapi palati bi se žrtvovalo 40 ovnova, prvog ovna bi zaklao sam sultan. Nakon toga bi počelo službeno čestitanje bajrama. Vojni orkestar bi počeo svirati, a dvorjani bi redom prilazili i čestitali sultanu koji bi sjedio na prijestolju. Poslije bi sultan odlazio u staru palatu na Bejazitu gdje se danas nalazi Istanbulski univerzitet, te bi tamo darivao ostarjele haremske žene i age.

Svi državni službenici , od najnižeg do najvišeg, su morali jedan drugome čestitati bajram. To se nazivalo “devr-i ebvab”, odnosno posjete “od vrata do vrata”. Postojala je i kazna ako bi se nekog preskočilo u čestitanju. Zbog toga su za vrijeme bajrama službenici, posebno u Istanbulu, kretali u obilazak i tako trošili dobar dio svojih prihoda. Uz to su još i davali napojnice. Bajram je tako za niže službenike bio prava novčana katastrofa. Slično tome, visoko rangirani službenici su mnogo trošili na ugošćavanje, pa se i zaduživali zbog toga; poslije bi se trudili da dug vrate. 1845. godine sultan Abdulmedžid je proglasom ukinio taj običaj i tako spasio službenike. Nakon toga su službenici bili obavezni prisustvovati samo ceremonijama na dvoru. To je značilo i da je osmanska vlast počela odustajati od tradicionalnih dvorskih običaja.

mirsad2

(Kübra Erten & www.trtbosanski.com)