Kurt Bassuener, bivši savjetnik visokog predstavnika Paddyja Ashdowna i sadašnji vodeći politički analitičar američke organizacije Vijeće za demokratizaciju politike, napisao je za Medium tekst o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
Bassuener u uvodu teksta napominje da lider bosanskih Srba Milorad Dodik u posljednje vrijeme dramatično podiže tenzije te doprinosi nesigurnosti s obzirom na to da njegov SNSD usvaja izmjene Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima RS-a, kojim se uvodi rezervni sastav policije te se otvara prostor stranim obavještajcima u BiH. Podsjeća da je uslijedio i odgovor iz FBiH.
– Politizirana, militarizirana policija imala je glavnu ulogu u najgorim ratnim zločinima od 1992. do 1995. godine. U takvom okruženju, opasnost od pogrešnih procjena koje dovode do etnonacionalnog nasilja snažnija je nego ikad – piše Bassuener.
On upozorava da je to zakonsko rješenje, koje omogućava stranim policajcima i obavještajcima dobijanje bh. dokumenata, napravljeno, a vjerovatno i poticano, iz Rusije. Evropa u međuvremenu ne radi ništa. Podsjeća također da se Trumanova doktrina, prema kojoj SAD osigurava političku, vojnu i ekonomsku pomoć svim demokratskim nacijama koje se suočavaju sa prijetnjama vanjskih ili unutarnjih autoritarnih snaga, može smatrati za prethodnicu osnivanja NATO-a 1949. godine.
– Današnja Putinova doktrina je precizna inverzija Trumanove doktine: Rusija (državne snage ili njihovi zastupnici) će direktno intervenirati kada se autokratski režim blizak Rusiji suoči sa prijetnjama i to će učiniti sa većom sigurnošću ako i kada takvi pokreti dobiju materijalnu ili deklarativnu podršku sa demokratskog Zapada. Što je režim zloglasniji u zapadnjačkim krugovima, to je imperativ da se on sačuva veći – piše Bassuener.
Putinova doktrina se pojavila kao odgovor na prvu “obojenu revoluciju” u Gruziji 2003. godine, a ponovila se na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2004. godine, kada se Putin potrudio da Viktor Janukovič bude predsjednik. Uslijedila je i podrška sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu te venecuelanskom predsjedniku Nicolasu Maduru.
Ta doktrina, smatra Bassuener, nije odmah vidljiva u državama bivše Jugoslavije. Ali izgled vara. Moskva je, tvrdi on, uložila značajna sredstva kako bi stekla partnere u ovoj regiji, a u tome im je u mnogome pomogao odnos Evropske unije i SAD-a. U tom kontekstu izdvaja pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, a zatim i sprečavanje postizanja dogovora između Grčke i Sjeverne Makedonije.
Signali rastućeg apetita Moskve za rizikom su se, dodaje, pojavili početkom 2014. godine u BiH, odmah nakon aneksije Krima. Tada je Rusija ohrabrila Milorada Dodika da se zalaže za referendum o otcjepljenju.
– Dodik je zatražio podršku Beograda, ali ga je obeshrabrio tadašnji premijer, sada predsjednik Aleksandar Vučić. Dok je bio prigušen, Dodiku se zbog proruskih stavova zahvaljivao ruski ambasador. Od 2014. godine, Dodik se pojavio kao omiljeni moskovski i protivzapadni partner na Balkanu, bez dvosmislenosti primjetne u mnogo većoj Srbiji. Dodik se također pojavio kao nacionalni populistički arhetip, savršen za propagiranje Moskve desničarskoj javnosti na Zapadu i širem svijetu, koji su na njega projicirali svoje nezadovoljstvo migrantima, islamom i socijalnim liberalizmom. Da Dodik ne bi postojao, Moskva bi trebala izmisliti nekoga poput njega. Lako su se našli – piše Bassuener.
Podsjeća da je Dodik uspješno sprečavao napredak BiH na putu ka članstvu u NATO-u te da je to radio “skupa sa hrvatskim nacionalistom Draganom Čovićem, kojeg podržava Zagreb”.
– On se neprestano trudi razbiti i dezintegrirati dejtonski poredak u zemlji – dodaje Bassuener te ističe da se Dodik predstavlja kao jedini “zaštitnik” Dejtona.
S obzirom na Dodikovo stalno balansiranje na ivici rata, Čović i Zagreb bili su, smatra bivši Ashdownov savjetnik, potcijenjeni kao remetilački faktori.
– Dok se mnogo pažnje usmjeravalo na korist Viktora Orbana Moskvi unutar Evropske unije i NATO-a, Hrvatska je donedavno privlačila znatno manje pažnje. Intelektualno lijena zapadnjačka pretpostavka je bila da će Zagreb i Beograd potaknuti napredak u BiH putem vlastitog napretka. Međutim, s Hrvatskom kao članicom i Srbijom kao kandidatkinjom i “predvodnicom” za članstvo u Evropskoj uniji, postajali su sve više problematični i destabilizirajući, a ne manje – smatra Bassuener te konstatira da Moskva podupire opstrukcije Dodika, Čovića i njihovih pokrovitelja.
Dejtonski mirovni sporazum, u kombinaciji s nesavršenom provedbom i isparavanjem zapadne političke volje da potakne njegovu evoluciju, dao je fundamentalno disfunkcionalan i neodgovoran politički sistem u kojem lideri stranaka i pridruženi krugovi mogu zadržati vlast pomoću straha i pokroviteljstva.
– Put naprijed ka evropskim integracijama je ugušen i ostat će tako, sve dok taj sistem, podržan beskičmenjačkom zapadnjačkom politikom predvođenom Evropskom unijom, pogrešno tretiranom kao “stabilnost”, nastavlja prihvatati status quo kao racionalniju alternativu u odnosu na pokrete za stvare promjene – piše Bassuener.
Nije potreban pretjeran angažman Rusije da bi BiH ostala glavobolja za Evropsku uniju i NATO, ali će Putin, vjeruje autor teksta, teško odoljeti izazovu.
– Stavljanje Zapada u odbrambeni položaj, naročito u regiji u kojoj je, prema njegovom viđenju, Moskva ponižavana 90-ih godina, je njegova vlastita nagrada. Bio bi agresivan, ali teško shvatljiv potez, da Rusija pošalje svoje snage u entitet RS kako bi podržala njegovu nezavisnost te da spriječi pokušaje NATO-a/Evropske unije da je zaustavi. Ruski Humanitarni centar u Nišu (Srbija) pruža jedan model na koji se to može uraditi; raspoređivanje snaga koje smo vidjeli u Venecueli se ne može isključiti. Postizanje prednosti prvim potezom temelj je ruske vojne politike. Dodikovi nedavni potezi, kao i kompenzacijski napori u Federaciji, sada mogu pokrenuti to pitanje. Čak i bez stvarnog raspoređivanja snaga, nema sumnje da podrška Moskve zasigurno potiče balansiranje na ivici rata Banje Luke i Mostara, kao i Beograda i Zagreba – piše Bassuener.
Dobre vijesti s druge strane su činjenica da je BiH već unutar sigurnosnog sistema Evropske unije i NATO-a, a EUFOR djeluje pod mandatom koji dopušta širok spektar aktivnost s ciljem očuvanja stabilnog i sigurnog okruženja.
– Problem je u tome što postojeća sila nije u stanju spriječiti ili reagirati u realnom vremenu na potencijalne izazove, zbog svoje nedovoljne snage i plana raspoređivanja. Vijeće za demokratizaciju politike je dugo pozivalo na saniranje ove ranjivosti za potrebe mira, javne sigurnosti i teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH – pojašnjava Bassuener.
Rusija, dodaje, već jača destruktivne domaće i regionalne faktore u BiH, te je, s tim u vezi, neophodo hitno jačanje EUFOR-a da spriječi secesiju entiteta RS te ruski intervenciju koja bi podržala secesiju. Bassuener ističe da bi brzo britansko učešće na terenu kroz postavljanje rezervnog bataljona bila ključna komponenta za sprečavanje pokušaja secesije. S obzirom na to da u EUFOR-u djeluju turske, kanadske ili američke trupe, nema razloga, vjeruje on, da u njima ne ostanu i britanske trupe.
– Kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji su danas pozvali čelnike zemalja zapadnog Balkana da se sastanu u Berlinu, trebali bi preuzeti inicijativu i razglasiti svoju volju da doprinesu obnovi te sile te da pozovu članice NATO-a i druge demokratske režime da podrže te napore – smatra autor.
Poenta je, tvrdi on, činjenje te sile kredibilnom kroz njenu snagu, mobilnost i plan rasporeda snaga, a to znači imati snage prisutne u ključnoj tački – Brčkom. To bi, vjeruje, spriječilo pokušaj secesije entiteta RS.
– Prevencija i odvraćanje su daleko jeftinije i pružaju daleko širi pozitivni potencijal od reakcije. Evropska unija i NATO imaju malo dragocjenog vremena da iskoriste tu mogućnost – zaključuje Bassuener.
(Originalni, autorski tekst, Kurta Bassuenera je objavljen na medium.com. Prijevod sa engleskog i priređivanje teksta na bosanskom jeziku-redakcija Faktor.ba)
