Piše: Aida Međedović
“Abla” (starija sestra), “abi” (stariji brat) i “kardešim” (mlađa sestra ili brat) riječi su koje ćete često čuti dok ste u Turskoj. Na jedan od tih načina obratit će Vam se na ulici, na pijaci, u prevoznom sredstvu, gotovo svugdje.
Za nekoga ko je odrastao I živio nešto zapadnije, nivo ljubaznosti i gostoljubivosti turskog naroda naprosto zbunjuje. U početku mislite da je gluma, nakon dva-tri mjeseca već istražujete potencijalne skrivene motive i, na kraju, bivate prinuđeni priznati sebi kako je problem u vama – dolazite iz prilično drugačijeg dijela planete, tamo gdje je već odavno zaboravljeno da je smisao lijepog življenja moguće naći najprije u skladnim međuljudskim odnosima i požrtvovanosti, a ne u stalnom traganju za zadovoljenjem vlastitih potreba i postavljanjem sebe u centar svijeta.
Narod Turske, nakon što je hrabro osujetio pokušaj vojnog puča (15. 07. 2016.), odlučno odbranivši demokratski izabranu vlast pod vođstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, kao i poslije nekoliko terorističkih incidenata, kao da je postao jači, odlučan u namjeri da nesebično pomaže drugima. Već u septembru iste godine uslijedila je pomoć narodu Palestine, tačnije stanovnicima Gaze[1], od hiljadu i pet stotina tona: prehrambeni prozvodi, lijekovi, garderoba, sredstva za higijenu, školski pribor, i čak bicikli za mališane.
Development Initiatives, međunarodna nezavisna organizacija iz Velike Britanije koja se fokusira na ulogu podataka u vezi sa iskorjenjivanjem siromaštva i održivim razvojem, u Izvještaju o globalnoj humanitarnoj podršci za 2016. godinu[2] zaključila je da Turska, kada se uporedi bruto nacionalni dohodak ove države sa bruto nacionalnim dohotkom svih ostalih država, pruža najviše humanitarne pomoći širom svijeta ljudima koji žive u ekstremnom siromaštvu.
Poslije šest godina građanskog rata u Siriji, oko 4.900.000 izbjeglica napustilo je ovu zemlju. Broj izbjeglica iz Sirije koji su utočište našli u Turskoj iznosi gotovo tri miliona. Primjer njihove nacionalne podrške izbjeglicama najbolje ilustruju riječi jedne Turkinje iz Ankare: “Čula sam da su se neki ljudi u Siriji znali žaliti kada su im došle izbjeglice iz Iraka, a vidi sada njihovo stanje! Često razmišljam o tome. Neka su došli i neka dolaze. Za svakoga će se naći komad hljeba i posao. Neka od tih žena mi može pomoći da očistim kuću, druga da mi pričuva dijete… “
Turisti iz Burse
Prije nekih dvanaest godina, dok smo jedna od mojih prijateljica i ja, nakon završenih predavanja na fakultetu, šetale Baščaršijom, naišle smo na turiste iz Burse i odmah im poželjele dobrodošlicu u Sarajevo. Razgovor koji je trajao desetak minuta nastavio se druženjem sljedećih dva dana, kroz obilazak nekih bosanskohercegovačkih gradova. Kupovali su nam sve što su i sebi, izvodili u restorane, a na kraju, kada smo ih ispratile do aerodroma, obje smo dobile po buket cvijeća i od svake porodice određenu sumu novca, da kupimo sebi nešto za uspomenu na njih.
Poklon
Tokom višegodišnjeg boravka u Sarajevu, često sam se selila iz stana u stan. Najveći problem predstavljalo je prenošenje “najtežeg i najvećeg” monitora na svijetu, te ga prilikom jedne selidbe poklonim, planirajući da uskoro kupim sebi neki lagani, mali monitor. Baš u to vrijeme upoznam Nazli, Turkinju koja je došla u posjetu svojoj ćerki, studentici Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, jer tada, zbog tadašnje zabrane nošenja mahrame na turskim univerzitetima, nije mogla studirati u Turskoj. Nakon desetak dana od našeg poznanstva, Nazli me nazove da dogovorimo naš sljedeći susret, dodavši da je njen muž došao na nekoliko dana u Sarajevo i donio je poklon za mene. Bila sam šokirana. Njen muž meni donio poklon?! Uskoro se nas dvije vidimo, odmah mi pruži čokolade, a zatim, laptop, koji je nakratko bio sakriven iza njenih leđa, odjednom zablista preda mnom, nov novcat!
Bolesna poznanica
Poznavala sam jednu samohranu majku, koja je bila narušenog zdravlja i nezaposlena, a morala se starati o svojih četvero djece. Jednom prilikom slučajno sam ispričala njenu životnu priču poznanici iz Turske i odmah je uslijedila pomoć. Ubrzo je bio organizovan njen odlazak u Tursku, sa mnom u pratnji. Plaćeni su nam putni i svi ostali troškovi tokom našeg desetodnevnog boravka u Turskoj. U roku od nekoliko dana obavljene su sve neophodne medicinske pretrage, a nakon toga uslijedio je odmor, obilasci znamenitosti Istanbula i Ankare.
Ista plemenita Turkinjai novčano je pomogla ovu samohranu majku i dala sve od sebe kako bi toj petočlanoj porodici iz Sarajeva, koju je tek upoznala, barem malo život učinila lakšim. Iako ni sama nije bila imućna, imala je veliko srce i snagu da nađe način da pomogne onome kome je pomoć potrebna.
Gospodin Ersan i njegova porodica
Kako sam uvijek imala pozitivna iskustva sa narodom Turske, odlučim, nakon završenog fakulteta, tamo potražiti posao. Moji domaćini bili su gospodin Ersan i njegova porodica, ljudi sa kojim sam do tada razmjenjivala poruke nekoliko puta godišnje – čestitke za praznike i slično. Već prvog dana dali su mi ključeve svog stana, uz napomenu da je njihov dom moj dom i da je njihov novac moj novac.
Iako sam planirala kod njih ostati samo jednu sedmicu, boravak se produžio na nešto više od dva mjeseca, na njihovo insistiranje. Sve to vrijeme moji dobri domaćini bili su jednako ljubazni, baš kao i prvog dana. Kada su dolazili s posla ili ujutro odlazili na posao, hodali bi na prstima – da me slučajno ne probude ukoliko bih spavala. Kako zbog obaveza nisu mogli da me odvoze do potencijalnih poslodavaca širom Ankare, našli su mi vozača, dali novac za benzin i uputili me na mjesta koja trebam obići i ostaviti svoj CV. I nakon nekoliko sedmica, našao se posao. Prije nego sam uspjela shvatiti šta treba da uradim kako bih dobila boravišnu vizu, gospodin Ersan i njegova supruga su, ne pitajući treba li mi pomoć, o svome trošku obavili sve što je trebalo: prevođenje dokumenata, ovjere kod notara, plaćanje zdravstvenog osiguranja, otvaranje računa u banci, polog od nekoliko hiljada eura i plaćanje raznih taksi.
Kartica
Medicinska sestra Gulizar jedna je od mojih prijateljica iz Ankare u čiju sam se dobrotu lično osvjedočila. Dok se pred kraj radnog vremena spremala za polazak kući, njena koleginica, koju je znala sasvim površno, pitala je za pozajmicu, a ona je, bez razmišljanja, izvadila bankomat karticu i rekla: “Pošto nemam kod sebe gotovo ništa, evo ti kartica i šifra pa uzmi koliko ti treba. Karticu donesi kada dođeš na posao, kada se vidimo.”
Voli druge čak i više od sebe
Najimpresivniji primjeri velikodušnosti turskog naroda mogu se vidjeti kroz slučaj dr. Muhammeda Stefana Lece iz Rumunije, na čije sam online predavanje[3] slučajno naišla, kao i primjer jednog mladića iz Rusije.
Dr. Leca i njegova supruga su devedesetih godina bili u Turskoj kao turisti. Desilo se da su jedne noći zalutali i stigli u neko selo. Naišli su na čovjeka koji im je ponudio da prenoće kod njega, tako da su pošli sa njim i odmah po dolasku u njegov skromni dom večerali pa legli. Ujutro su zatekli svog domaćina kako sa suprugom, svojih petero djece i majkom leži u dvorištu ispod stabla. Čovjek je bio toliko siromašan da nije imao drugu prostoriju osim te jedne u kući, a svojim slučajnim gostima dao je prednost nad sobom i svojom porodicom.
Drugi primjer nevjerovatne požrtvovanosti rasplakao je Rusiju kada je 2013. godine Gülsüm Kabadayı, samohrana majka iz Antalije, gostovala na 1. kanalu ruske televizije. Gospođa Gülsüm, majka tri sina, 2008. godine u bolnici nailazi na mladića iz Rusije, koji je kao turista u Antaliji doživio saobraćajnu nesreću, putujući autobusom, nakon čega je bio u komi i 60 dana na intenzivnoj njezi. Nije posjedovao nikakav identifikacioni dokument, tako da se nije znalo šta dalje učiniti sa njim. Bio je nepokretan i bez sposobnosti da govori. Gospođa Gülsüm, koja ga je tada prvi put vidjela, odlučuje da preuzme brigu o njemu, daje mu ime Umut, što znači nada, a u Umutovom njegovanju već devet godina pomažu joj njena tri sina – Alihan je zadužen da održava njegov krevet čistim, Tunahan svog novog brata redovno brije, a mali Mehmet kaže da puno za njega dovi i uči Kur’an za njegovo ozdravljenje. [4]
Mnogo je još primjera altruizma naroda Turske, koji nije ni recipročan niti se odnosi samo na genetsku povezanost, već je prosto takav da je želja za pomaganjem drugima sama sebi cilj. Mogla bih da pišem o tetki Fatimi, amidži Hikmetu, tetki Melahat, Čaretu, Kubri, Ismailu, Sevdet, Esri, Fevzije, Mevi, Sumeji, Asiji, i mnogim drugima. Ali, toliko dobrote ne može se tako jednostavno i kratko opisati.
Naravno da čovjek čovjeku može biti vuk, ili tobože brat, ali Turci svojim primjerom dokazuju da smo sposobni da budemo istinska braća, bez obzira na različitost vjere ili nacije. Iako mnoge ljude spomen Turske, države dva kontinenta, odmah asocira na Istanbul, Kapali čaršiju, Plavu džamiju, Aja Sofiju, izvanredne turističke destinacije kao što su Pamukale i Kapadokija, baklavu, rahat lokum i još toliko lijepih mjesta i stvari, njena magična privlačnost je postojana i jaka najprije zbog dobrih ljudi koji u njoj žive, a zatim i svega drugog što nudi svojim historijskim i kulturnim nasljeđem
[1] http://www.sabah.com.tr/yasam/2016/09/07/turkiyeden-gazzeye-gonderilen-insani-yardim
[2] http://devinit.org/wp-content/uploads/2016/06/Global-Humanitarian-Assistance-Report-2016.pdf
[3] https://www.youtube.com/watch?v=tsZAIWm5JD4
[4] http://www.yenisafak.com/aktuel/gulsum-anne-rusyayi-aglatti-460784
