Značaj Evlijine Sejahtname za proučavanje biografija znamenitih Bošnjaka Osmanlija

603
broj357-21022014

Piše: hfz. Jusuf Džafić

Koliko su Evlijini zapisi značajni za proučavanje životopisa znamenitih Bošnjaka Osmanskog carstva, dovoljno govore dvije značajne činjenice. Prva činjenica: Za bivstvovanje nekih naših ličnosti, do danas, Evlija predstavlja jedini izvor, kao što su: hercegovački sandžakbeg Ahmed-paša (Putopis, 188), glasinački zaim Hadži Balta-beg (Putopis, 101), graditelj džamije u Mostaru Hadži Alija (Putopis, 467) i mnogi drugi. Druga činjenica: Za dosta naših ljudi Evlija nije jedini izvor, ali je zato najraniji izvor koji ih spominje; često i izvor preko koga se upoznajemo sa izvjesnim našim povijesnim ličnostima. Takav je primjer sa bošnjačkim pjesnikom iz Užica – Džari Čelebijem. Naime, Evlija je, govoreći o Užicu, zabilježio sljedeće dva pasusa vezana za ovog našeg užičkog pjesnika:

Osim toga, ima i tri kamena mosta čvrsto, tvrdo i umjestnički lijepo zidana mosta. Između ostalih (ističe se) Muhamed-agin na kome ima ovaj natpis:

Muhammed-beg, koga prati božijeg dobrota

čiji je dobar glas na usnama sviju…

Blagosiljatelj Džari, ugledavši most,

Izreče mu hronostih:

“Kako si podignuo divan most, Bog te blagoslavio.”

Godine 1037=1627/28 (Putopis, str. 383)

Među učenim ljudima ima mnogo obrazovanih književnika i pronicljivih ljudi. Džari Čelebi, koji je i sada živ, sastavio je jedan divan i svojim biser-stihovima zaista pokazao veliku pjesničku sposobnost. On je spjevao takođe i mnoge nezire (paralele) pjesniku Fehmi Čelebiji Istambuliji, koje čovjeka upravo očaravaju. (Putopis, str. 384)

Stvarno je čudno da ovi podaci koje je spomenuo Evlija nisu privukli pažnju orijentalista koji su proučavali osmansku književnost. Tako o Džari Čelebiju ne nalazimo ništa ni kod Josepha Hammera i Edwarda Gibbona, glasovitih svjetskih orijentalista koji su se posebno bavili osmanskom književnošću, niti kod npr. našeg Safveta-bega Bašagića.

Prvi koji je osvrnuo na Džarija bio je tek Mehmed Handžić. On je, izdavajući Miradžiju Sabita Užičanina 1940. godine, u prvom poglavlju svoga rada, spomenuo pored Sabita i druge užičke intelektualce. Među njima je spomenuo i pjesnika Džari Čelebija, pozivajući se isključivo na podatke koje je Evlija o njemu iznio u Sejahtnami. Dočim, ni Handžić nije došao do pravog zaključka. Naprotiv, budući da je Evlija zabilježio samo šture biografske podatke o Džariju, a da je polovinom XVII stoljeća, pored Džarija, u Užicu živio jedan mlađi pjesnik Mustafa Zari (umro 1697), koji je, između ostalog, poput Džarija napisao divan pjesama, Handžić je, previdivši Džarijev tarih iz Sejhatname, zaključio sljedeće: Ja se bojim da ovaj Džari Čelebija nije identičan sa gore spomenutim Zarijom i da Džari nije iskrivljeno od Zari. Handžićev zaključak iako pogrešan, ipak je značajan, pošto predstavlja prvi osvrt na Džarija, kako kod nas, tako i u svijetu. Takođe, potakao je i druge da se zabave misterijom Džarijevog identiteta.

Naposljetku, desetak godina kasnije, riješena je misterija o indentitetu Džarija Čelebija i to zahvaljujući Hazimu Šabanoviću. Dotični je iznio svoje rješenje u članku Natpis na Kasapčića mostu u Užicu i njegov autor pjesnik Džari Čelebi, objavljenom 1950. godine.

Šabanović je u navedenom članku priznao da kad je svojevremeno prevodio dio Evlijinog putopisa u kome se spominje Džari Čelebi, nije mogao da kaže nešto više o tom pjesniku pored onoga što je rekao Handžič, osim da iskoristi natpis (tarih) koga i Evlija donosi, kako bi ukazao da Handžićevu bojaznost o identičnosti Zarije i Džarije otklanja Džarijevo ime u spomenutom tarihu, te da je taj tarih najstariji siguran izvor o dotičnom zaboravljenom pjesniku. Međutim, kasnije, radeći Katalog orijentalnih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke, Šabanović je nabasao u Katalogu turskih rukopisa Nacionalne biblioteke u Berlinu na jednu medžmuu (kodeks), pisan arapskim, perzijskim i turskim. Znatan dio tog rukopisa ispunjen je stihovima najznačajnijih turskih klasičnih pjesnika, kao što su Baki, Fuzuli, Nev'i i dr. Tu se nalaze i nekolicina bošnjačkih pjesnika, koji su pjevali na turskom jeziku: Mostarac Sabuhi ( -1051/1641), Sarajlija Mejli (1087/1676), te trojica Užičana: Sabit (- 1712), Mezaki i naš Džari Čelebi. Time je, prema Šabanoviću, potvrđena tvrdnja Evlije Čelebije zajedno sa Džari Čelebi vrsan pjesnik svoga vremena, budući da se našao u ovom kodeksu među glasovitim turskim i bošnjačkim pjesnicima osmanske književnosti.

Pošto se u spomenutom rukopisi nalaze prijepisi, između ostalog, sljedećih dokumenta: jednog pisma skopskog kadije (1037/1628), jednog fermana upućenog beogradskom kadiji (28. ševval 1083/15. februar 1673) i jednog akta budimskog kadije (1080/1670), bliskih datuma i mjesta, može se, kako Šabanović tvrdi, sa dosta sigurnosti pretpostaviti da je dobar dio zbrike nastao u doba Džari Čelebije negdje na našem prostoru, u blizini Užica.

Nakon iscrpnog istraživanja u kojem mu je vodilja bilo Evlijino izvješće, i čije je rezultate iznio u gorespomenutom članku, na osnovu raspoloživih dokaza (većinu njih smo spomenuli gore u tekstu), Šabanović je zaključio da je Džari Čelebi historijska ličnost, da je živio u Užicu u prvoj polovini XVII stoljeća, da se već u prvoj četvrtini XVII stojeća istakao kao pjesnik, da je 1627. godine spjevao tarih na Kasapčića mostu u Užicu, da je napisao čitav divan pjesma i nekoliko uspjelih nezira na stihove čuvenog osmanskog pjesnika Fehmi Čelebije, da je doživiot duboku starost, te da je bio živ 1664. godine kada je Evlija prolazio kroz Užice. (Hazim Šabanović, Natpis na Kasapčića mostu u Užicu i njegov autor pjesnik Džari Čelebi, Prilozi za orijentalnu filologiju, 1/1950, str. 156-161)

Lista Bošnjaka južnoslovenskih prostora spomenutih u Sejahtnami (ab-al)

Nakon što smo ukratko ukazali na značaj Sejahatname za proučavanje životopisa znamenitih Bošnjaka Osmanskog carstva, ne preostaje nam ništa nego da se u produžetku abecednim redom pokušati da osvrnemo na sve one Bošnjake čija je imena Evlija naveo tokom svojih putovanja jugoslovenskim prostorima, bilo da su živjeli prije Evlije, bilo za vrijeme njegova života. Treba naglasiti da ovim činom izostavljamo čitavu plejadu naših ljudi koje je Evlija zabilježio, a koji su živjeli i djelovali u ostalim dijelovima prostranog Osmanskog carstva, posebno u Unđurovini, tj. osmanskoj Ugarskoj i Slovačkoj. Takođe, spomenut ćemo i određene nebošnjake koji su se trajno naselili na bošnjačke prostore, kao i njihove bošnjacizirane potomke, ukoliko je Evlija o njima pisao.

(Napomena: zvjezdica (*) označava ljude sa kojima se Evlija lično susreo, a upitnik ljude čiji etnička pripadnost nije poznata, ali se pretpostavlja da su Bošnjaci)

– Abdi-aga. Osnovao odžak u nahiji Bijela, danas šire područje Konjičke Bijele. (Evlija Čelebija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967, 471)

– Abdi Čelebija*. Sarajlija za koga pisac tvrdi da ja evlija (božji ugodnik), te spominje njegov keramet kojem je svjedočio za vrijeme odsjedanja u Sarajevu 1660. godine. (117)

– Abdi-efendija?. Vaiz koji je imao vakufe (han i hamam) u Irigu kod Srem. Mitrovice (507)

– Abdulah-aga, Hadži. Podigao džamiju u Donjoj mahali u podgrađu Herceg-Novog. (433)

– Abduldžebar-efendija?. Po njemu je nosila ime jedna beogradska mahala. U dotičnoj mahali bio je podigao džamiju. (85)

– Adni. Jedan pjesnik koji je spjevao tarih sa Hajdar-ćehajine džamije u Pruscu. (132)

– aga beogradski?. Jedna beogradska mahala je nosila ime Agina mahala. (84)

– aga bosanskog paše*. Bio je 1664. godine carinski povjerenik u Dubrovniku. (420)

– aga hercegovačkog sandžakbega*. Bio je 1664. godine carinski povjerenik u Dubrovniku. (420)

– aga osječki?. Imao je svoju mahalu o Osijeku. (364)

– aga Srem. Mitrovice?. Izgradio je džamiju u Srem. Mitrovici. (352)

– aga Suhrab Mehmed-paše*. Poginuo u nahiji Nikšić 1664. godine u borbi sa Crnogorcima. (444)

– Ahmed, Gazi?. Kabur mu se nalazio u Beogradu. Najvjerovatnije da je učestvovao u osvojanjima Ugarske, pošto ga Evlija spominje pod nadimkom Gazi. (94)

– Ahmed, haznadar Mehmed-bega Ferhadpašića*. (257-258)

– Ahmed Dukatar (Dukatoglu). Livnjak koji je između 1562. i 1574. godine podigao džamiju u Livnu, u narodu poznatu kao Glavica. (135)

– Ahmed-aga?. Podigao džamiju u Beogradu. (85)

– Ahmed-aga, Hadži. Podigao džamiju u Ljubinju. Danas te džamije više nema. (415)

– Ahmed-aga Cetinski, Baba*. Evlija ga navodi kao Cetineli, tj. porijeklom od rijeke Cetine. Imao je kulu-grad na rijeci Cetini, poznatu kao Ahmed-babina kula. Kula se nalazila u blizini Sinja, na starom drumu Livno-prevoj Vaganj-Split. U toj kuli je Baba Ahmed-aga zajedno sa svojim sinovima čuvao dotični drum. Starenik je porodice Babahmetović, opjevane u narodnim pjesmama. (144, 150-151, 175, 190, 197, 202)

– Ahmed-beg, sandžakbeg Lepanta. Misli na Ahmed-bega Jahjapašića, sina Jahja-paše. Bio je sandžakbeg Lepanta, Smedereva i Stolnog Biograda u cen. Ugarskoj. Učestvovao je u zauzimanju Vlapova 1543. godine. (483)

– Ahmed-beg pljevaljski. Poznat kod nas kao Misri Ahmed-beg. Prije 1664. godine podigao je džamiju u Pljevljama koja je nosila njegovo ime. Džamija je srušena 1949. godine. (394)

– Ahmed-efendija*. Poznat kao Zijauddin Ahmed ef. Mujezinović Mostarac sin Mustafin. Hivzija Hasandedić ga navodi kao Ahmed ef. Milavić. Bio je mostarski muftija. Podigao je česmu u Mostaru, sa koje je Evlija donio tarih. Pripadao je halvetijskom tarikatu (redu). Temeljito je renovirao Tekiju na Buni, što je navelo Evliju da pogrešno zaključi da je on njen osnivač. Napisao je dva djela iz oblasti vaza. Preselio je 1679. ili 1687. godine. Ne treba ga miješati sa Ahmed ef. Mostarcem iz XVIII st. (454, 467, 468, 469)

– Ahmed-efendija Hatvani?*. Beogradski ljekar porijeklom iz Hatvana, sjeverna Ugarska. Evlija tvrdi da je ravan Pitagori. (89)

– Ahmed-paša, Hafiz. Puno ime Hafiz Ahmed-paša Hadum. Bio je vezir, te kajmekam dvojice naših velikih vezira: Damad Ibrahim-paše Novošeherlije i Javuz Ali-paše Malkoča Bošnjaka. Između ostalog, bio je namjesnik Egipta (1590-1595), te Bosne (1595-1596). Evlija ga spominje kao graditelj banje (ilidže) u Novom Pazaru. Zavještao je i džamiju, medresu i darru-l-kurra u četvrti Fatih u Istanbul. Njegova brat Hadži Hurem je graditelj Bor džamije u Novom Pazaru. Umro je 1613. godine. (265)

– Ahmed-paša, hercegovački sandžak-beg?. Nemamo detaljnijih saznanja o njemu. (188)

– Ahmed-paša Hercegović (Hersekoglu). Rođen 1450-ih. Najmlađi sin Stjepana Kosače, gospodara Hercegovine. Primio je islam, te postao jedan od najčuvenijih ljudi u povijesti Osmanske carevine. Bio je prvi kapudan-paša ikada, pet puta veliki vezir (1497-1498, 1503-1506, 1511, 1512-1514, 1515-1516), carski zet. Preminuo je 1516. godine. Narodno predanje, koje je Evlija marljivo bilježio, pripisuje mu osvajanje mnogih mjesta u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. (71, 102, 156, 164, 261, 336-337, 388-389, 391-392)

– alajbeg đakovački?*. Tačnije, alajbeg požeškog sanđaka. Evlija ga naziva đakovačkim, jer je obitovao u Đakovu. (482)

– alajbeg hercegovački*. Vršio dotičnu službu 1664. godine. Poklonio je Evliji izvjesne darove. (451)

– Alajbeg? kruševački. Podigao je džamiju u Kruševcu. (308)

– Alajbeg užički. Ovo je narodno ime koje je Evlija zabilježio za vojvodu i miralaja Rustema. Sagradio je najistaknutiju džamiju u Užicu (poznatu kao Alaj-begova ili Šejhova džamija). Zapaljena kao i ostale užičke džamije 1862. godine. (382)

– Ali-aga, Hadži. Uvakufio džamiju u Mostaru 1016. godine po Hidžri (1607). Ova džamija danas ne postoji. (467)

– Ali-aga, Mimar?*. Imao je dvor (saraj) u Beogradu. (85)

– Ali-aga Nišlija?*. Imao je saraj u Nišu i kuću u Pirotu (na tur. Šarkoj). (61, 63)

– Ali-aga, Serdar?*. Imao je dvor u Beogradu. (85)

– Ali-beg, Hadži?. Podigao džamiju u Golupcu na Dunavu u Srbiji. (544)

– Ali-efendija užički. Evlija je zijaretio njegovo turbe u Užicu. (385)

– Ali-efendija jajački. Prema narodnom predanju, bio je Mehmed Fatihov imam. Njegov grob (kabur) se nalazio u Jajcu. (208)

– Ali-efendija, brat Ibrahim-efendije Roznamedžije. Puno ime Ali Kafi-efendija Nevesinjac. Bio je dugogodišnji mostarski muftija. Umro je u Mostaru 1653. godine (1063. godine po Hidžri). Podigao je 1635. godine u Nevesinju objekat pod kupolom, u koje je smjestio insitute daru-l-kurra i daru-l-hadis. Navedeni objekat je srušen prije 1866. godine. Inače, Sejahtnama je glavni izvor za biografiju Ali-efendije. (410, 412)