Čim je Amal Omran stigla u grad Al-Ariš na sjevernom Sinaju, blizu granice s Gazom, izula je sandale i prešla u Pojas. Zavjetovala se Allahu da će se vratiti bosa ako joj to bude suđeno, i ispunila je svoje obećanje.
Kada je Amal napustila Gazu u aprilu 2024. godine, prateći svog bolesnog supruga, njezina kuća u Khan Younisu bila je netaknuta; zaključala je stan i otputovala, ali se vratila i zatekla ga u ruševinama. Nakon sedam dana boravka u šatoru bez vode, toaleta, namještaja i posteljine, ne pokazuje nikakve znakove žaljenja, već naglašava da je “izuzetno sretna i mirna”.
Amal se vratila u Pojas prošle sedmice, nakon što su okupacijske snage dopustile ponovno otvaranje prijelaza Rafah 2. februara, omogućujući putovanje i povratak malom broju Palestinaca. Prema vladinim dužnosnicima u Gazi, oko 80.000 ljudi želi se vratiti unatoč kontinuiranim izraelskim napadima i pogoršanju životnih uvjeta.
Najbolje mjesto
Amal je, pokušavajući objasniti razloge svog povratka rekla: “U Egiptu sam živjela u stanu i ništa nam nije nedostajalo, ali Gaza je za mene najbolje mjesto na svijetu, jer je, ukratko, moja domovina, ništa nije kao domovina.” Dodala je: “Gaza nas treba, mi smo njezini ljudi i njezina snaga, i ja kažem ljudima da se vrate i ne oklijevaju.”
Naglasila je da “svi iseljenici iz Pojasa žele se vratiti unatoč teškim uvjetima, i žele potpuno otvaranje prijelaza”, iako okupacijske vlasti “put povratka pretvaraju u pakao”, kako je rekla, “mučenjem putnika kako bi zastrašile one koji se žele vratiti”, ali ona smatra da je to “neuspješna politika i neće spriječiti iseljenike da se vrate”.
Što se tiče Intisar Al-Akar, ona je napustila Pojas, a njena kuća u Rafahu bila je netaknuta, da bi je po povratku zatekla potpuno uništenu, pronašla je samo šator za život, ali unatoč svemu tome, “sretna je i ne žali zbog svoje odluke”. U šatoru u kojem živi u području Al-Mawasi u Khan Younisu, nedostaju joj osnovni životni uvjeti, poput vode, namještaja i struje, ali kaže da je “izuzetno zadovoljna i sretna”.
Odgovarajući na pitanje o razlozima za donošenje odluke o povratku unatoč kontinuiranim rizicima i lošim životnim uvjetima, odgovorila je: “Ništa se ne može usporediti s osjećajem povratka kući, čak i ako su uvjeti teški.” Dodala je: “Čežnja za Gazom bila je velika, proživjela sam tri najteže godine svog života izvan svoje zemlje, željela sam se vratiti tokom rata unatoč opasnosti.”
Nastavila je: “Gaza je naša zemlja, cijeli naš život, život u šatorima je bolji od tuđine daleko od domovine, zrno pijeska iz njene zemlje bolje je od cijelog svijeta, i to nije samo moje stajalište, svi iseljenici u inozemstvu žele se vratiti.”
Velika čežnja
S druge strane, Lamia Hamatto opisuje svoj život u Egiptu kao “luksuzan” kod svojih rođaka koji tamo žive, ali to je nije spriječilo da donese odluku o hitnom povratku u Pojas nakon otvaranja prijelaza Rafah.
Rekla je: “Čežnja za Gazom bila je veliki osjećaj, postoji li bolje mjesto od vaše zemlje? Koliko god tuđina bila lijepa, kunem se Bogom, nema ništa ljepše ili bolje od naše zemlje.” Dodala je: “Ova čežnja nije bila individualni osjećaj, već je osjeća svaki iseljenik.”
Lamia je svjesna da opasnosti i dalje prijete stanovnicima Pojasa s nastavkom izraelskih napada, kao i lošim životnim uvjetima, ali naglašava da je “čežnja za domovinom” veća od svega ostalog.
Prema statistikama vladinog medijskog ureda u Gazi, od početka rada prijelaza do nedjelje navečer, 15. februara, vratilo se samo 356 Palestinaca, dok je okupacija dopustila odlazak još 455, što predstavlja samo oko 29% broja koji je dogovoren za putovanje.
Izraelska ograničenja
Palestinski vladin izvor u Pojasu rekao je da rad graničnog prijelaza ne ide kako treba, jer se desetine hiljada Palestinaca koji se žele vratiti suočavaju s velikim poteškoćama zbog trenutnih mjera.Izvor, koji je želio ostati anoniman, dodao je: “Trebat će im mnogo godina da se vrate ako se nastavi sadašnji mehanizam.”
Objasnio je da je društvena povezanost među Palestincima jedan od glavnih razloga koji ih potiču na povratak. Nastavio je: “U inozemstvu, Palestincima nedostaje život sa svojom porodicom i rodbinom.”
