Na današnji dan, 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Herceg Bosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom i Tuđmanovom. Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar.
Dobijanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali su napustiti Ljubuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su.
U to vrijeme po gradu harala je nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih tutinovci. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih.
Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra.
Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.
Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.
Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade praznih čahura od metaka, sve mi se zamaglilo pred očima.
Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…
Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog nije bilo više od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo. Bilo je to 18. 9. 1993.
Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovacu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Samo sam ga “pozdravila” srednjim prstom i išla dalje. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.
A Ivo Lučić, hercegbosanski SIS-ovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HIS-ovcu, napisao 4.12.1993.: „Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.„
Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome.
U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, ubijeni su ni za što krivi: Ibro Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić.
Njihove obitelji ne smiju upitati ko ih je ubio ni danas zbog straha što bi im se moglo dogoditi. Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne. Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga u tom periodu. Nikad nitko za to nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj i pravoslavna crkva u Ljubuškom. Zapaljene su kuće familija Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti familija Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je svaka njihova kuća u kojoj niko nije bio.
Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji jer je neko od dobrih Ljubušaka urgirao za njih. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale Ljubuškim. Zastrašivan je svak.
Ivo Lučić danas kaže – laže: “Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH”.
A pravosuđe ne kaže ništa.
Rutina u “Herceg Bosni”.
Piše: Štefica Galić (izvor: Facebook)
