Rat s Iranom, koji je izbio krajem februara 2026. godine ulazi u svoj deveti mjesec bez ikakvog napretka u posredničkim pregovorima. Dok vlada politički pat-položaj, sve su učestalija nagađanja o mogućim novim američkim i izraelskim vojnim udarima, dok se istovremeno potiskuje rasprava o dugoročnim strateškim ciljevima i rezultatima ovog sukoba.
Ključni regionalni partneri Washingtona i dalje se suočavaju sa stalnim nasiljem i prijetnjama iz Teherana i njegovih saveznika, pri čemu uloga i domet tih partnera u samom toku sukoba ostaju nedovoljno jasni. Dodatnu komplikaciju stvara i očigledan nesrazmjer u dinamici geopolitičkih promjena: dok u Washingtonu predsjednik Donald Trump i visoki zvaničnici optimistično govore o okončanju rata kao početku nove ere prosperiteta i stabilnosti, prijestolnice Bliskog istoka prolaze kroz ubrzane potrese koji otvaraju znatno više pitanja nego što nude odgovora.
Neuspjeh koncepta ‘brze pobjede’
Neuspjeh Sjedinjenih Američkih Država da ostvare brzu i odlučujuću pobjedu u ratu protiv Irana duboko je poremetio njihove strateške računice na Bliskom istoku. Mogućnost Washingtona da povrati poljuljani regionalni utjecaj direktno je povezana s izgradnjom proaktivnog pristupa zajedničkim prijetnjama, u uslovima kada nestabilnost postaje trajno stanje regionalne geopolitike.
Obnova američkog kredibiliteta suočava se s ogromnim izazovima. Iran je uspio očuvati izdržljivost i kapacitet za izvođenje asimetričnih napada, oslanjajući se i na mrežu regionalnih aktera. Iz perspektive Teherana, ovi instrumenti služe ne samo kao sredstvo odvraćanja, već i kao efikasan mehanizam za vršenje stalnog političkog pritiska na protivnike.
Propast širenja ‘Abrahamovih sporazuma’
Iako je Trumpova administracija pozivala na proširenje takozvanih “Abrahamovih sporazuma” u cilju jačanja regionalne stabilnosti, izraelska prekomjerna upotreba sile nakon događaja od 7. oktobra, vođenje rata na više frontova, te izraelski udar na Dohu u septembru 2025. godine, praktično su uništili šanse za bilo kakvo značajnije širenje tih sporazuma — posebno u pogledu normalizacije odnosa između Saudijske Arabije i Izraela.
U tom kontekstu, potpisivanje “Mekanskog sporazuma o zajedničkoj odbrani” između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana u avgustu 2026. godine odražava jasnu težnju ka pronalaženju novih sigurnosnih mehanizama mimo okvira koje nudi Washington. Iako ovaj potez nagovještava dalju fragmentaciju regionalnih saveza, SAD i dalje ostaju preferirani partner svojih regionalnih saveznika u domenu odbrane, što Washingtonu još uvijek pruža priliku da ponovo potvrdi svoju ulogu ključnog sigurnosnog oslonca.
Ranjivost integrisanog sistema protivzračne odbrane
Iranski napadi koji su izvedeni širokim spektrom balističkih i krstarećih raketa te dronova, razotkrili su ozbiljne šupljine u regionalnom integrisanom sistemu protivzračne i protivraketne odbrane (IAMD). Postojeća mreža, razvijana decenijama pod američkim nadzorom, bila je projektovana za presretanje manjeg broja sofisticiranih balističkih projektila, pa se pokazala ranjivom na iscrpljivanje kada je suočena s masovnim i istovremenim lansiranjem jeftinijih i manje naprednih iranskih projektila.
Dodatno, visoka stopa utroška presretačkih raketa ozbiljno je iscrpila odbrambene zalihe SAD-a i saveznika. Pored toga, precizni iranski udari nanijeli su znatnu štetu američkoj vojnoj infrastrukturi u regiji, posebno radarskim sistemima i lansirnim rampama koji čine okosnicu protivraketnog štita.
Nove odbrambene alternative
Da bi se stvorio sistem sposoban za odvraćanje cjelokupnog spektra iranskih prijetnji, nije dovoljno samo obnoviti zalihe i popraviti infrastrukturu, već je potrebna potpuna reorganizacija cjelokupnog koncepta odbrane. U tom pogledu, regionalne države već preduzimaju konkretne korake.
Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar potpisali su ranije ove godine desetogodišnje odbrambene sporazume s Ukrajinom, čija vojna industrija može brzo isporučiti dokazane sisteme za borbu protiv bespilotnih letjelica. Analitičari smatraju da Washington ne bi trebao opstruirati ovakve nabavke pod izgovorom operativne nekompatibilnosti s američkim naoružanjem, već bi Bijela kuća i Pentagon trebali u saradnji s Kongresom prilagoditi restriktivne zakone o izvozu vojne tehnologije.
Vrijeme za reakciju Washingtona ubrzano ističe. Ukoliko Sjedinjene Američke Države ne pokažu odlučnost i fleksibilnost u podršci svojim partnerima, Teheran bi mogao dodatno učvrstiti svoje poluge pritiska i trajno ugroziti napore za postizanje stabilnosti na Bliskom istoku.
