Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dok su se nad Gazom smjenjivali dani i noći razaranja, dok su cionistički avioni i tenkovi sijali smrt, a bombe pretvarale čitava naselja u ruševine, u ovom napaćenom i od svih ostavljenom gradu odrastala je generacija koja je svoje živote vezala za Allahovu Knjigu.
Ovog puta Gaza je svijetu ponudila prizor koji izaziva divljenje jednako snažno kao i prizori njene herojske borbe protiv cionističke agresije. Hiljadu novih hafiza Kur'ana proslavilo je završetak učenja Allahove Knjige napamet. Duga povorka mladih čuvara Kur'ana kretala se ulicama i sokacima razrušenog grada, između ostataka porušenih zgrada i domova. U tom prizoru susreli su se radost i bol, ponos i tuga: radost zbog hiljadu novih hafiza i njihovog uspjeha, ponos zbog predanosti i ustrajnosti koje su pokazali na tom putu, ali i bol zbog svega što je njihov narod pretrpio.
Posebnu težinu ovaj događaj dobija kada se uzme u obzir u kakvim su okolnostima ovi mladi ljudi učili i završavali hifz. Naučiti Kur'an napamet nije poduhvat koji se završava za nekoliko dana. Iza njega stoje mjeseci, često i godine svakodnevnog učenja, ponavljanja i preslušavanja. Potrebni su strpljenje, disciplina i ustrajnost, ali i podrška roditelja, porodice i učitelja – muhafiza.
Zamislimo koliko je truda, odricanja i ustrajnosti bilo potrebno da hiljadu mladih ljudi u Gazi, uprkos svim strahotama rata, završi hifz i dočeka ovaj svečani trenutak. Koliko je puta njihovo učenje prekidano bombardiranjem, sirenama i prisilnim preseljenjima? Koliko je roditelja nastojalo sačuvati djeci vrijeme i prostor za učenje dok su se istovremeno borili za goli opstanak? Koliko je muhafiza nastavilo preslušavati svoje učenike u okolnostima u kojima je i sam odlazak na nastavu predstavljao opasnost? Koliko je djece moralo nastaviti hifz daleko od svojih domova, u izbjegličkim šatorima i privremenim skloništima?
Kakva je to snaga koja iz ruševina iznjedri nove generacije čuvara Kur'ana? Kakva je to odlučnost koja ne dopušta da se život svede na strah, glad i puko preživljavanje? I kakvu moć imaju tenkovi, avioni i najrazornije bombe nad narodom koji svoju djecu odgaja u okrilju Kur'ana, koji vjeru ne svodi na riječi i obrede, nego je usađuje u srca novih generacija, prenoseći im je kao najdragocjenije naslijeđe?
Upravo se u tome ogleda jedna od najdubljih dimenzija postojanosti naroda Gaze. Njegova snaga nije samo u sposobnosti da podnosi stradanje nego i u tome što, uprkos stradanju, ne odustaje od života. Ljudi nastavljaju učiti, odgajati djecu, graditi porodice i prenositi im vjeru i islamske vrijednosti.
Ovaj prizor ne bi smio ostati samo povod za divljenje i prolaznu emociju. On je ogledalo u kojem bismo se svi trebali suočiti s vlastitim odnosom prema Kur'anu. Koliko pažnje posvećujemo tome da naša djeca upoznaju Allahovu Knjigu? Koliko smo spremni uložiti u njihovo znanje i odgoj u duhu kur'anskih načela? Koliko nam je stalo da Kur'an ne bude samo knjiga koju učimo u posebnim prilikama nego mjerilo prema kojem uređujemo svoje živote? Stanovnici Gaze, izloženi iskušenjima kakva je teško i zamisliti, pokazuju da ljubav prema Kur'anu ne zavisi od udobnosti i povoljnih okolnosti. Ona je opredjeljenje koje se najjasnije potvrđuje onda kada je najteže.
Prizor hiljadu hafiza između ruševina Gaze treba posmatrati i kao sliku njene budućnosti. Sutra će, ako Bog da, iz tih redova hafiza izrasti generacije koje će osloboditi Gazu od okupacije, vratiti dostojanstvo njenim ljudima i pobjednički ući u Kuds, noseći zastavu tevhida i izgovarajući tekbire.
Oni koji danas pamte Kur'an među ruševinama sutra će, Allahovom voljom, svjedočiti danima slobode i pobjede. Jer okupacija može raspolagati tenkovima i avionima, ali ne može zaustaviti nadu naroda koji svoju budućnost gradi na temeljima Allahove Knjige.
