Autor: Detektor.ba
Adnan Zec, koji je kao trinaestogodišnjak teško ranjen prilikom napada vojnika HVO-a na Ahmiće 1993. godine, kroz život ide s vodiljom da je osveta za zločin – pričanje istine o onome što se desilo. Osam dana je preživljavao u strahu i tišini, nakon što je iz blizine od nekoliko metara gledao ubistvo roditelja i sestara u zločinu u kom je ubijeno 116 osoba.
Adnan Zec je ekipu Detektora dočekao u obnovljenoj rodnoj kući u Ahmićima, koju je, jer je zapaljena, napustio u noći 16. aprila 1992, kada su njegovi roditelji donijeli odluku da sklonište pronađu u kući komšije Zijada. Pokazao je put kojim se kretao, dok su iza njega išli otac, majka i dvije sestre. Te noći je naišao na tri vojnika, koji su ga pitali: “Gdje ćeš, mali?”, i kazali mu da krene nazad, nakon čega su ispalili rafal u njega.
– Padajući sam gledao u svoje roditelje, koji su u tom momentu dolazili odozdo, i otac je molio da njega ubiju, a da ostave majku sa sestrama – prisjeća se Zec.
Potom je čuo kako naredba “Ubijte ih!” odzvanja treći put i vidio kako otac, majka i dvije sestre padaju na pod.
– Ja sam u tom momentu jednostavno izgubio dah, pokušao sam da vrisnem, pokušao sam da kažem nešto, međutim tijelo je jednostavno klonulo, nisam imao daha i u tom momentu sam jednostavno nekako umro – govori.
Kao trinaestogodišnjaku, kaže, tada mu je bilo teško shvatiti šta je smrt i šta je gubitak svega. Nadao se da će sve biti san, da će ga roditelji probuditi iz košmara, da će zajedno doručkovati i krenuti u školu. Nije mogao prihvatiti činjenicu da su njegovi najmiliji pobijeni.
O tome je razmišljao u Elvirovoj kući, do koje je sam, teško ranjen, uspio doteturati nakon nekog vremena. Tamo je ležao u nesvijesti, s inficiranim ranama, sanjao košmare i snove o vremenu kojeg više nema.
– Čujem samo krike, jauke, ubijanje, jecanje, plamen… Imam osjećaj kao da sam u paklu, kao da sam u džehennemu – prisjeća se.
Adnan danas tu kuću opisuje kao prostor u kojem je gubio nadu za životom i gledao u budućnost u kojoj će možda preživjeti. Prisjeća se prozora do kojeg je čeznuo da dođe i pogleda da li se njegovi roditelji još nalaze na mjestu na kom su ubijeni. Njihovo odsustvo značilo bi da je sve bio san ili da su preživjeli. Pužući i klecajući, ranjen, krenuo je ka njemu.
– Kada sam pogledao, vidio sam svoje roditelje mrtve, ubijene, kao i sve komšije okolo koji su bili ubijeni, kompletno selo uništeno i selom je vladala samo smrt i garež – prisjeća se.
Kaže da se u tom trenutku raspršilo sve što je hranilo nadu u njegovim snovima i željama u skloništu, a i dalje se nije mirio sa činjenicom da su ubijeni.
– Šestog dana, kada su mrtvi pokupljeni, tada sam zaista bio svjestan da svoje roditelje više nikad neću vidjeti – prisjeća se.
Tek osmog dana odvezen je u bolnicu, nakon što su ga spasili vojnici UNPROFOR-a. Želja za osvetom, koju je osjećao tokom osam dana preživljavanja u Ahmićima, pretvorila se u želju za svjedočenjem i pričanjem istine o onome što se dogodilo 16. aprila 1992, kada je u Ahmićima ubijeno 116 civila.
U Hagu je upoznao tadašnjeg istražioca Thomasa Obruču, kojeg priča o Adnanu nije napustila ni dugo nakon što je on napustio Tribunal. Zato je napisao knjigu “Ahmići. Osam dana trinaestogodišnjeg Adnana”.
Nakon svjedočenja pred Haškim tribunalom, Adnan Zec je bio primoran napustiti Bosnu i Hercegovinu. Sada živi u
Holandiji sa suprugom i dvije kćerke. Njih, kako kaže, odgaja da ne mrze, da ne žele nikome zlo, da ne pitaju kako se ko zove i da svoja rasuđivanja ne dijele prema vjeri, nego prema onome šta se zaista desilo.
– Ne želim da moja djeca ikad ikoga mrze – zaključuje Zec.
