Priča Adnana Zeca iz Ahmića nije nepoznata. Bio je dječak od 13 godina koji sve do 16. aprila 1993. godine nije ozbiljno razumijevao rat. Bio je pravi dječak, željan igre i zabave. Toga, 16. aprila odrastao je u mladića 20 godina starijeg. Živio je s babom, majkom i dvije mlađe sestre. Sve je krenulo sa sabahskim ezanom, nastao je haos, granatiranje, pucanje, vriska.
Sklonili su se pod stepenice prizemlja, a u jednom trenutku otac odlučuje da se bježi dublje u selo prema kući jednog komšije. Išli su u grupama, babo s jednom, majka s drugom sestrom, a Adnan sam. Adnan je upucan u nogu, pao je i pravio se mrtav. Prema njemu su potrčali roditelji, trojica ustaša koji su pucali u Adnana, pucali su i u njegove roditelje i sestre. Sve četvero je palo, na svega 15-20 metara od Adnana. Ustaše su svuda okolo, cijeli dan ranjen u nogu s velikim krvarenjem Adnan ostaje na tom mjestu, navečer se prebacuje u jednu zgorjelu komšijsku kuću. Tu ostaje 8 dana ranjen, jedući pekmez i pijući samo vodu, svo vrijeme kroz prozor gledajući na svoje mrtve. Nevjerovatno priča, u kojoj je pored Adnana preživjela i mlađa sestra, a što je posebno zanimljivo.
Priča s puno detalja koja je inspirisala haškog istražitelja Tomasa Obruču iz Austrije da napiše knjigu. Obavezno pogledajte ovu priču Adnana Zeca.
