Piše: Semir Imamović
Kad se sagledaju svi padovi i porazi u povijesti islamskog svijeta, vidi se kako je fitna (smutnja) najtačnija dijagnoza uzroka (među)muslimanskih tragedija. Danas se fitna ne očituje nigdje i ni u čemu tako tragično, i pogubno, kao u mraku onoga što se događa oko Sirije. Kad ovu sliku spustimo na naš lokalni nivo, onda ćemo ugledati jednake silnice koje, u ime nemuslimanskog svijeta, nastoje zapodjenuti međumuslimanski konflikt. Zapravo, šta mi Bošnjaci, kao integralni dio islamske umme, možemo naučiti iz dešavanja u Siriji? Šta možemo naučiti iz te velike smutnje koja trenutno vlada među revolucionarima, odnosno, različitim muslimanskim vojnim formacijama koje se bore za oslobođenje Sirije od tiranskog jarma? Najvažnija stvar koju možemo naučiti jeste da bez jedinstvene strategije, jedinstvenog vođstva, jedinstvenog programa i platforme jedinstvenog djelovanja – bez obzira na razlike koje postoje među nama – ne možemo pobijediti svog zajedničkog neprijatelja i ostvariti svoj zajednički cilj. Sve dok se ne obračunamo sa fitnom i fitnedžijama u našim redovima, bez obzira ko oni bili, i na kakvim pozicijama se nalazili, i koliku moć posjedivali, i sve dok interesi pojedinaca ili grupe budu važniji od interesa zajednice, Bošnjaci će tapkati u jednom mjestu, te kao i prethodnih 20 postratnih godina, trošiti dragocjenu ljudsku i materijalnu energiju i resurse u prazno. Mogla bi se napraviti povijest fitne u Bošnjaka, i dokazati kako smo kroz vrijeme bili tragične žrtve smutnje i smutljivaca. Gdje god bi se lični interes nadredio općem, svebošnjačkom, dolazilo bi do tragičnih padova i gubitaka. Sjetimo se kako je prodana, i izdana, buna Husein-kapetana Gradaščevića, kako je propao otpor austro-ugarskoj okupaciji, kako su glavni isljednici bošnjačkih intelektualaca bili bošnjački udbaši, na kraju, kako je zapodjenut bratoubilački rat u Velikoj Kladuši i oko nje. Masa je ilustracija koje svjedoče da je bošnjačka povijest krcata tragedijama koje je proizvela fitna. Zato kažemo da bi bilo uputno sakupiti i opisati sve te situacije, poredati ih u historijskom nizu, i staviti Bošnjake pred iskustvo te kolektivne tragedije u kontinuitetu za koju niko nije kriv do li Bošnjaci sami. Danas smo pred sličnim iskušenjima, jer je pred bošnjačke prvake i intelektualce stavljena mogućnost da napreduju, da budu hvaljeni od režima, ako obnevide za patnje svog naroda, ako budu služili Srbima i Hrvatima, i gmizali oko njih, a to podrazumijeva i uvažavanje fitne kao norme ponašanja u javnom prostoru. Mnogi su Bošnjaci poklekli pred ličnim šićarom i zanemarili narodni interes, mnogi su postali sluge srpskih i hrvatskih fitnedžija, koji jako dobro znaju da je smutnja u Bošnjaka uslov da se Bošnjacima vlada kao potlačenim i poniženim narodom. Fitna je ta koja nas uvijek vraća na početak.
Fitna crpi snagu, obesmišljava nastojanja, dovodi do tapkanja u mjestu. Upravo zbog toga Bošnjaci najviše zaostaju u odnosu na sve narode na Balkanu. Ni jedan narod nema tako visok stupanj nejedinstva. A ta razjedinjenost u direktnoj je vezi sa količinom smutnje koja je strateški posijana među Bošnjake. Možda se i nekim drugim narodima sije smutnja, ali, u tim narodima znaju da je uvijek, recimo, preči Srbin Srbinu, nego Bošnjak Srbinu, dok je u mnogih Bošnjaka preči Srbin Bošnjaku, nego Bošnjak Bošnjaku. Zato su mnogi Bošnjaci postali agenti fitne, a da možda toga nisu ni svjesni. Kur'anski ajet je jasan: „Smutnja je gora od ubistva” – što znači da je Allah dž.š. to sijanje smutnje označio kao ubistvo nad ubistvom, jer je fitnom ubijaju pretpostavke života, koji nema smisla ako je u maglama, zabludama i apsurdnim padovima. Samo je jedinstvo muslimana spasonosno i plodonosno. U našem slučaju to jedinstvo glasi: Samo su Allah i Njegov Poslanik Bošnjaku važniji od drugog Bošnjaka.
