Dragi Bošnjaci i Bošnjakinje, naš veliki akademik Alija Džogović je bio i ostat će jedan od najznačajnijih književnih stvaralaca Bošnjaka Kosova i Sandžaka. Ostavio je oko dvadeset i pet zbirki poezije, još isto toliko vrhunskih proznih djela, te neizmjerno puno ostalih naučno-istraživačkih i stručnih radova, ostavivši ih svom bošnjačkom narodu kao intelektualni stvaralački doprinos za generacije koje dolaze.
Adžo-Alija, kako smo ga od milošte zvali zbog njegovog blagog pristupa, tople duše i mudrih riječi, ostavio je veliku prazninu u našim dušama. A kao jedan od njegovih najbliskijih dugogodišnjih prijatelja i suradnika, suosjećam bol njegove obitelji, rodbine i prijatelja.
U ime zajednice koju predstavljam, te u svoje osobno ime, obitelji Džogović, a također rodbini, prijateljima u suradnicima, te široj bošnjačkoj javnosti – neka je glava zdravo a našem rahmetliji nek’ uzvišeni Allah podari džennet firdeus. In shaa Allah!
Sahit Kandić, predsjednik BKZ na Kosovu
Jedan dan među Ćamilovim višnjama – Alija Džogović
(Impresije s povodom)
Samo sam jednom uživo sreo Ćamila. Bilo je to u Bijelom Polju negdje ne mnogo prije one njegove tragedije u Sarajevu. Još pamtim njegovo veselo i otvoreno lice, te njegovu ljudsku prisnost sa Bjelopoljcima i osobito njegovu govorljivost. Vidjelo se da mu je svaka riječ na vrhu jezika i da je bio majstor da taj jezik pretapa u dukate sa jezika.
Sa njegovim “Bihorcima” sreo sam se u Beogradu, kao student, i odmah, po izlasku iz šampe, zavirio sam da vidim šta to piše, jer sam i ja Bihorac u Beogradu kao što je on u Sarajevu.
Živio sam ja i u Godijevu, baš niže onog Velikog vrela gdje voda šiklja iz stijene koju je mačem rascijepio Alija Đerzelez. Tu je i stopa njegovog Zelenka. Tada sam jurio za jednom pticom Sojkom, koju su zatim ubili dušmani, jer je bio rat, i sve su nam kuće popalili, čak i one cvijetne aršlame u baščama. Mi momci, kako je to govorio i Ćamil, pjevali smo pjeseme o lijepoj Hajri kćerki Šemage Sijarića iz Negobratine. Čudastveno, i ona je bila Sijarić, sestra dva brata junaka. O njihovom junaštvu i Hajrinoj ljepoti narodni pjesnici i pjevači spjevali su mnoge pjesme. Mnogo godina kasnije, u Beogradu, saznao sam da ih je i Ćamil bilježio i nosio u SANU slavnom lingvisti Aleksandru Beliću, kojeg sam najradije slušao kao student, a uz njega i divnog čovjeka profesora Vida Latkovića, te Anicu Savić Rebac. Zaista velika koincidencija, Vido i Anica bili su i Ćamilovi profesori – u Skoplju. Svi su i mene angažovali da nešto radim uz studiranje. Belić mi je, na ispitu iz predmeta Opšta lingvistika, dajući mi najvišu ocjenu, rekao da mi Bihorci posjedujemo prirodni dar za jezik, a Vido Latković, motivisan sandžačkim Homerom Avdom Međedovićem i naučnim interesovanjem Alberta Lorda i Parry Milmana, dao mi je da uradim seminarski rad “Današnji guslari u Bijelom Polju i okolini”. Moj babo mi je bio glavni informator, a bio je i pravi znalac epske pjesme, pravi erudita kako bismo mi to danas učeno rekli. Vido je bio oduševljen, i visoka ocjena je bila nagrada. Genijalni stilista Anica Savić Rebac predavala je stilistiku, intervenišući kod mene za neku metaforu i riječi semantičke poetske punoće.
Poslije rata po onom Zapadnom Balkanu, kada se malo primirilo i kada smo počeli da pišemo pjesme šta je bilo i kako je bilo, pošao sam sa primarijusom dr. Ismetom Ćeranićem u Gornji Bihor da obiđemo Kulu već visokoslavnog Ćamila Sijarića u Negobratini. Na Godijevskom brdu škola koja nosi ime velikog pisca. I sve drugo kao ono što smo ostavili davne 1943. godine, prije paljevine. Izgradili Bihorci nove kuće. Samo nema onih starih Sijarića, Muradbašića, Pepeljaka, Zvrka, Mekića. Ličina, Softića, Hodžića, Mehovića – sve junačkog soja. Ali, puna škola djece kao pčela u najboljoj košnici. U školi biblioteka “Ćamil Sijarić” i puno slika po učionicama – sve Ćamil. U dvorištu velika stara trešnja. Zrela, krupna, rumena. Bože, da li je i Ćamil nešto o njoj zapisao. Volio je aršlame i višnje, pa ću tek reći zašto.
Dr. Ismet je i sam bio pjesnik, u Sarajevu se družio sa Ćamilom, posjećivao njegovog brata Šaba u Negobratini.
Pošli smo preko Ostronoše i zastali kod Dobre vode. To je njen stariji naziv, a danas je narod zove Ćamilova voda ili Ćamilove česme. Veliko je to vrelo, ima nekoliko česama. Ćamil je ovdje često dolazio kao dijete i kasnije kao školarac – iz Skoplja, Vranja, Beograda, ali i uvijek kasnije, kastile iz Sarajeva. Pričaju da je sa ove vode odnio u Sarajevo i jednu staru keramičku česmu i da je čuvao u svojoj biblioteci do smrti, i da je njegovi u porodici čuvaju i danas.
Lokalitet Dobra voda imao je mitsko značenje. Ovdje su se sakupljali čobani svakodnevno, ovdje su Bihorci dolazili na teferič o Aliđunu, pa i svakog petka, ovdje su su se sakupljale djevojke iz susjednih sela – igrale i pjevale, ovdje su one šarenim krpicama, ojama i vunenim koncima u boji kitile granje oko česme, isto onako kao oni Tibetanci šamani na kultnim mjestima po Tibetu. Otkuda to, Jarabi, i ovdje – u Bihoru!?…
O Dobroj vodi pričale su se razne legende, kao – da ovdje noću dolaze vile i igraju i pjevaju. Vele, da ih je i Ćamil viđao i slušao, kao Odisej one Sirene, stavljao ih u pjesme i priče, o njima lijepo pripovijedao onom virtuozno stlizovanom poetskom rečenicom i njenom intonacijom koja je postala njegov stilski manir.
Otišli smo zatim u Negobratinu, pred Ćamilovu kulu. Bila je sagrađena u jednoj levkastoj udolini, sa dva boja od lijepo tesanih kamenih škriljaca kakvi ovuda vire iz travnjaka kao oštre sablje ili ukopani štitovi. Oko kule poveća bašta, zasađena višnjama, jabukama, kruškama koje liče na one iz jedne ruske bajke. Najviše pažnje privukle su ove kruške i višnje koje su me podsjetile i na Čehovljev Višnjevij sad. Podsjećanja su navirala kao mlazevi sa česama Dobra voda. Osjećala se u ovom krajičku Bihora pjesnikova ruka i miris pjesničke duše.
Pred kulom nas je dočekao Šaban, mlađi Ćamilov brat, obolio, u samoći. Obasipali su ga proljećno sunce i radost. Uveo nas je u jednu sobu kule. Pozvao je jednu komšinicu, ustvari podalju snahu, da nam skuha kahvu. Pričao je o Ćamilu, o Negobratini, o ratovima, odveo nas je i u druge sobe sa puno rafova i udubljenja u zidovima. Sve je u knjigama – Ćamilove knjige. Pričao je sa osobitim sentimentom i ponosom o Ćamilu, o zajedničkom djetinjsvu, o hrabrim Bihorcima, o Ćamilovim dolascima iz Sarajeva. Bili su to za Ćamila najdraži trenuci, volio je zavičaj, komšije, i sve ljude, volio je ovu kulu i u njoj osjećao sjeni oca i majke…
Šabo nas je odveo i do prve kuće ispod jednog čukara. To je kuća pjesnika Ragipa Sijarića, koji je u egzilu u Malmou, u Švedskoj. U kući su bili Ragipova maćeha i mlađi brat, profesor ruskog jezika u Podgorici, koji je nekada sakupljao Ruskinje boraveći na studijama u Moskvi. I on je pjesnik, Jesenjin. Ragip je drugačiji, pjeva “na narodnu”, kako bi to rekao Vido Latković. Obojica su čudo od bogatstva jezika. U Sijarića ima još pisaca, svi su Sijarići pisci. Ko pjesnik, ko romanopisac. Tu je Safet, pa Ilja, pa neke čore Sijaruše, pa … i svaki sijarski osnovac piše pjesme. “Povukao nogu” Ćamil, kaže narod poslovično.
I niže kuće Ragipove bila je jedna bašta, sva u beharu.
Šabo nas je ispratio do na brdo više Kule. Osjećala se na njemu starost, bolest i samoća. Zaplakao je, dodavši da se više nećemo vidjeti.
Tako je i bilo. Ostali su tamo Negobratina, Ostronoša, Dobra voda i pokraj nje jedan skroman stećak na kojem je bilo zapisano “Česma Ćamila Sijarića”.
A mogao bi stajati i ovaj pjesnikov tarih:
“Pričao je on mudre priče
O ljudima.
A o njemu pričali da zna
Sve što na svijetu nema –
Ili što ima.”
