Piše: Fatmir Alispahić
www.saff.ba
Funkcija člana Predsjeništva BiH nije vrijedna ni jedne bošnjačke podjele. Ta funkcija više je kič, nego vrijednost. Neko je toj funkciji, kod Bošnjaka, nadjenuo sintagmu „prvi u Bošnjaka“, dok se kod Srba i Hrvata ta funkcija ne zove „prvi u Srba“ ili „prvi u Hrvata“, jer kod njih ti što su „prvi“ sjede u nacionalnim akademijama i institucijama, a političari su samo izvođači radova. Kod nas je sve naopako, pa političari ispadoše „prvi i jedini“, a akademska pamet dođe kao neka klošarska kategorija. U skladu sa tom naopakošću i funkcija „prvog u Bošnjaka“ ispade da je najvažnija, a zapravo je marginalna. Trebalo bi da nam je važna uloga predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), da tu, na tom mjestu, sjedi babo, koji nam u ime ostalih narodnih didova pokazuje put. Takva bi, važna, trebala biti i uloga lidera Svjetskog bošnjačkog kongresa, jer pod tim krovom treba da stanuje cijeli narod. U bošnjačkoj percepciji, pak, pozicija člana Predsjedništva BiH više djeluje kao mamac za navijačke strasti, nego što to ima ikakve veze za konkretnim bošnjačkim potrebama.
Taj što je član Predsjedništva ima kraljevske mogućnosti – da se prikazuje, a da ni na šta ne može utjecati. Biti član Predsjedništva BiH ne znači biti vlast, ali znači računati se u važne ljude. To što ćeš u đahkad imenovati nekakve anonimne ambasadore po nekakvim zemljama, nema veze sa životom u Bosni. Zato je funkcija člana Predsjedništvu BiH jedna bezvezna stvar koja ne zavređuje plaho narodnog zahmeta, a pogotovo ne sikirancije i podjela. Ipak, u ovo predizborno vrijeme pale su teške riječi i zakotrljale su se velike podjele među Bošnjacima. Razlog je kandidatura dr. Mustafe Cerića, univerzitetskog profesora, penzionera, i nekadašnjeg reisu-l-uleme.
Bošnjački narod je narod iskušenja. Nema ni jednog naroda a da su mu tolike zavrzlame metnute pred pamet i pred moral. Upravo sad odvija se jedno od najinteresantnijih – da ne kažemo najvažnijih – iskušenja za Bošnjake. S jedne strane imaš važnog Bošnjaka, koji pledira za nevažnu funkciju, a s druge, imaš Bošnjake koji misle da je ta funkcija važna, a da taj Bošnjak i nije tako važan, već je u najmanju ruku u istoj ravni sa nekim svojim, nevažnim, protukandidatima. U protivnom ne bi bilo nikakve dileme – za koga glasati. Začkoljica je u tome što je dr. Mustafa Cerić, u historijskom prostoru, važniji od funkcije člana Predsjedništva BiH, a što ga Bošnjaci možda neće izabrati na tu poziciju koju je prerastao svojim djelom i zaslugama. Problem je pomalo i u dr. Ceriću, i u Bošnjacima. Hajde da ovo pokušamo razmrsiti…
Reis ili kandidat
Zamisli ti šta bi s nas bilo da se sad pojavi Alija Izetbegović kao kandidat za Predsjedništvo BiH! Eto, Alija je historijska ličnost, prvi predsjednik RBiH, zaslužan što je naša država nakon haj-haj stoljeća vratila nezavisnost. Koji to patriota ne bi glasao za Aliju? Doduše, znamo da ne bi glasao Sefer i „seferčići“ koji misle da je Alija „izdajnik“, ali, malehan je broj takijeh. Alijine zasluge za nezavisnost BiH su neupitne, pred historijom, i otud bi mu teško koji protukandidat mogao parirati. Jedini kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva koji nam dolazi iz historijskog prostora, sa konkretnim zaslugama za Bošnjake, jeste dr. Mustafa Cerić. Neko će nam sad pomenuti generala Sefera Halilovića, kao „prvog komandata Armije RBiH“, ali, ta priča da je Sefer formirao Armiju RBiH pada u vodu u dodiru sa činjenicom da Armija RBiH nije zaživjela kao cjelina barem dok je on izigravao komandanta oko Sarajeva. Inače, to Seferovo guranje u historiju, preko blaćenja Alije Izetbegovića, odveć je degutantno. Kad bi se sve to iščitavalo kroz Seferove haške tezge i obavještajne podtezge, sve bi svakom bilo jasno, a Seferu ponajprije. Tanka je ta Seferova veza sa historijom da bismo je uopće stavljali u usporedbu sa činjenicom da djelo dr. Mustafe Cerića, za dvije decenije njegovog vođenja Islamske zajednice, već sad ima historijsku dimenziju. Drugi protukandidati, pak, nemaju ni doticaja sa historijskim kontekstom. Recimo, Bakir Hadžiomerović može biti izučavan na katedrama žurnalistike kao ogavan primjer policijskog novinarstva u totalitarnim režimima, jer je emisija „60 minuta“ deset godina bila sudnica iznad Suda, tužiteljstvo iznad Tužiteljstva, kao poraz i novinarstva i pravosuđa. …A baška kao instrument velikodržavnih projekata iz Karađorđeva. Bakir Izetbegović, pak, samo je sin oca koji je historijska ličnost. Jal on, jal Halid Genjac, isto je.
Ne događa se jednom narodu često da može izabrati kandidata koji je već s onu stranu vremena, u historiji. Tako su Česi za predsjednika birali Vaclava Havela, koji je tada već nosio harizmu historijske ličnosti. Naravno, bila bi velika sramota za Čehe da ne izaberu Havela, već nekog od čeških „Bakira“. Birali su tako Hrvati Stipu Mesića, takođe kao čovjeka koji dolazi iz historije, u koju je ušao svojom ulogom u Predsjedništvu SFRJ. Mi bismo se našli pred sličnim iskušenjem da kojim slučajem možemo birati Bogića Bogićevića, Srbina koji je kao bosanski član u Predsjedništvu SFRJ kazao ogromno, odvažno NE velikosrpskom državnom udaru. Bez Bogića Bogićevića ne bi Alija Izetbegović mogao obaviti misiju borbe za nezavisnost BiH. A nas evo pred iskušenjem da (ne) izaberemo dr. Mustafu Cerića u Predsjedništvo BiH.
Otkad je islama u Bosni, nikada u jednom 20-godišnjem periodu nije izgrađeno i obnovljeno toliko džamija, otvoreno toliko mekteba, medresa i islamskih fakulteta, nikada islam nije bio toliko živ i prisutan među Bošnjacima, kao za tih 20 godina koliko je dr. Mustafa Cerić bio reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Postoji i pretpostavka da je ovih 20 godina, po graditeljstvu, obimnije od svih onih stoljeća islama u Bosni. Možda bi se ta hipoteza mogla i dokazati. Dr. Cerić je nenadmašiv, jer se nikada neće ponoviti takav period obnove i graditeljstva, a da jedan reisu-l-ulema bude na čelu Islamske zajednice 20 godina. Za tih 20 godina dr. Cerić je svojim sposobnostima nadmašio bošnjačke kapacitete, jer je uvršten među 50 najvažnijih muslimana u Svijetu, i taj uspjeh se ne može odnositi na bošnjačku malobrojnost, koja može stati u predgrađe Istanbula. Moglo bi se ustanoviti da je dr. Mustafa Cerić ako ne najvažniji, onda jedan od najvažnijih živih Bošnjaka. A kako je islam kičma bošnjačkog identiteta, dakle, smisao bošnjačkog bitka, to bi trebalo da znači kako Bošnjaci cijene nekoga ko je za islam učinio toliko koliko je učinio dr. Mustafa Cerić.
Drugo je pitanje – je li to taj isti dr. Mustafa Cerić koji je bio reisu-l-ulema, ili je sad to neki drugi čovjek, jedan od raznih kandidata, koji je ime dr. Mustafe Cerića srozao na nivo nekog od „Bakira“? Mogu li Bošnjaci u kandidatu dr. Mustafi Ceriću prepoznazi jednog od 50 najvažnijih muslimana Svijeta i bivšeg, toliko zaslužnog reisu-l-ulemu? Ako se budu prema njemu ravnali samo kao prema kandidatu, slaba je fajda da išta od ovog prepoznaju. A ako budu u njemu vidjeli bivšeg reisu-l-ulemu, onda neće vidjeti kandidata, a kandidat dr. Mustafa Cerić ne nastupa kao bivši reis, već kao kandidat. Zaprtljano? Idemo otprtljat stvar.
Od mrlje do sramote
Od jednog od najvažnijih Bošnjaka očekivalo bi se da razumije početak ovog teksta, po kome ispada je ime, djelo i misija dr. Mustafe Cerića važnija od te bezvezne funkcije u Predsjedništvu BiH. I ono još važnije, dr. Mustafa Cerić bi morao razumjeti trenutne potrebe Bošnjaka, koje se nidokle ne mogu riješiti u Predsjedništvu BiH, ali najvećim dijelom se mogu početi rješavati pod idejom Svjetskog bošnjačkog kongresa, Bošnjačke akademije, Muzeja genocida i drugih projekata. Bošnjaci ne mogu biti izgrađeni kao politički narod sve dok ne dobiju institucije koje imaju svi samoodrživi narodi, a to su one institucije koje je krenuo izgrađivati dr. Cerić. I namjesto da nastavi raditi ono što je važno, istinski važno, a što dolikuje harizmi njegovog imena i djela, dogodilo se da dr. Cerić razvije ambiciju da bude kao Halid Genjac i Bakir Izetbegović, taj nekakav član Predsjedništva BiH. Ako se ostvari vizija dr. Cerića da zasjedne u Predsjedništvo BiH, to će značiti da će se ovaj značajni Bošnjak baviti budalaštinama, tipa, imenovanja nekakvih ambasadora, a ne onim što je suštinski bitno za Bošnjake. Ipak, dr. Cerić smatra da je bitnije to što je bezveze, i što njemu ne dolikuje, od ovog što je s vezom, a što dolikuje historijskom statusu njegovog imena i djela. Ja uopće ne znam kako dr. Mustafa Cerić nije razumio razliku između sebe u Predsjedništvu BiH i sebe na čelu ovog pokreta za bošnjački opstanak, odnosno, kako svaka šuša može biti član Predsjedništva BiH, a ne može svako imati tu preporoditeljsku misiju da Bošnjake uveže u institucije, koje bi trebalo vremenom – kao što je slučaj kod Srba i Hrvata – postati starije od svake politike i svakog političara. Cerićeva kandidatura mnogim pametnim ljudima je olakšala izbor – jer je on kandidat bez objektivne konkurencije – ali je istovremeno bacila sjenu na lidersku harizmu dr. Mustafe Cerića, koji je poletio u politički kič, a što Predsjedništvo BiH jeste, namjesto da se zalaže za fundamentalne ciljeve bošnjačke samoizgradnje, što je bila njegova misija nakon odlaska sa pozicije reisu-l-uleme.
Ako pobijedi, Bošnjaci će izgubiti, ako izgubi, Bošnjaci će izgubiti. Kako to? U slučaju pobjede – ovaj važni Bošnjak će biti potrošen u političkim marginalijama, a u slučaju poraza –dr. Mustafa Cerić više nikad neće biti lider kakav je bio, već će zauvijek ostati pomalo i kandidat kojega, eto, narod neće. Ovo ne isključuje iskušenje pred kojim se nalaze Bošnjaci – da (ne) glasaju za najvažnijeg od svih. To iskušenje se usložnjava sa činjenicom da Islamska zajednica, u nekim krajevima, šalje ozbiljne upute imamima da pred džematlijama ne smiju podržati bivšeg reisu-l-ulemu, bejagi, u ime nemiješanja u politiku. Jašta je to neko politika, i to se zna u čijoj službi, jašta je nego ozbiljan problem kad Islamska zajednica ne želi da bivši reisu-l-ulema – i to kakav reisu-l-ulema! – bude član Predsjedništva BiH. Opet zlo i naopako! Namjesto da smo sretni što je to tako, a mi smo nesretni i nervozni. Ispade da hodže nisu građani i ne mogu ostvarivati svoje ustavno pravo da, makar kad su penzionisani, mogu biti birani. Šuplje su te priče o vezanju vjere i politike, jer ovo je sekularna, a ne teokratska država, pa hodža u politici svakako nije hodža, već kandidat koji ostvaruje svoje građansko pravo. U konkretnom slučaju radi se o panzioneru i univerzitetskom profesoru, a to što je dr. Cerić nekada bio reisu-l-ulema, Islamskoj zajednici bi moglo biti samo dodatni motiv da neko ko vjeru razumije iznutra predstavlja Bošnjake. Budimo iskreni – protiv tako logične i poželjne stvari može se biti samo u ime politike, a ne u ime, navodne, nepolitičnosti. Biće ozbiljan problem, velika sramota, pred historijom, ako Bošnjaci odbiju ponudu dr. Mustafe Cerića, pa izaberu jednog od onih što im se ni imena ne možeš sjetiti poslije četiri godine. Takva bi se sramota pamtila i prepričavala.
Jedna mrlja u vidu upitnika je zasad samo na adresi dr. Mustafe Cerića, koji je poletio tamo gdje mu nije mjesto, na funkciju koja ne dolikuje njegovom imenu, djelu i misiji koju je imao, i napustio, u ime nečega što može biti svako. Sramota sad prijeti bošnjačkom narodu, ako ogoli ovu Cerićevu mrlju, tako što ga neće izabrati na to mjesto koje nije doraslo imenu i djelu dr. Mustafe Cerića.
