Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Kada Jusuf reče ocu svome: ‘O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše.”’ (Jusuf, 4.)
U citiranom ajetu, kako navode islamski učenjaci i komentatori Kur'ana, otvara se prizor koji u sebi nosi duboku i višeznačnu poruku. Oni ukazuju na to da već sama forma i struktura kur'anskog izraza nadilazi puku naraciju sna. U riječima koje Jusuf, alejhis-selam, upućuje svome ocu Jakubu, alejhis-selam, izraz ”vidio sam” ponavlja se dva puta. Prema objašnjenjima mufessira, prvo ”viđenje” odnosi se na sâm sadržaj sna, dok drugo ukazuje na njegovo značenje i potvrdu viđenog.
Učenjaci posebno naglašavaju da se ovdje ne radi o fizičkom viđenju u uobičajenom smislu, jer Sunce svojom svjetlošću zaklanja pogled na zvijezde i Mjesec, već o viđenju koje pripada području objave, nadahnuća i istinitog sna (ru'je). Time Kur'an, kako ističu, usmjerava čitaoca da Jusufov san razumije kao nosioca Božanske poruke, a ne kao običan san.
Također, komentatori Kur'ana skreću pažnju na jezičku formu koja dodatno produbljuje značenje. Naime, umjesto gramatičkog oblika – spojene lične zamjenice za treće lice jednine ženskog roda, koja se u arapskom jeziku koristi za neživa bića (رَأَيْتُهَا – re'ejtuhā) – u ajetu je upotrijebljen oblik namijenjen razumnim bićima: spojena lična zamjenica za treće lice množine muškog roda (رَأَيْتُهُمْ – re'ejtuhum).
Islamski učenjaci ovo povezuju s činjenicom da se u nastavku spominje čin sedžde, a sedžda je čin svjesnog pokoravanja i poštovanja, svojstven razumnim bićima. Zvijezde, Sunce i Mjesec nemaju fizičku formu poput čovjeka kojom bi činili sedždu, pa se ovaj izraz razumije kao simbolički nagovještaj budućeg događaja, kada će se simboli sna preobraziti u stvarnost, a Jusufova, alejhis-selam, porodica prepoznati njegovu misiju i položaj koji mu je Uzvišeni Allah odredio.
Jusufovo obraćanje ocu nije samo prenošenje neobičnog sna, već i traženje tumačenja. On zna da stoji pred ocem koji nije samo roditelj nego i vjerovjesnik kojem je Allah dao znanje koje nije dato običnim ljudima. Na to ukazuju riječi: ”Zar vam ne rekoh”, reče, ”da ja znam od Allaha ono što vi ne znate?” (Jusuf, 96.)
Jakub, alejhis-selam, znao je da je riječ o istinskoj viziji, znaku koji dolazi od Allaha, i da je u njoj najavljen poseban put njegovog sina Jusufa. Možda je u tom snu bila i Allahova milost da umiri srce Jakuba, alejhis-selam, u pogledu sina kojem je bilo određeno da prođe kroz brojna iskušenja.
Iz toga razumijemo kako je Jakubovo srce bilo ispunjeno smirenošću i uvjerenjem da mu je sin još živ, te nije povjerovao u priču njegove braće da ga je pojeo vuk: ”U vašim dušama je ponikla zla misao”, reče on, ”i ja se neću jadati; od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” (Jusuf, 18.) Zato je, uprkos dubokoj tuzi za izgubljenim sinom, bio strpljiv, jer je znao da su iskušenja započela i da će njegovo strpljenje pred nedaćama – od kojih je ova bila prva – biti stavljeno na kušnju.
U ovom dijelu kazivanja nalaze se brojne pouke i poruke, a jedna od najvažnijih jeste da sudbina nije niz slučajnih događaja. Svaki događaj, bio on radost ili gubitak, ima svrhu koja nadilazi našu trenutnu percepciju. Čovjek ne raspolaže znanjem o nevidljivom (gajb). Međutim, moramo biti uvjereni u pravednost Onoga Koji je sve odredio i Koji upravlja događajima, te vjerovati da je dobro u onome što Allah odabere. On nikome ne čini nepravdu niti umanjuje nagradu za učinjeno dobro djelo.
Zato vjernik ne smije, kada ga zadesi iskušenje ili nevolja, govoriti: ”Zašto je Allah baš mene time iskušao, a ne druge?” Naprotiv, treba ustrajavati u čestitosti i dobrim djelima, jer Allah ne dopušta da propadne nagrada onima koji čine dobro – bilo prije ili kasnije. Ne smije gubiti nadu u olakšanje, jer zapravo ne zna da li je ono što ga je zadesilo kazna ili iskušenje.
U oba slučaja, odgovor je isti: moralna budnost, ustrajnost u dobru i odbijanje da se poklekne pred očajem. Jer, ako je nedaća kazna zbog grijeha, ona postaje čišćenje koje čovjeka spašava posljedica na Danu obračuna. Ako je iskušenje, pa se strpi i nada Allahovoj nagradi, bez sumnje će nakon toga doći nagrada.
Dakle, kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, uči nas da dobro nikada ne može biti izgubljeno, da ono što je kod Allaha pohranjeno ne nestaje i da lijep i sretan završetak pripada bogobojaznima.
Na putu između sna i njegovog ostvarenja ne stoji ništa drugo osim sabur. Ali ne sabur pasivnog čekanja i trpljenja, nego sabur srca koje je zadovoljno Allahovom odredbom i sigurno u Njegovo obećanje. Sabur je snaga koja čovjeka drži uspravnim dok čeka da se rasplete ono što mu je u datom trenutku nejasno.
A onaj ko nauči čitati vlastita iskušenja u svjetlu Allahove mudrosti već je zakoračio u dublje razumijevanje smisla vlastitog života.
