U oktobru 1973. godine, kad su egipatske i sirijske jedinice prešle Sinaj i Golansku visoravan, Arapi su vjerovali da ispisuju stranice slave. Oktobarski rat (rat Jom Kipur), trebao je biti trenutak ponosa i povratka samopouzdanja izgubljenog nakon poniženja iz 1967. godine. Na ulicama Kaira i Damaska slavilo se, a sa radio stanica odjekivale su pobjedničke pjesme, dok je saudijski kralj Fejsal bin Abdulaziz gledao kako nafta po prvi put postaje oružje u rukama Arapa.
Ali iza kulisa, u diplomatskim hodnicima Washingtona, Kaira i Rijada, odvijala se sasvim drugačija bitka – hladna, tiha i daleko važnija. Na jednoj strani, Henry Kissinger, ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država, lukavi i cinični arhitekt realpolitike, koji je znao da rat može biti koristan samo ako se njime oblikuje novi svjetski poredak; a na drugoj strani, lideri arapskih država, opijeni euforijom ”naftnog oružja”, ne sluteći da su upravo oni postali pijuni u partiji koju nisu razumjeli.
Kissingerova šahovska tabla
Između januara i oktobra 1973. Kissinger je, kako danas potvrđuju američki državni dokumenti (FRUS, 1969–1976.), održao niz tajnih sastanaka sa Sadatovim izaslanikom Hafezom Ismailom. Cilj tih sastanaka bio je pripremiti ograničeni rat koji će pokrenuti ”proces mira” i otvoriti vrata američkom posredovanju. Rat, dakle, nije bio samo vojni čin, već precizno izračunat instrument američke globalne strategije.
U isto vrijeme, dolar je bio u krizi. Nakon što je američki predsjednik Nixon 1971. godine ukinuo zlatnu podlogu valute, američki novac bio je bez stvarnog pokrića. Potreban mu je bio novi ”zlatni standard”, i pronađen je u ”crnom” zlatu Bliskog istoka. Kissinger je znao da, ako uspije povezati naftu i dolar, Amerika više neće morati brinuti o inflaciji, zlatnim rezervama ni rastu duga. Cijeli svijet bi morao kupovati dolare da bi kupovao naftu.
Kralj Fejsal i naftni embargo
U oktobru 1973. godine, pod pritiskom rata i arapskog jedinstva, kralj Fejsal je naredio obustavu izvoza nafte u zemlje koje podržavaju cionističku tvorevinu Izrael. Bio je to izuzetan čin hrabrosti i ponosa, ali i okidač globalnog šoka. Naime, cijena barela skočila je sa tri na gotovo dvanaest dolara u manje od godinu dana. Svijet je panično kupovao i gomilao zalihe, a Zapad je tonuo u recesiju.
No, ono što je izgledalo kao arapsko oružje, zapravo je postalo američko čudo spasa. U roku od dvije godine, Washington je sklopio niz tajnih ekonomskih aranžmana sa Saudijskom Arabijom. Prema dokumentima ”Federal Reservea” i istraživanjima Brookings instituta, dogovor je bio jednostavan: nafta se prodaje isključivo u dolarima, a saudijski viškovi od naftne prodaje ulažu se u američke obveznice i banke.
Tako je rođen petrodolar – valuta koja više ne počiva na zlatu, već na nafti, gorivu koje pokreće svjetske ekonomije i određuje ekonomsku sudbinu naroda.
Cijena ”pobjede”
Dok su Arapi slavili ”historijski trijumf” i dok su petrodolari punili državne blagajne, stvarna pobjeda bila je u trezorima Wall Streeta. Novac od nafte vraćao se u zapadne banke, finansirao američki deficit, kupovao oružje i obveznice, dok su zemlje u razvoju, od Latinske Amerike do Afrike, tonule u dužničko ropstvo.
Zemlje koje nisu imale dolare morale su ih pozajmljivati uz visoke kamate. Kad nisu mogle vraćati dugove, na scenu je stupao Međunarodni monetarni fond sa svojim ”reformama”: prisilna privatizacija, otvaranje tržišta bez državnih kontrola i subvencija te ovisnost o zapadnim kreditorima, ostavljajući zemlje u razvoju u raljama globalnog finansijskog sistema. Bio je to tihi kolonijalizam, sofisticiraniji od svih koji su mu prethodili.
Savez nafte i dolara
Do 1975. godine, sistem je bio savršeno uspostavljen: svaka kap nafte prodavana je za dolare, svaka banka držala je američke obveznice, a svaki budžet svijeta zavisio je od vrijednosti američke valute. Washington je pronašao način da finansira svoje ratove i održava moć bez granica. Rat u Vijetnamu, kasnije Afganistan i Irak, sve je to bilo moguće zahvaljujući mehanizmu rođenom u oktobru 1973.
I dok su neki arapski lideri vjerovali da su zaprijetili Zapadu, zapravo su nesvjesno potpisali novi globalni pakt o pokornosti – savez nafte i dolara. Kralj Fejsal, koji je iskreno želio upotrijebiti naftu za pritisak na cionistički entitet i Zapad, nije ni slutio da će njegov embargo postati temelj američke hegemonije, i da će petrodolari postati krvotok američkog sistema koji će, između ostaloga, finansirati i cionističke tenkove koji su nekoliko godina ranije razarali egipatske i sirijske linije i koji danas razaraju Gazu i ubijaju život u njoj.
Arapske vojske jesu pokazale hrabrost u oktobarskom ratu 1973. godine, ali njihovi političari nisu razumjeli ekonomsku igru koja se odvijala paralelno.
Kissinger je kasnije, u memoarima, napisao da je ”kriza nafte bila najvažniji strateški događaj poslije Drugog svjetskog rata”. Bio je to trenutak kada su Sjedinjene Države naučile kako da svaku krizu pretvore u kapital i kako da muslimansku krv pretvore u vlastiti profit.
