Piše: Jasmin Mujanović
Istog mjeseca, Crna Gora je postala najnovija država članica NATO-a, nakon burnog procesa pridruživanja koji je trajao skoro deceniju. Ovi događaji su dobra vijest za ukupnu stabilnost zapadnog Balkana, regiona koji je i dalje zagrijan sektencionizmom i provincijalizmom.
Ali, to su također veliki udarci regionalnim aspiracijama Rusije, koja se nada da će se još neinkorporisani dijelovi bivše Jugoslavije držati “neutralnim” – to jest, izvan EU i NATO-a. Moskva je aktivno nastojala da spriječi prozapadne tranzicije u Makedoniji i Crnoj Gori, ponekad na dramatičan i nasilan način i nesumnjivo će se nastaviti miješati u poslove obje zemlje. Ali meta sljedećeg balkanskog gambita u Rusiji – možda najsnažnija – još je u strateškom centru regiona – Bosni i Hercegovini.
Bosanski zastupnici Moskve
Plan Rusije za Bosnu će se oblikovati dva glavna faktora. Prvi je dugogodišnji odnos Kremlja sa Miloradom Dodikom, secesionističkim predsjednikom Republike Srpske, autonomniog regiona u kojem dominiraju Srbi. Drugi, još alarmantniji faktor je veza između Moskve i Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsedništva BiH i predsjednika HDZ BiH, predstavništva Hrvatske demokratske zajednice, aktuelne vladajuće strankeu Zagrebu.
Cilj Rusije je jednostavan – držati BiH van NATO i EU. Moskva želi osigurati da zemlja ostaje etnički podjeljena u srcu Balkana. Prema tome, Rusija traži saveznika sa Dodikom i Čovićem, dvojicom najvećih šampiona etničkih podjela uzročnika nefunkcionalnosti u BiH.
Dodik je Rusiji najvažniji u regiji. Važniji i od predsednika Srbije Aleksandra Vučića, dugogodišnjeg saveznika Kremlja. Dodik je lider na Balkanu koji najglasnije o uzdiže ruske interese, izražavajući neslaganje prema NATO-u, EU, a posebno prema uticaju SAD-a na Balkanu. Tokom protekle tri godine Dodik je postao čest posjetilac Moskve, a ekonomska situacija u njegovom entitetu, što više lobira za rusku finansijsku pomoć, postaje još gora. Na primjer, nedavna ruska otplata duga u vrijednosti od 125 miliona dolara Bosni je, prvenstveno, od životnog značaja za Dodika, koji je u januaru došao pod sankcije SAD zbog provođenja neustavnog referendumom krajem 2016. godine, a što u Vašingtonu smatraju namjernim kršenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz ignorisanje ponovljenih odluka Ustavnog suda BiH, kojim je službeni praznik osnivanja entiteta RS proglašen diskriminatorskim za nesrpsko stanovništvo.
Čović je znatno nebuloznija figura. Za početak, teško ga je odvojiti od njegovih dobrotvoraca u Zagrebu. Kao i nacionalisti u Srbiji, hrvatski vladajući HDZ nikada nije sasvim srušio svoje iredentističke tvrdnje o hrvatskim većinskim dijelovima BiH. Sestrinska partija, HDZ BiH, često funkcioniše kao sredstvo Zagreba da izgovara svoje najekstremnije nacionalističke pozicije, dok se drži svog navodnog diplomatskog ugleda.
Međutim, karijere istaknutih glasnogovornika HDZ BiH, kao što je Božo Ljubić, član hrvatskog Sabora i šef Hrvatskog narodnog sabora, te bivši zastupnik u Parlamentu biH, jasno ilustruju vezu dva krila HDZ-a.
Uprkos iredentističkim tendencijama, postjugoslovenska Hrvatska je istorijski sumnjičava na prisustvo Moskve na Balkanu. Na kraju krajeva, Rusija je glavna međunarodna podrska glavnog hrvatskog rivala Srbije, zbog podrške za vrijeme bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića. Kao odgovor, Zagreb tradicionalno gravitira prema Briselu i Vašingtonu. Hrvatsko -srpska ogorčenost je čak prenijela u mali rat sa preko predstavnika srpskih ekstremista koji su se borili za Rusiju u sukobu u Donbasu, a hrvatski radikali podržavali Ukrajinu.
Međutim, u BiH se regionalni odnosi uvijek odigravaju drugačije. Tokom devedesetih godina prošlog vijeka Zagreb i Beograd su sarađivali kako bi otkinuli dio svog manjeg susjeda i kroz prećutnu vojnu koordinaciju protiv vlade u Sarajevu, kao i na eksplicitne načine poput neuspješnog sporazuma u Gracu iz 1992. godine. Ta saradnja je preživjela u obliku dugogodišnjeg saveza Dodika i Čovića, koji su postali čvrsti prijatelji u zemlji poznatoj po, naizgled, stalnim međuetničkim sukobima. Za Čovića, apsolutna kontrola Dodika u Republici Srpskoj poslužila je kao osnova za pokušaj uspostavljanja “trećeg entiteta”, navodno monoetničkog hrvatskog dijela u Hercegovini. Dodik vidi Čovića kao saveznika u nastojanju da potkopa pokušaje državne vlasti BiH i njegovih saveznika u Briselu i Vašingtonu da stvore efikasniju i racionalnu državu, koja danas ima 14 različitih nivoa vlasti na manje od četiri miliona stanovnika.
Ovo je kontekst u kojem se iznenada pojavila Rusija, kao žestok zagovornik onoga što HDZ BiH naziva “hrvatsko samoopredeljenje”. Ali šta se desilo sa zagrebačkim nominalnim protivljenjem potezima Moskve na Balkanu?
Hrvatska veza
Činjenica je da je, za razliku od nedavne tvrdnje Dagmara Skrpeca u magazinu Foreing Affairs, Hrvatska
daleko od svjetla regionalne stabilnosti. Zemlja je u propasti zbog najgore političke i ekonomske krize od nezavisnosti. Agrokor, jedna od najvećih kompanija na zapadnom Balkanu i kičma hrvatske privrede, je na pragu kolapsa. Ukoliko padne, apsolutno će uništiti i zemlju i region u cjelini. Čeka iz prikrajka ruska državna Sberbanka, koja se pojavila kao najagresivniji kreditor Agrokora. Drugim rečima, Moskva je spremna zauzeti veliki deo hrvatske privrede, a Zagreb to zna. Umjesto da bude bijesak protiv ruskog utjecaja na Balkanu, Hrvatska će postati sljedeća domina Moskve; ublažavajući kritiku na aktivnosti Kremlja u regionu, u zamjenu za povoljne uslove u pogledu finansijske krize u zemlji.
Ovde su važna dva HDZ-a. 24. avgusta, usred hrvatske ekonomske krize, ruski ambasador u BiH Petar Ivancov odjednom je stao iz takozvanog hrvatskog pitanja. Rekao da je to stvarnost koja se ne može zanemariti i za koju se mora naći rješenje, ponavljajući retoriku kako hrvatskog, tako i bosanskog HDZ-a. Eksplicitno govoreći o “hrvatskom pitanju”, Ivancov je eksplicitno iskoristio pojam HDZ-a, koji je odbačen ne samo u Sarajevu, već i u Briselu. Ivancov je to izjavio istog dana kada je razgovarao sa Dodikom u Banja Luci. Ambasador je obećao da će Rusija podržati pokušaje Republike Srpske da se odupre nedavnoj odluci Ustavnog suda BiH, koja se predviđa da su sve vojne lokacije imovina države BiH. Ovo pitanje je ključno za bh. aspiracije prema NATO-u, s obzirom da je Savez od Sarajeva tražio da u potpunosti uknjiži svu vojnu imovinu prije nego se nastavi put ka članstvu.
BiH usmjerena prema NATO-u je prokletstvo i za Banjaluku i za Moskvu i učinit će sve što mogu da to zaustave. Tako je za jedan dan Rusija postala predstavnik i hrvatskih i srpskih nacionalnih pitanja u BiH. U izgradnji ove koalicije haosa, Kremlj se osvrće na opšte izbore u Bosni i Hercegovini 2018. godine. Konkretno, Moskva je zabrinuta zbog toga što vidi stvarni reformski savez.
Bošnjačke građanske i ljevičarske stranke se kreću ka koaliciji do koje dugo nisu uspjevale doći.. Istovremeno, opozicione snage u Republici Srpskoj, ali i među hrvatskim konkurentima HDZ-a konsoliduju svoje redove. Ustavni sistem Bosne i Hercegovine, sa vizantijskim slojevima etničkih kvota, je takav da stranke koje nisu eksplicitno etnički konstituirane, teško preslikavaju svoje glasove u stvarna mjesta u vlasti. Ali klizište nije neophodno za radikalne promjene. Šest strateških pobeda opozicionih snaga – kao što je pobjeda opozicionog lidera Mladena Ivanića iz 2014, a koji je pobjedio Dodikov izbor kandidata za člana Predsjedništva iz RS, može značiti promjene. Zapravo, prošle godine zemlja je uspjela konačno da podnese kandidaturu za članstvo u EU.
Dozvoljavanjem da se podnese zahtjev Ivanić je značajno promijenio opstrukcionistički stav Nebojše Radmanopića, njegovog prethodnika.
Ako 2018. donese sličnu pobjedu opozicije, onda će BiH, poput Makedonije, brzo obnoviti svoju kandidaturu za pridruživanje NATO-u, važnijem projektu nego što je ulazak u EU. Za Sarajevo, članstvo u NATO znači garanciju suvereniteta i teritorijalnog integriteta. I sa strahom od Rusije, koji raste, SAD i u Evropa bi mogle biti od pomoći BiH u procesu pridruživanja.
Međutim, Rusija će osjetiti da ne može dopustiti da joj Bih isklizne kroz prste. Čak i njeni najdublju korjeni u Srbiji će biti u velikoj mjeri beskorisni ako izgubi u ranjenom centru Balkana. Na ovaj ili onaj način, sljedeće godine biće prekretnica za planove Rusije u regionu. Ako bi zastupnici Moskve u zemlji održe znatan pritisak na vlast u 2018. godini, Rusija će se vjerovatno povući u sjenku, a s ciljem da ponovo osigura BiH od NATO-a i EU. Ali ako amalgam reformističkih snaga napravi proboj, onda će Moskva biti primorana da odgovori na bilo koji način.
