Ko će napasti Rakku? Favorit Washingtona je kurdska milicija YPG, ali ono što je ta milicija učinila u drugim gradovima koje je osvojila ne ostavlja prostora za oduševljenje.
Odobrenje američkog predsjednika Donalda Trumpa da se kurdska milicija YPG-a naoruža teškim naoružanjem ukazuje da je početak napada na Rakku veoma blizu. Turska, američki saveznik iz NATO-pakta, oštro se protivi tom potezu zbog veza ove milicije sa teroristima Kurdistanske radničke stranke (PKK), separatističkom organizacijom koja djeluje u Turskoj.
Drugi veliki problem za Ankaru jeste pitanje ko će preuzeti kontrolu nad Rakkom, gradom koji je donedavno imao populaciju od oko 200.000 stanovnika, nakon što iz nje bude istjeran ISIL.
U avgustu prošle godine kurdske YPG-milicije, bliske PKK-u, zahvaljujući podršci američke avijacije osvojili su Minbedž od ISIL-a. Međunarodni novinari nisu imali pristup mjestu dešavanja, pa nisu mogli zabilježiti šta se dešavalo u Minbedžu, ali lokalni novinar Muhamed Noor pripovijeda kako je PKK, koju SAD i Turska smatraju terorističkom organizacijom, uveo režim etničke diskriminacije usmjeren protiv nekurdskog stanovništva (Arapa i Turkmena), a zatim je otvorio put Asadovom režimu da se vrati u Minbedž i zauzime ključne pozicije moći.
U nastavku možete pročitati tekst loklanog novinara iz Minbedža koji je pisao pod pseudonimom radi vlastite sigurnosti. Tekst je uredio novinar Roy Gutman, koji je tokom rata u našoj zemlji izvještavao za Newsday, i prvi objavio dokaze o postojanju srpskih koncentracionih logora:
«Kad je ISIL prije tri godine zauzeo Minbedž. Oni su prisilili stanovnike na obavljanje namaza u džamiji, naredili ženama da nose odjeću koja ih potpuno pokriva, odrubiljivali glave svojim protivnicima u javnosti. Ali, ako ste prihvatili njihova pravila mogli ste pronaći posao i zaraditi dovoljno za izdržavanje svoje porodice. Situacija se okrenula naglavačke kada su prošle godine u avgustu kurdske milicije uz podršku američke avijacije izbacile ISIL iz Minbedža. Iako su među borcima tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF) bili i arapski borci, ubrzo su Kurdi, koji su došli izvan Sirije, zagospodarili Minbedžom. Lokalni Kurdi, koji čine svega 10 posto stanovništva postali su povlaštena klasa. Oni sada dominiraju u lokalnom biznisu, a imaju i povlašten status kod policije. Odnos prema vjeri se promijenio za 180 stepeni. Tradicionalna praksa kao što je pokrivanje žena je zabranjena – ne po naredbi, nego u praksi. Svako ko se tome protivi može biti uhapšen i mučen. Znam iz ličnog iskustva. Od avgusta, sve ključne pozicije u SDF-u i administraciji u Minbedžu, preuzeli su Kurda koji su došli izvan Sirije – pripadnici Kurdistanske radničke stranke ili PKK. Prepoznatljivi su po slikama Abdullaha Ocalana zalijepljenim na njihovim automobilima. Oni ne koriste svoja prava imena i djeluju iza kulisa. Da ne bude zabune, bili smo vrlo sretni kada smo se riješili ISIL-a. No, usljed jako velike potlačenosti pod novim poretkom, mnogi Arapi žale za „dobrim starim danima” . Ti ljudi su bespomoćno gledali kako novi gospodari razaraju društveno tkivo i uništavaju vjekovima dugu tradiciju dobrih odnosa između Arapa, Kurda i Turkmena. Ovo je dio iz noćne more koja je počela prije nekih osam mjeseci i još traje.
Kada su turske snage u februaru zaprijetile zauzimanjem Minbedža, Sjedinjene Države su reagirale da to spriječe.
Danas sjeverno od Minbedža američka vojska ima svoje baze i nesmetano posjećuje grad. Ruska vojska ima položaje zapadno od Minbedža i, također, slobodno posjećuju grad.
SDF je tada ustvrdio da su kontrolu nad gradom predali Asadovom režimu, koji je objavio da je preuzeo kontrolu nad Minbedžom. Ali, to nije sasvim tačno. „Sirijske pogranične snage“ u gradu sastavljene su od Arapa koji su pripadnici SDF-a i primaju naređenja od kurdskog vođstva u Minbedžu.
Međutim, režim je tu prisutan još od prošlog ljeta. Nakon što su kurdski militanti osvojili grad, režim je preuzeo kontrolu nad školama i isplaćuje plate državnim službenicima. To su vanjski znakovi režimskog utjecaja. Sigurnost je u rukama kurdskih obavještajnih i policijskih jedinica.
Ako bih morao opisati Minbedž nekom frazom, rekao bih da je to grad želja: želja kurdskih milicija je da dominiraju gradom i iskoriste ga za uspostavljanje nezavisnog Kurdistana; Asadov režim želio bi da od Minbedža krene u ponovno pokoravanje cijele zemlje; želja sirijskih pobunjenika koji su 2012. godine oslobodili grad od Asadovih snaga, a izgubili ga 2014. porazom od ISIL-a, da još jednom oslobode grad. Sve te želje adresirane su na jednu adresu: Sjedinjene Američke Države, koje će odlučiti o tome čiju će želju ispuniti.
Stanovnici Minbedža, podjednako Arapi, Kurdi i Turkmeni, žele da vide svoj grad bez Asadove diktartgure, PKK-a i ISIL-a.
Pod upravom ISIL-a državne institucije i javna dobra su bili čuvani i zaštićeni. Čak i unapređivani, jer je ISIL sebe smatrao legitimnim autoritetom. Pod upravom kurdskih milicija desile su se ogromne pljačke, devastiranja i uništavanja. Osamnaest silosa za brašno iz mlinova kod Minbedža je prebačeno u Kobani (Ajnul-Arab), elektro-generatori i druga oprema demontirana i odvezene, tvornice opljačkane, skladišta ispražnjena. Mnogi Arapi koji su sudjelovali u vlasti vrlo brzo su shvatili da oni služe samo da bi se prikrilo prisustvo Kurda koji su došli izvana Sirije.
U provođenju zakona postoje dvostruki standardi. Znam za slučajeve ubistava, silovanja i pljački Arapa, koji niti su riješeni niti se vodi istraga. Postoji brutalno suzbijanje vjerskih sloboda, a ako se posumnja u nekoga da je simpatizer ISIL-a, cijela porodica se protjeruje iz grada».
Pripremio: Abdullah Nasup
