Piše: Fatmir Alispahić / Saff.ba
Abdulah Sidran počeo je pisati kod Radončića, u njegovijem novinama. Tužno je kad naši umni ljudi, koji su ostavili debele brazde u našoj duhovnosti, padnu na sedždu Fahrudinu Radončiću. Jer, kod Radončića se ne može sjedit ‘nako, nema tu slobode i nezavisnosti, ima služenja i sluganstva, prije ili poslije. Smije li, recimo, stalni kolumnista “Dnevnog avaza”, akademik Muhamed Filipović, napisati išta o izmišljanju tzv. islamskog terorizma, o sataniziranju tzv. vehabija, o manipulaciji radnicima na tzv. protestima od 7. februara, o zlokobnosti Radončićeve politike i kvislinškoj ulozi SBB-a, koji je trebao biti bošnjačka politička alternativa, a izrodio se u koncentrat baliluka (Savez za balijsku budućnost)? Sve to akademik Filipović i vidi i zna, ali zna i da takvih tekstova ne može biti kod Radončića poslodavca. “Dnevni avaz” odveć je policijski bilten i velikosrpska ekspozitura, pa na to medijsko i patriotsko smeće ne vijedi plaho trošiti riječi.
Ali, naši znameniti ljudi, koji autorsko ispunjenje nalaze u služenju jednom takvom projektu, istinski su gubitak za naš narod. Ima mladih ljudi koji ne znaju za značaj Muhameda Filipovića u etabliranju bosanskog duha 60-tih godina, tragom kojega smo se 90-tih izborili za međunarodno priznanje RBiH. Ima onih što ne znaju koliko su nam značili Sidranovi filmovi 80-tih godina, baš u vrijeme erupcije našeg bosanskog samopouzdanja, bez kojega ne bi bilo Prvog marta. Baška su umjetničke vrijednosti Sidranovih dijela. Zato je, velimo, tužno, kad ugledamo Sidrana kako čini sedždu Radončiću. …Kao što je bilo tužno, onomad, vidjeti veliku srpsku pjesnikinju Desanku Maksimović kako je, staru i matuhu, Slobodan Milošević voda po svojim ratnohuškačkim skupovima, kao pokriće da je baš on u pravu. Bezbeli je i Radončić u pravu, čim Sidran hoda za njim. A možda Sidran hoda za parama, a nama se čini da hoda za Radončićem, što, naravno, ne mijenja moralni kontekst ovog hodanja i vodanja. Pa bio sam i ja godinama kolumnista „Dnevnog avaza“, vazdan su me najavljivali kao „uglednog i poznatog“, dok nisam razumio da je saradnja sa Radončićem faustovski posao, da gazda očekuje da se za njegove račune reži, laje, ujeda, a zauzvrat ti daje pare i slikanje. Zato sa sigurnošću, iznutra znam, da su Radončićevih autori, u manjoj ili većoj mjeri, njegovi medijski snajperisti koji po direktivi šicaju – odveć je jasno – mete velikosrpske politike u BiH. Mnogi su odbili taj faustovski aranžman, mnogi su prihvatili, a mnogi čeznu da ih Pinokio iz tornja pozove da njemu služe, kad već nemaju kome.
Ne bi to Sidranovo pristupanje avazovštini bilo tako očito, da se naš znameniti pjesnik nije spika potrudio da mu gazda vidi kako on dobro služi tim naopakim, velikosrpskim idejama. Eno, Muhamed Filipović već godinama piše kod Radončića, ali, mudro, proračunato, ne prelazeći granicu, računajući da je šef zadovoljan samom činjenicom da je on, znameniti akademik tu, uz njega. Šta je Sidrana natjeralo da već u prvim kolumnama zajmiti braniti srpske zločince i Ivu Andrića, da našeg Muhsina Rizvića, jednog od očeva bošnjačke duhovnosti, dovede u kontekst kvalifikacije “notorne budale i klasični idioti“!?
Srpsko je to zlo
Ne znam, vala, ni jednog Srbina da se pobunio protiv sintagme „srpski zločinci“. Pobunio se, eto, Abdulah Sidran. On bolje od Srba zna šta Srbe vrijeđa. A ne vrijeđa ih, čim šute. Genocid nad Bošnjacima je u kritičnoj masi Srba nacionalna vrlina. Svi mi koji znamo kako je nastala Republika Srpska, računamo da bi se normalan ljudski um trebao gnušati ičega što je nastalo na ubistvima, pljačkanju i protjerivanju. Ali, Srbi, s obje strane Drine, ponose se Republikom Srpskom. Dosad se nije pojavio ni jedan Srbin, pa ni među ovim našim sarajevskim ikebanama, da kaže kako je Republika Srpska sramota za srpski rod i kako bi je u ime rehabilitacije srpske časti pred budućim vremenima – trebalo ukinuti. Baš tako, nije se pojavio nikakav Srbin da zatraži da se sa raznih spomenika u krajevima sa bošnjačkom većinom izbriše sintagma „srpski zločinci“. Pojavio se Abdulah. Evo šta Sidran piše:
– Formulacija „srpski zlikovci“ nije prihvatljiva. (…) U nju je ugrađena ideja koja kao da podrazumijeva: da su svi Srbi zločinci. (…) Sa tih spomen-tabli pod hitno treba skloniti ružnu sintagmu „srpski zločinci“ i umjesto nje upisati ono što je konkretna, živa, neosporna istina: „Na ovome mjestu, Vojska Republike Srpske, pod komandom…“ Tako ćemo u kamen uklesati istinu, i prekinuti sa vrijeđanjem stotina i hiljada naših sugrađana srpske nacionalnosti koji sa zlom i zločinima Karadžićeve soldateske nemaju nikakve veze“ – piše Sidran.
Krenimo od kraja? Da li baš stotine hiljada Srba nemaju veze sa ovim zločinima, ako šutke uživaju u postojanju Republike Srpske? Podržavanje postojanja Republike Srpske je najdirektnija moguća veza sa ovim zločinima! Srbi vole Republiku Srpsku, nastalu na zločinima Karadžićeve soldateske, a time, posredno, vole i zločine koji su u to ime počinjeni.
Čak i kad bismo prihvatili da Srbi, kolektivno, nemaju veze sa zločinima na kojima je nastala Republika Srpska, iako, eto, vole tu Republiku Srpsku, opet nam ne bi bilo jasno – kako sintagma „srpski zločinci“ vrijeđa ma kojeg Srbina koji nije zločinac?! Zašto bi mene, kao Bošnjaka, vrijeđala sintagma „bošnjački zločinac“, koja se odnosi na zločinca koji je počinio pokolj nad Hrvatima u Grabovici, ako baš ta sintagma pravi razliku između Bošnjaka koji su na putu pravde i istine, i bošnjačkih izroda. Srbi koji su srpski zločinci trebali bi biti izrod od srpskog roda, kao i svi zločinci u svakom narodu. Sidranov vapaj da – prekinemo sa vrijeđanjem stotina i hiljada Srba, tako što koristimo sintagmu „srpski zločinci“, implicira da Srbi ne mogu imati svoje zločince, jer onda ispada da su svi Srbi zločinci. Pitanje se usložnjava sa činjenicom da su zločini počinjeni baš u ime velesrpstva, da ih je blagosiljala Srpska pravoslavna crkva, te se ne može govoriti o incidentu u kome su neke ubice sa srpskim imenima ubijali neke ljude sa bošnjačkim imenima. Vremenski plan po ovom pitanju ne znači ništa, jer se nikada Srpska pravoslavna crkva, na žalost, nije ogradila od svoga učešća u podstrekavanju genocida nad Bošnjacima. Šta više, nikada u svekolikom serpstvu nije organiziran ni jedan skup na temu srpske katarze, gdje bi se sa vojne, vjerske, političke, akademske adrese govorilo o odgovornosti koju ove adrese, kao lučonoše srpstva, snose za genocid nad Bošnjacima. Svo je srpstvo usađeno u Srebrenicu, svo se srpstvo raspilavilo na tekovinama genocida, valja se poput hijene po masovnim grobnicama, puni dušu obespravljenim Bošnjacima (Fatom Orlović, Munizom Oprašić, djecom iz Vrbanjaca) – samim tim što nema distancu prema zlu – a Sidran bi htio da se mi stidimo srpskog zločinstva kojega se sami Srbi ne stide.
Ne znam, vala, s koje strane više da uslikam besmislenost ovog stava našeg dragog i uvaženog akademika Sidrana – da bi Srbe trebalo osloboditi od sintagme „srpski zločinci“?! Zašto niko dosad ne oslobodi Italijane od sintagme „italijanski fašisti“, a Nijemce od sintagme „njemački nacisti“? Pa nije svaki Nijemac nacista zato što postoje nekakvi, Hitlerovi Nijemci, koji su nacisti, a ta sintagma upravo postoji kao graničnik između Nijemaca koji su bili nacisti i onih koji to danas nisu. Čak i kad bi Srbi doživjeli nultu stopu katarze, u idealnoj varijanti, kad bi ukinuli Republiku Srpsku i djecu pozitivno odgajali na zlu Srebrenice, i ostalih bošnjačkih stratišta, bilo bi nemoguće od srpstva odvojiti zločine koji su baš u ime srpstva činjeni. Direktno kazano: srpski su to zločinci i srpski su to zločini dok je svijeta i vijeka! A Srbi se kolektivno jedino mogu prizvati antifašizmu i ljudskosti ako budu stalno gledali u tu sintagmu „srpski zločinci“, da preko nje spoznaju razliku između Zla i Dobra.
U pitanju je unfal
Drugi tekst u kome Sidran podilazi oko Srba nosi naslov „Ivo Andrić kao bošnjački pisac“, što je još malo pa u ravni one morbidne izjave univerzitetskog profesora književnosti Envera Kazaza da je „Ivo Andrić najveći bošnjački pisac“. Šta je Sidranu trebalo da pa pisca koji je u srpskim glavama odgajao genocid nad Bošnjacima nazove bošnjačkim piscem? Zamisli kako bi se osjećali Srbi kada bi im neko rekao da su Ante Pavelić ili Maks Luburić, baš u ime Jasenovca, srpski dobrotvori? Zna Sidran zašto su Srbi povjerovali da se 90-tih treba osvetiti Turcima (tj. Bošnjacima) za muke koje je pretrpio Radisav dok je nabijan na kolac u romanu „Na Drini ćuprija“. Sidran sve zna o svemu ovome, ali neće da zna, jer samo „neznalica“ može ugoditi Srbima oko Andrića. Za njega poststrukturalističko, izvanknjiževno čitanje Andrića, pripada tek “najprljavijim i najplićim političkim razlozima i motivima“, a te „rizvićevce“ naziva – „notornim budalama i klasičnim idiotima“. Značilo bi to i da je naš Muhsin Rizvić, sa svojom kapitalnom studijom „Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu“, baš odgojio plićake, budale i idiote, a morao je bezbeli i sam biti takav. Zar nije mogao Sidran nekako opreznije zaštititi genocidnog ideologa i idola Ivu Andrića, namjesto da ove bošnjačke autore vrijeđa kao budale i idiote? Nije li to neka sila i vatra udarila Sidranu na uši pa da bez potrebe udara po ljudima? Možda Sidran ipak zna da se velikosrpskim poslodavcima sviđa kad Bošnjak žestoko udari na Bošnjaka, štiteći velikosrpske toteme?
Sa Sidranom se tu nema oko čega polemisati. Jer polemika podrazumijeva da ugroženik nešto kaže onome koji ga napada. Nema se tu šta reći. Četnici su sve rekli veličajući Andrića. Koje li slučajnosti, dan nakon objave Sidranovog teksta (25.03.), „Slobodna Dalmacija“ piše o velikosrpskim manijacima sa andrićgradskog portala iskra.co, koji smatraju da bi danas – “Ivo Andrić bio oduševljeni pristaša Milorada Dodika i njegova SNSD-a, strastveni fan Emira Kusturice i Miroslava Lazanskog, mrzitelj NATO-a zbog bombardiranja Miloševićeve Srbije, a više od svega gadili bi mu se komunistički zlikovci koji su ubili đenerala Dražu”.
No, Sidrana ne zanimaju ovakva izvanknjiževna čitanja Andrića, on ne vidi srpske budale i idiote, jer njegove poslodavce zanimaju samo idioti i budale kod bošnjačkih akademskih autoriteta, to je tražena roba na medijskom tržištu… Napose, on neće da razumije zašto je baš Ivo Andrić postao četnička ikona. Kao da bi se velikosrbi kitili imenom Ive Andrića, kao da bi jednu brigadu četnika nazvali imenom Meše Selimovića, da između njih ne postoje neke izvanknjiževne veze koje se ogledaju u Srebrenici, Tomašici i Konjević Polju?!
Bio je onomad Sidran kod Kusturice. Otiš'o mu na noge. Ne postoji umjetnički projekat koji može opravdati saradnju sa ovim posrbljenikom koji je aplaudirao četnicima dok su ubijali Bošnjake. Kad bi Kusturica umro, pa izbio rat, neka brigada četničkih koljača sigurno bi se zvala po Nemanji Kusturici. Šta ikakav Bošnjak ima raditi sa četničkom ikonom, bila ona Andrić, Selimović ili Kusturica? O kakvim se književnim i umjetničkim kontekstima govori kad te naracije pokreću četničke kame? O tome su, gospodine Sidran, pisali Muhsin Rizvić i „rizvićevci“ koje Vi nazivate „notornim budalama i klasičnim idiotima“. Namjesto da im se pridružite, u nastojanju da se razobliče tokovi odgajanja genocida u kontinuitetu, Vi stajete na onu stranu na koju je stao Emir Kusturica, gradeći tzv. Andrićgrad kao spomenik genocidnoj svijesti. Možda je, ipak, u pitanju neki unfal.
