Mogu li migranti ubrzati rast i poduprijeti ekonomiju? Sudeći prema njemačkom iskustvu, itekako.
U velikoj analizi koju je objavio ugledni američki list Washington Post propituje se jedinstvena njemačka situacija u kojoj su izbjeglice, kako se čini, jedan od ključnih pokretača ekonomije u ovoj bogatoj europskoj zemlji. Naime, upravo izbjeglice s Bliskog istoka preuzimaju poslove koje nitko ne želi raditi ili za koje se nitko ne želi kvalificirati.
Rekordno niska razina nezaposlenosti
Njemačka već desetljećima ima programe prekvalifikacije i školovanja odraslih, a pogotovo u deficitarna zanimanja, no mladi Nijemci na takve se tečajeve rijetko odlučuju. Nezaposlenost je u zemlji, piše list, dosegnula rekordno niske razine u posljednjih trideset godina tako da nedostaje radnika iz brojnih struka.
U analizi se tako navodi slučaj 30-godišnjeg Sirijca Mohameda Kassima, koji je prije rata u svojoj zemlji radio električar. Stigao je u Njemačku, no tamo se s tim znanjem nije mogao zaposliti jer nikada nije završio školu. Zanat je naučio neformalno, kao “šegrt” nekom majstoru, a iako je znao sve što mu je potrebno za obavljanje posla nije imao valjane papire za to. Stoga se uključio u program obrazovanja odraslih, a sve troškove edukacije snosi tvrtka koja će ga, kada položi sve ispite, zaposliti.
– Postoje stvarni razlozi, ne samo oni moralni, da pomažemo izbjeglicama i usmjeravamo ih prema dodatnim edukacijama. Njemačkoj trebaju kvalificirani radnici – kaže Günter Hirth iz Privredne komore u Hannoveru.
Washington Post podsjeća kako su prošle četiri godine otkako je njemačka kancelarka Angela Merkel otvorila vrata izbjeglicama i tražiteljima azila. Procjenjuje se da je u Njemačkoj završila značajna većina od 1,5 miliona izbjeglica koje su te godine pristigle na Stari kontinent te su brojni ostali živjeti i raditi u toj zemlji.
Tako je do kraja 2018. godine 400 hiljada izbjeglica bilo zaposleno ili u nekom od programa osposobljavanja, a 200 hiljada ih je registrirano kao nezaposleno. To je iznad očekivanja mnogih, naročito onih političkih struja koje su tvrdile kako se migranti neće uklopiti u tržište rada te da će samo koristiti pogodnosti socijalno osjetljivog njemačkog sustava.
Hirth kao primjer navodi integraciju radnika s područja bivše Jugoslavije devedesetih te iznosi podatak kako je 80 posto “gastarbajtera” imalo radno mjesto najkasnije osam godina od dolaska u zemlju. – To nam je ključno mjerilo za usporedbu, a tri i po godine nakon velikog migracijskog vala vidimo da smo na pravom putu, izjavio je Hirth.
Situacija za migrante sada je, kaže, još povoljnija, jer je nezaposlenost u Njemačkoj na rekordno niskih manje od pet posto odrasle populacije. S druge strane, to je povoljno i za Njemačku demografsku situaciju, s obzirom na to da je oko 60 posto pridošlica mlađe od 26 godina.
Društvo mora ostati mlado
Potpuno suprotno od onih koji zagovaraju zatvaranje granica, stručnjaci procjenjuju kako će Njemačkoj uz ovakav ekonomski rast trebati barem pola miliona ekonomskih i inih migranata godišnje.
– Ako Njemačka želi nastaviti svoje ekonomsko blagostanje, moramo kao društvo ostati mlado, s obzirom na to da je starenje populacije uzelo dramatični zamah – ističe Wolfgang Kaschuba, bivši upravitelj berlinskog Instituta za empirijsku integraciju i migrante.
Ističe se pritom kako migrante nije lako uvesti na tržište rada, bar dok se ne savladaju osnovne integracijske barijere poput poznavanja jezika na adekvatnoj razini za obavljanje nekog posla. Migranti najčešće dobivaju slabije plaćene poslove u skladištima ili u ugostiteljskim objektima, no cilj je postojećih programa osposobiti ih za složenija, a samim time i bolje plaćena radna mjesta. Iako su migranti svjesni kako bi im dugoročno bilo bolje proći programe osposobljavanja i zarađivati više, često pribjegavaju prvom poslu koji mogu pronaći jer im očajnički treba novac. Više je razloga za to – od onih najjednostavnijih da moraju negdje živjeti i nešto jesti, sve do toga da mnogi od njih šalju novac svojim obiteljima kako bi preživjele ili, pak, još uvijek duguju novac krijumčarima koji su im “pomogli” da dođu u Njemačku.
Njemački programi osposobljavanja stari su stoljećima i vuku korijene u cehovskim stručnim programima naobrazbe šegrta još u srednjem vijeku. U savremenoj inačici traju oko tri godine, od čega polovica vremena otpada na predavanja, a drugi dio na praktično obrazovanje u kompanijama. Svake godine, navodi Washington Post, takve programe prolazi više desetaka hiljada budućih zanatlija, majstora i obrtnika, a troškove njihove edukacije snose kompanije koje će ih zaposliti.
Upravo takav program, smatraju stručnjaci, učinio je od Njemačke primjer održivog industrijskog rasta.
Model i za one kojima je azil odbijen
Post spominje i slučaj 32-godišnjeg Sirijca Alana Ramadana koji je, kako je ispričao novinarima, “doma uvijek radio nešto rukama”.
– Bio je to moj hobi i pomislio sam zašto ne bih od njega i zarađivao – kaže Ramadan koji je trenutno na obuci za mehaničara u tvornici automobilskih akumulatora, a služi i kao dobrovoljni vatrogasac u Hannoveru. Šefovi su njime toliko zadovoljni da su ga već uvrstili na popise za daljnje usavršavanje što će ga, logično, odvesti na bolja i plaćenija radna mjesta. Najteža mu je barijera bila poznavanje jezika, pogotovo jer nije bilo dovoljno savladati samo konverzacijsku, već i tehničku razinu njemačkog potrebnu za obavljanje posla.
Jedan od problema s kojim se Njemačka suočila je i taj što su kompanije isprva odbijale dati priliku tražiteljima azila jer su se bojale da će oni možda uskoro biti deportirani, pa bi ulaganje u uskoro nepostojećeg radnika bilo rasipanje resursa. Stoga je stvoren model u kojem svaki tražitelj azila kojem azil ne bude odobren može ostati još tri godine u programu stručnog osposobljavanja, te još barem dvije godine na radnom mjestu, a po proteku tog vremena kontinuirano učenje i rad može mu olakšati proces dobivanja radnih dozvola i duljeg ostanka u zemlji.
Takvih će slučajeva sigurno biti mnogo jer, kako otkrivaju poslodavci i edukatori, migranti pokazuju veliku glad za znanjem i žele učiniti sve kako bi se dokazali kao vrijedni radnici i ostali živjeti i raditi u Njemačkoj.
(Jutarnji)
