U posljednje se vrijeme, Bogu hvala, mnogo piše o svemu dobrome, lijepom, skladnom, pobožnom i domoljubnom čime nas je ustaški pokret neizmjerno i besmrtno zadužio. Ipak, jedno se doktoru Anti Paveliću i odanim mu suradnicima mora, nažalost, zamjeriti. Stravična je to ljaga. Neoprostiv grijeh koji vapi do neba. Duša vas zaboli kad se sjetite kako su svi moćni i ugledni ustaše bili muškarci.
Sramotna je činjenica da je u vrhu NDH bilo manje žena nego u gay sauni. Nije tu bilo nijedne ministrice, državne tajnice, sutkinje, tužiteljice… Žene nisu upravljale ni gradovima, ni bolnicama, ni sveučilištima, ni krugovalnim postajama.
Dična je Hrvatica mogla biti samo supruga i majka, brinuti o djeci, kravama i kokošima, plesti tople čarape za naše junake pod Staljingradom i s prijateljicama razmjenjivati savjete kako s pamučne tkanine oprati mrlje od židovske krvi
Ustaše i žene
Ipak, vremena se mijenjaju, napredne ideje pobjeđuju, pa i one koje su vam se možda činile ljevičarske. Nacionalisti se sve više oslobađaju krutoga patrijarhata.
Čak ni među njima danas ne možete ispričati prostačku šalu o Muji i Fati, inače cvieću hrvatskog naroda, a da se koji ustaša ne uvrijedi ponižavajućim opisom žena. Premda oni ne prihvaćaju Istanbulsku konvenciju, veoma drže do rodne ravnopravnosti.
Eto, na primjer, Kolinda Grabar-Kitarović sve se jasnije prepoznaje kao vođa ekstremne desnice. I desničari nju poštuju i vole, a i ona se trudi da njih nečim ne uvrijedi. Nedavno se tako s velikim entuzijazmom spremala otići na jedan međunarodni skup u Marrakechu, gdje će se raspravljati o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva izbjeglica, cvrkutala je sretno kako postradale iz dalekih zemalja valja pristojno dočekivati, ali samo što joj je Velimir Bujanec prijekorno kazao kako je brinuti o izbjeglicama izrazito nepatriotsko, ako ne i veleizdajničko ponašanje, Grabar-Kitarović iznenada je odustala od službenog putovanja.
Čim se televizijski voditelj i poznati obožavatelj Jasenovca isprsio, kočoperno se uspravio u veličanstvenosti svojih metar i četrdeset dva centimetra, pa se još popeo na bančić, ilitiga šamlicu, da predsjednicu strogo pogleda u oči, njoj momentalno više nije bilo do izbjeglica. Dapače, kao da se okliznula u kupaonici i zatiljkom udarila u rub kade, više se ni ne sjeća da je zbog nečega namjeravala redovnom linijom u Maroko.
Tvrdi i gnjevni
Ako ste ikad pitali kome se Kolinda Grabar-Kitarović zapravo želi svidjeti, tko su njezini glasači, njezin narod, nakon ove epizode nema više nikakve sumnje da je njezino srce na desnici. I ne na kulturnoj, pitomoj, građanskoj, domobranskoj desnici, već na onoj tvrdoj i gnjevnoj, nemilosrdnoj.
Desnici Velimira Bujanca, Zlatka Hasanbegovića i Marka Skeje. Takvima ona želi vladati i, kako se čini, dosta je dobra u tome. Koliko god su ekstremni desničari razočarani premijerom Plenkovićem, koliko god ih taj mlitavac svakodnevno ubija u pojam, predsjednica im vraća nadu da nije sve izgubljeno, da još Hrvatska ni propala.
Rodna ravnopravnost čudesno je zavladala zemljom. Događaju se stvari koje u prošlosti nismo mogli ni zamisliti. Prije samo desetak godina politički analitičari nisu bili sigurni je li tradicionalna, zatucana Hrvatska zrela za predsjednicu, a mi smo danas u prilici da bi žestoki nacionalisti prihvatili ženu i na mjestu poglavnika. Ne bi im stradao njihov muški ponos. Današnji ustaše bi se, bez ikakvog problema, svečano zakleli poglavnici. Ako i niste njihov politički istomišljenik, valja opet cijeniti njihovu slobodoumnost i otvorenost. Barem u nečemu.
Istina, Kolinda Grabar-Kitarović nije ni blizu tako autoritativna kako je doktor Ante Pavelić bio. Pa i u opisanom slučaju s Velimirom Bujancem, vidjeli smo kako se ona krotko povukla kad joj se jedan muškarac otresito obratio. Nesumnjivo joj nedostaje i ženskog i državničkog samopoštovanja. Ali, polako, ima vremena da se popravi. Sve se, gospođo predsjednice, dade naučiti.
(Slobodna Dalmacija)
