Iza ovog što će biti napisano stoji umirovljeni katolički svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Anto Burić, koji, usput rečeno, od svoga djetinjstva nosi nadimak Suljo i po njemu me svi kolege poznaju i zovu i nimalo mi ne smeta.
Na internet portalu SAFF od 22. Decembra (prosinca) posjetiteljima portala su ponuđena dva priloga vezana uz nadolazeci katolički blagdan Božića: jedan pod naslovom “Rijaset.ba – Što činiti kada dobijete božićni paketić i poruku”(u potpisu E.T) i drugi “Bošnjačka djeca iz sarajevskih obdaništa obilježit će katolički božić u četrvrtak”(potpisao Ramiz Hodžić). (Donosimo obadva priloga na kraju).
Biti ću slobodan odmah na početku zamijetiti da oba autora miješaju pojmove koji označavaju vjeru i narodnost. Koliko je meni poznato riječ Bošnjak bi trebala označavati nacionalnost osobe, a autor kaže: “…u školi su bošnjačka djeca 100%.” Vjerujem da je autor mislio “djeca muslimanske vjere”. Iz konteksta se vidi da je na to mislio. U drugom prilogu se ponavlja isto. Tamo stoji: “Danas se bošnjačka djeca vode da učestvuju čak i u obilježavanju božića i to nikome ne smeta. Na adresu Saffa danas se obratio jedan zabrinuti roditelj koji nas obavještava da JU Djeca Sarajeva 25.decembra vode bošnjačku djecu na obilježavanje katoličkog božića.” No idemo na bit problema:
I jedan i drugi prilog nose jednu vrstu zabrinutosti i otpora autora prema nečem što, po njihovom mišljenju nije u redu, što je opasno i što u najmanju ruku treba osuditi i uznastojati da se to nikada više ne ponovi. Što dakle reći?
Prvo želim napomenuti da se u prvom slučaju radi o nekatoličkoj (evangeličkoj) organizaciji. No to nije bitno. Bitno je da ta organizacija daruje djeci paketiće u prigodi blagdana Božića i da ta organizacija sugerira da upoznaju nekoga novog – da upoznaju Isusa, uz prethodno možebitno poznavanje drugih vjerskih vođa: Bude, Muhameda, Konfucija…
Ne znam zbog čega se zamjera nekome tko želi razveseliti djecu pa makar to bilo vezano uz neki (nečiji) vjerski blagdan. Što u tome ima lošeg ako netko želi da mu se pridružimo u njegovoj radosti, da podijelimo s njim radost? Zar ima nešto lošeg u tome ako mi se nudi da proširim svoje znanje pa makar se radilo o osnivaču vjere koja nije moja.
Dugi niz godina sam službovao kao svećenik u zazličitim područjima. Najčešće u onima gdje žive zajednice različitih vjera. Spomenut ću ono što sam doživio u Živinicama. Jednoga dana, žena koja je radila kao domaćica u župnom uredu zove me i kaže da je na vratima neki čovjek koji me treba. Izišao sam. Na vratima stoji stariji čovjek, moj prvi komšija – musliman, sa paketićem u ruci. Kulturno me pozdravi i pita: “Komšija, nemojte mi zamjeriti. Mi muslimani slavimo Kurban Bajram. Hoćete li primiti – donio sam vam – kako nama muslimanima nalaže Kur'an – dio kurbana?” Primio sam i zahvalio se. I vjerujte, bio sam sretan što sam ovom čovjeku pomogao da ispuni ono što mu njegova vjera nalaže. Da li sam (kako neki možda misle) trebao vratiti ovog čovjeka i u njegovoj duši stvoriti drugaciju sliku o katoličkim svećenicima i katoličkoj vjeri? Hrabro je bilo od ovog muslimana pokucati na vrata katoličkog župnog ureda i ponuditi kurban. No on je smatrao (ispravno) da treba postupiti po uputama Knjige. Jesam li pak ja imao pravo postupiti drugačije nego što sam postupio? Ako je nekome stalo provjeriti istinitost ovog događaja može provjeriti jer taj čovjek I danas tamo živi.
Što se tiče priloženog pisanog materijala: Kako postupiti? Evo kako. Cijelo vrijeme rata proveo sam u jednom od najkriznijih područja, u Usori (Tešanj). Godinu dana bili smo okruženi od strane srpske vojske. Mi i muslimani zajedno, u istim patnjama i problemima, uz napomenu, da je katolika bilo možda 5% dok su ostalo bili muslimani, oko 100.000. Predviđajući što će se dogoditi, župski Caritas u Žabljaku se dobro i na vrijeme pripremio i opskrbio hranom i sanitetskim materijalom. Između ostalog, u skladištima je bilo nekoliko desetaka tona dječje hrane. Hrvatice katolkinje su izbjegle u Hrvatsku a tisuće majki muslimanki slilo se u to područje iz Teslića, Doboja i s Ozrena. Velika većina dječje hrane podijeljena je majkama muslimankama koje zbog stresa i izgladnjelosti nisu mogle dojiti djecu. Bile su nam zahvalne a mi smo bili sretni da možemo pomoći tim nejakim ljudskim bićima koja nisu znala ni koje su nacionalnosti ni koje su vjere a itekako su osjetila da su gladna. Jedan starji gospodin, musliman, je jednom zgodom kod podjele hrane pred nekoliko stotina prisutnih izjavio: “Mene nije ni sram ni strah reći da je moga unuka Benjamina othranio Caritas.” Pošto smo bili u blokadi humanitarna pomoć nam je jedno vrijeme bacana iz aviona. O Božiću te godine bacali su i dječje paketiće. U njima su bile uz slatkiše i igračke i nabožne sličice i Božićne čestitke. Svi su paketiće zadržali, a neki su sličice i čestitke donosili u župni ured uz riječi: “Velečasni ovo je za vas.” Sve ovo navedeno možete provjeriti kod muslimana u Tešnju i okolnim selima pa i kod nekih konkretnih osoba (gđe Emire Djonlagić, dr. Čabrića, g. Halida Galijaševića…). Dakle, u konkretnom slučaju, ako baš hoćete, zadržite paketiće i obradujte djecu a zanemarite pisane poruke. Slobodno ih bacite u vatru, ne iz mržnje, nego da vam ne smetaju! Ako se bojite da će se vaša djeca preko bonbona “zatrovati” nekom drugom vjerom bacite u smeće i bonbone. Katoličkoj crkvi ne trebaju oni koji će za jedan bonbon postati njezini članovi.
Drugi prilog nosi naslov: “Danas se bošnjačka djeca vode da učestvuju čak i u obilježavanju božića i to nikome ne smeta.”
Ponovno ću početi sa konkretnostima iz svoga aktivnog svećeniškog djelovanja. Osmogodišnja skola u Živinicama svake godine, uz ostalo, priprema priredbe za proslavu Božića i Ramazanskog Bajrama. U toj školi je preko 90% djece muslimanske vjere. Nikome od roditelja muslimana ne smeta da u božićnoj priredbi mali Mustafe, Muhamedi ili Fatime pjevaju božićnu pjesmu “Svim na zemlji mir veselje” ili da male Marije, Lucije ili Stjepani, obučeni u bošnjačke narodne nošnje pjevaju ilahije i kaside.
Mnogo puta sam u životu bio prisutan kao gost i to na počasnom mjestu prigodom otvaranja nove džamije. Bezboroj puta sam na sprovodima katolika gdje su bili prisutni komšije i prijatelji muslimani znao reći: “Nemojte se vi muslimani sramiti okrenuti svoje dlanove k nebu i pomoliti se za svoga komšiju i prijatelja na svoj način, u svojoj vjeri. Bog razumije sve jezike i prihvaća sve iskrene molitve.” Eto toliko o tome. A sada:
Svim ljudima dobre volje želim sretnu i od Boga (Allaha) blagoslovljenu Novu 2015. Godinu!
Anto Burić, umirovljeni katolički svećenik.
Saff.ba
Dragi naš komšija, umirovljeni svećeniče Anto Buriću,
Hvala vam na upućenom pismu i hvala vam što iskazujete želju za suživotom i poštovanjem prava svojih komšija muslimana. Hvala vam i za svako dobro djelo koje ste učinili prema Bošnjacima muslimanima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Saff se iskreno zalaže za suživot u Bosni i Hercegovini, svoje komšije, bez obzira koje su nacije i vjere, poštujemo i pomažemo onako kako nas je naučio Muhamed alejhiselam. Naš pogled na suživot u BiH razlikuje se od vašeg poimanja ove tematike. Za nas nije suživot kada neka kršćanska organizacija koristi prazničnu atomsferu i dječiju želju za slatkišima da bi im podmetnuli kršćanski vjerski materijal i time pokazali najgore nepoštovanje prema muslimanima i njihovim uvjerenjima. Pravi suživot u konkretnom primjeru bi bio da su te kršćanske organizacije djeci donijeli samo slatkiše i ništa više. Sami ste naveli primjer muslimana koji vam je donio kurban i još je unaprijed tražio da ga ne razumijete pogrešno. On vam nije uz kurban u paketić stavio Kur'an, a da jeste sigurno bi tog muslimana smatrali provokatorom. Kako biste vi reagirali da je neka humanitarna islamska organizacija podijelila za bajram katoličkoj djeci, u nekom vrtiću gdje su djeca izmiješana, paketiće u kojima su čestitke i bajramske poruke u vezi poslanika Muhameda, s.a.v.s., da je on posljednji Božiji poslanik, da ga vrijedi upoznati, da je on pozivao, da je Isa (Isus) samo poslanik, a ne Božiji sin i sl. Vjerovatno bi prvo crkva a onda i roditelji žestoko reagovali. Kada govorite u suživotu sjetite se spomenutog muslimana i njegovog kurbana pa ćete precizno znati šta je suživot.
Lijepo ste primjetili da je u Tešnju, a isto tako i u svim drugim općinama pod kontrolom Armije BiH, bilo suživota, i da ste vi kao katolički svećenik u tim općinama mogli sasvim normalno raditi i djelovati, a da li je tako bilo u općinama pod kontrolom HVO-a? Da li ste ikada kao katolički svećenik podigli svoj glas protiv diskriminacije kojoj su bili izloženi Bošnjaci u tim općinama? Da li ste digli svoj glas protiv rušenja stotina džamija i odvođenja hiljada Bošnjaka u logore? Tamo dakle, nije bilo suživota, tamo je bila tama i nesreća. Da, Bošnjake njihova vjera i kultura uče suživotu, dobroti, samilosti, pomaganju nemoćnih i obespravljenih, pravednom postupanju prema svim ljudima, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost, i sve što rade, rade u ime Dragog Boga i uzvišenih islamskih ideala. Nama naši ideali nisu dozvoljavali da palimo crkve, rušimo kršćanska (hrišćanska) greblja, ubijamo nedužne, provodimo silu nad našim nemuslimanskim komšijama, a da li su vaša kršćanska braća, koja navodno slijede Isusovu poruku ljubavi, isto tako postupali prema svojim muslimanskim komšijama? Znamo, i mi i Vi, kako su postupali, zato vas molimo da ne učite Bošnjake toleranciji, nego one koji su počinili genocid, koji su očistili Istočnu Bosnu, Istočnu i Zapadnu Hercegovinu od Bošnjaka, koji su srušili preko 1000 muslimanskih vjerskih objekata, koji su iznad Mostara podigli križ sramote, prkosa i mržnje, i koji su počinili najgnusnija djela u ime Isusa i svojih kršćanskih (hrišćanskih) uvjerenja.
Na kraju, dragi naš komšija, zar ste morali napisati sljedeće: „Ako se bojite da će se vaša djeca preko bonbona “zatrovati” nekom drugom vjerom bacite u smeće i bonbone. Katoličkoj crkvi ne trebaju oni koji će za jedan bonbon postati njezini članovi“. Ovim ste nas muslimane drsko uvrijedili, a naša vjerska ubjeđenja izvrgnuli ruglu.
Pogrešno poimanje suživota stvara nered u društvu.
