Evo i sedma priča!
Batonci u trci života
Vehid Malkić, rođen je 3.jula 1971. godine u Zenici, od majke Vahide i oca Seada, kao starije dijete, jer se kasnije, 1979.godine, rodio i njegov brat Nezir. Odrasta u selu Obrenovci, nedaleko od Zenice i osnovnu školu započinje u Lokvinama a završava u OŠ „Sestre Ditrih“ u Zenici. Nakon osnovne škole upisuje se u Industrijsku školu gdje završava zanat kovača.
Po završetku školovanja odlazi u bivšu JNA da služi vojni rok u Skopskom Petrovcu. Po dolasku iz vojske zapošljava se u rudniku „Stranjani“ ali to ne potraja dugo. Došao je rat i prekinuo mladost, uzeo momačke snove a na još nejaka leđa okačio pušku i s njom tešku sudbinu. U aprilu, te ratne devedesetdruge, Vehid, zajedno sa svojim drugom Pajom, sa kojim je i radio u rudniku, odlazi u rat. U svojim farmericama Vehid ratuje za svoju domovinu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Samo nekoliko mjeseci poslije, 26. avgusta, na jednom teškom ratišu, pala je granata iza njegovih leđa. Veliki geler granate, prolazi blizu kičme, ulazi u stomak i naprosto razdire unutrašnje organe a potom izlazi na butnom mišiću desne noge, ostavljajući razvalinu i nezaustavljivo krvarenje. Vehid još priseban i zove drugove da ga ne ostave. Oni ga izvlače, ne ostavljaju ga, ali je njegovo stanje sve gore. U ambulanti Visoko dr.Cero mu zaustavlja krvarenje i šalje ga u bolnicu u Zenicu. Vehid je u komi i bez naznaka da će preživjeti. To traje trideset dva dana kada se budi u bolnici Zenica. Pored sebe gleda jednog po jednog ratnika, preko čijih lica padaju čaršafi. Odlaze sa ovog svijeta! Počinju operacije, jedna za drugom. Bilo ih je šest.
Prisjeća se Vehid i anesteziologa Nermine, koja mu je davala male doze anestezije. I kada se probudio a ona mu razvlači kapke da vidi zjenice. Vehid trpi bol i poslije operacije traži da mu konačno daju odgovarajuću dozu anestezije. Nakon nepunu godinu izlazi iz bolnice ali ne staje na svoje noge, sve do 1996.godine. Godinu poslije vraća se u rudnik „Stranjani“ i počinje raditi. Vehid još traga za onom niti mladosti što je rat prekide. Želi živjeti i voljeti! Konačno mu se sudbina nasmiješila. Sreo je Edinu, koja će, samo godinu poslije, postati njegova supruga. Penzioniše se i Vehid polahko počinje živjeti. Na svijet dolazi njegova prva kćerka Segmedina a četiri godine poslije Lejla. Žive u dvanaest kvadrata ali sretni. Porodica u tom malom gnijezdu odiše toplinom.
Ne potraja dugo!
Prije šest godina zdravstveno stanje Vehida ponovo dovodi u bolnicu, gdje počinju iscrpljujuće pretrage od ordinacije do ordinacije. Sa odjela na odjel. U jednom momentu, neki mladi doktor, koji će samo ostariti ali nikada biti doktor, šalje ga na zarazno odjeljenje sa pretpostavkom da boluje brucelozu. Vehidovo stanje je sve gore. Konačno nakon posjete i drugim klinikama, Vehida uzimaju u rad, njegov ratni doktor Cero, doktor Rahman i doktor Leto. Rade mu operaciju apscesa koji je prijetio težem zatrovanju pluća, stomaka i male zdjelice. Samo godinu poslije upućuju ga u Sarajevo gdje mu rade operaciju i iz stomaka vade veliki tumor. Nakon toga slijede teške kemoterapije i zračenja koja Vehid sve teže podnosi. Ali podnosi!
Uz pomoć, kako reče, načelnika Husejina Smajlović, Vehid i njegova pordica dobijaju stan od četrdesetdevet kvadrata u Novom Radakovu. U podrumu nekadašnje kasine. Polaho se vraća u svakodnevnicu.
Samo za kratko!
Ostaci tumora koji se nisu dali odstraniti, stvaraju nove komplikacije i konzilij ljekara donosi odluku da se mokraćni mjehur mora odstraniti. Vehid još samo vjeruje svojim ratnim doktorima. Jedan od njih mu sugeriše da to nije pametno raditi. Od tada, a prošlo je skoro dvije godine, Vehid je skoro nepokretan na ležaju u svome stanu. Sa štakama i uz pomoć supruge koja nad njim bdi danonoćno,Vehid tek stigne do banje da isprazni kesu. Život sa kolostomom postaje mu sve naporniji, jer ga kaže, noge ne slušaju. Trnu i puno bole!
Sjedim pored našeg zajedničkog druga Paje, zapisujem i gledam ga. Pokaza pogledom na Paju i reče.
-On me obiđe često. Bacimo koju i bude mi lakše.
A Pajo, krupna ljudina, kako veli, radi to samo u ime Allaha. Sa jednom nogom „od inoksa“, kako on zove onu svoju protezu umjesto noge koju je izgubio, obilazi bolesne drugove, svoje batonce i bude im od pomoći. Izvlači šale i tamo gdje ih nema, pa će ti Vehidu poručiti i ovo.
-E nećeš ti umr't tako lahko. Ša si mislio, odma’ u ćefine pa na ahiret. Kakvi bolan! Čekam te ja u gasulhani i samo ti kažem. Kud ćeš? Kud si kren'o?
Vehid se glasno nasmija, podiže ruku visoko i bi mu baš potaman ova Pajina upadica. Opet bol ukoči lice i ruka pade na kutiju cigareta.
-S njima ja noći kratim! Da mi ih nije ne znam šta bi? Zapali, ko zna koju po redu i rukom masira noge. Čas jednu, čas drugu.
Neki dan Amir ga je upitao, -Šta je to Vehide, što ti još daje snagu da pobijediš teške bolove? Da živiš!?
Samo je podigao glavu i zaustavio pogled na svoje dvije kćeri, starijoj Segmedini, koja za mjesec dana završava dvije osnovne škole. Želi upisati medicinsku, kako reče da liječi babu. I mlađoj Lejli koja pored škole, trenira košarku a voli i atletiku. Ta dva para očiju drže ga uramljenog kao najskuplju sliku što se čuva u nekom muzeju. Zlatna djeca!
-Ono su moje dvije suze, moja dva bisera, koja čuvam u ovim očima da ne padnu na pod. U tom čuvanju, ja zaboravim na bol. Zagrizem ovo dugme pod vratom i tako držim dok bol ne prođe. Neću da djeca vide! Šuti.
Pogled mu ponovo pobježe gore u plafon i zadrža se tako koji trenutak. Onda nastavi…
-Tako mi duši bude lakše!
-Samo da mi nije nje…Klimanjem glavom pokazuje na suprugu Edinu koja sjedi na stolici bliže njegovih nogu i čeka da mu šta pomogne.Ništa joj nije teško.
-Ne znam šta bi!
Završi Vehid, jer mu teška bol ponovo grči lice. Steže usnu na usnu, snažno, skoro da prokrvari ali oči ne zatvara. Ja i Pajo odlazimo, do nekog novog druženja. Sa vrata, pogledam ga, da mu potvrdim da ćemo doći opet ako Bog da. I zaista u očima gazije, hrabrog ratnika koji još ratuje, najčešće sam, sijaju dva sjajna bisera.
Dvije njegove djevojčice!
Autor:Said Šteta
