Autor: Ahmad Zaidan
Kada je 17.10.2010. tuniski mladić Boazizi izvršio samospaljivanje to je bila vatra koja je pekla svakog Arapa koji decenijama živi u sjeni diktatoriskih režima, koje podržavaju sve svjetske sile, ma koliko se svi skupa trudili da sakriju i uljepšaju tu nemoralnu podršku.
Plamen te vatre poslije Tunisa zahvatio je Egipat, Jemen, Siriju… Ali arapski diktatori i njihovi čuvari nisu željeli da se njihovi robovi oslobode, pa je odgovor bio masovno ubijanje, progoni, razaranje, i zločini kakvi mogu naumpasti samo njihovim umovima ogrezlim u zločinu.
Svima je bilo jasno da je to oslobođenje uvertira u oslobođenje Palestine i Jeruzalema. To je bila prijetnja nestankom ovim režimima koji čuvaju cionističku tvorevinu od svojih naroda.
Ne mogu zaboraviti dan kada su sirijski ustanici zauzeli sjedište vojne obavještajne službe u Azazu kod Halepa. Svoju pobjedu proslavljali su kličući: „Dolazimo ti o Kudse!“ Kuds, odnosno Jerusalem, je stotinama kilometara daleko od tog mjesta, al’ se on nalazi u srcima tih ljudi. Bilo je jasno da, dok dozivaju Kuds, vrlo dobro znaju da je njihova borba i borba za Palestinu jedna, ista. Borba protiv istog neprijatelja.
Tog dana sinovi Sirije oteli su zločinačkoj organizaciji porodice Asad tenkove koje decenijama nisu htjeli upotrijebiti protiv cionističkog okupatora kojem je Hafez Asad prodao Golansku visoravan i Kunejtru.
Šta očekivati od onoga ko je mirno posmatrao kako američki okupator osvaja Bagdad i kako ga poslije predaje teheranskim sektaškim hordama da ruše, pale, ubijaju i progone; kome je bilo svjedno zbog gubitka grada u kojem je stolovao čuveni Harun Er-Rešid?
Prije toga, faktički je u ruke sektaša pao Bejrut, ali su to sektaši službeno objavili tek ubistvom premijera Saada Haririja i izvođenjem tenkova na bejrutska brda, sektaškim pokličima i ponašanjem na ulicama Bejruta.
I dok smo se oslanjali na lažne nade i prazna obećanja, umjesto na istinske i ozbiljne projekte, nastavio se pad. Potom je u njihove ruke pao glavni grad dinastije Beni Umejje.
Predstavnik Iranske revolucionarne garde Hasan Hemdani u svojoj knjizi “Resailul-esmak” iznosi detalje o tome kako su šiije spasile sirijskog kasapina od sigurnog pada razarajući Siriju barel bombama, raketama, hemijskim oružjem, a da im se nijedna zemlja nije suprotstavila. Truhle arapske elite i stranke lažnog arabizma, arapski nacionalisti, kao i islamisti, su šutjeli kao da se zločini događaju u drugoj galaksiji.
Isto tako bez glasa je pala i San'a.
Neki još uvijek iznalaze opravdanja za sektaše čiji je projekat da očiste zaleđe cionističkoj tvorevini, dok nam zaglušuju uši lažnim parolama. Ali, kao što kaže jedna perzijska poslovica: „hoćemo li vjerovati zakletvi ili kukurikanju pijetla.“ Ova poslovica preuzeta je iz priče o čovjeku koji je ukrao pijetla od svog komšije. Kradljivac je sakrio pijetla pod svoj ogrtač, pa kad je komšija došao da traži pijetla, i dok je pijetao kukurikao ispod njegovog ogrtača, on se zaklinjao da nije ukrao, pa mu vlasnik pijetla reče: „hoću li vjerovati tvojoj zakletvi ili pijetlu koji kukuriče.“
Dakle, onaj ko je porobio narode koji žive oko Bejtul-makdisa (Jerusalema), ko je protjerao i progoni stanovnike Iraka, Sirije, Jemena; ko je poznat po širenju nereda i zla u Libanu, može biti samo saučesnik u okupaciji Jerusalema. Neprijatelji arapskog proljeća, od Teherana do centara arapskih antinarodnih režima, mogu se slobodno smatrati supotpisnicima jučerašnje Trumpove odluke o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada cionističke tvorevine.
Što se nas tiče, ništa se suštinski ne mijenja, svjedno je li glavni grad te tvorevine Tel Aviv ili Jerusalem. Jer, cijela Palestina je vakuf islamskog ummeta.
Stoga je dužnost da je branimo i dušim i tijelom.
Danas, ne sutra!
Preveo i uredio: Abdullah Nasup
