Arapski Levant danas prolazi kroz jedan od ključnih trenutaka koji bi mogao preoblikovati njegovu političku i društvenu stvarnost, posebno nakon 7. oktobra 2023., kada su se nagomilali odgođeni izazovi na više frontova u Levantu. Čini se da smo danas, na kraju prvog kvartala 21. stoljeća, suočeni s novim testom u Arapskom Levantu, te s novim političkim, a možda i vojnim bitkama.
Gaza: Primirje bez izgleda
Gaza se danas suočava s neviđeno složenom situacijom. Nakon brutalne izraelske agresije, koja je trajala gotovo dvije godine, Sjedinjene Države najavile su svoju namjeru da početkom 2026. godine rasporede “međunarodne stabilizacijske snage” kao sljedeću fazu u procesu prekida vatre koji je uspostavljen 10. oktobra ove godine. Ovaj je pristup dobio političko pokriće rezolucijom Vijeća sigurnosti koja je usvojila plan američkog predsjednika Donalda Trumpa, što je stvorilo dojam da se međunarodna zajednica priprema za upravljanje situacijom nakon rata.
Međutim, činjenice na terenu do kraja 2025. ne odražavaju ovu promjenu, već ukazuju na želju za upravljanjem sukobom, a ne za uspostavom pravednog i istinskog mira, s nadom da će to upravljanje sukobom spriječiti ponovno klizanje situacije u otvoreni rat. Izrael se nada da će zadržati mogućnosti da provodi kontinuirane “ograničene” zračne napade i udare koji postižu svoje ciljeve bez vraćanja situacije na prethodnu razinu krvoprolića.
Unatoč političkom zamahu koji je pratio američku objavu, koordinacijski sastanak – održan sredinom ovog mjeseca, uz sudjelovanje više od 25 zemalja – otkrio je jasan jaz između objavljene ambicije za uspostavom “međunarodnih stabilizacijskih snaga” u Gazi i spremnosti dotičnih zemalja da u njima učestvuju.
Indonezija i Italija izrazile su preliminarnu spremnost za slanje vojnika, ali pod strogim uvjetima koji ograničavaju raspoređivanje snaga na područja pod izraelskom kontrolom istočno od “Žute linije”.
To praktično znači da će se svaka međunarodna prisutnost koncentrisati u dijelu pod izraelskom kontrolom, koji čini oko 53% površine Pojasa, dok će gotovo dva miliona Palestinaca ostati zarobljeno u drugom dijelu koji još uvijek kontrolira Hamas. Dvije su zemlje uvjetovale da se snage ne raspoređuju u izravnom kontaktu s Hamasom, što je uvjet koji odražava jasan strah od uključivanja u visokorizično borbeno okruženje, ali istovremeno lišava misiju njene suštine i pretvara potencijalne stabilizacijske snage u ograničenu sigurnosnu prisutnost na rubovima Pojasa.
Osim toga, bio je primjetan izostanak nekoliko zemalja pozvanih na konferenciju, uključujući Azerbajdžan, koji ima bliske odnose i snažno vojno partnerstvo s izraelskom okupacijskom državom. Unatoč tome što je njegovo ime spomenuto kao potencijalni kandidat za sudjelovanje, Baku se odlučio distancirati od ovog pitanja zbog nejasnoća oko prirode mandata, granica vojne uloge i rizika od uključivanja u situaciju.
Lucy Kurtzer, američka istraživačica i politička analitičarka specijalizirana za bliskoistočna pitanja, ističe da oklijevanje potencijalnih sudionika u međunarodnim sigurnosnim snagama uglavnom proizlazi iz nejasnoća oko prirode uloga tih snaga, granica njihovih ovlasti i hoće li sudjelovati u otvorenom borbenom okruženju bez jasnog mandata ili dovoljnih političkih i sigurnosnih jamstava.
Istovremeno, Turska predstavlja nezavisnu političku prepreku unutar ovog procesa. Uprkos njenim ponovljenim izjavama o spremnosti da doprinese kopnenim trupama, Izrael pokušava da spriječi tursko učešće svim sredstvima.
Osim toga, oni koji su upoznati sa detaljima prve faze djelovanja stabilizacijskih snaga naglasila su da će one biti ograničene geografski i funkcionalno, te će se koncentrirati u bazama na jugu Pojasa Gaze, posebno u području Rafaha, a sve unutar područja pod izraelskom kontrolom, prije nego što postupno počnu djelovati izvan tih područja.
Preciznije, ove snage, barem u svojoj prvoj fazi, neće djelovati na direktnim dodirnim tačkama između Izraela i Hamasa, što odražava opreznu prirodu mandata koji upravlja njihovim osnivanjem i granicama njihove terenske uloge.
Stoga, ovi aranžmani otkrivaju strukturnu protivrječnost u ideji “stabilizacijskih snaga”. To su međunarodne snage koje bi trebale utrti put tranziciji nakon rata, ali zapravo djeluju unutar izraelskog sigurnosnog prostora, prema njegovim izborima i uvjetima, i daleko od područja pod kontrolom palestinskih frakcija. To postavlja ozbiljna pitanja o njihovoj sposobnosti da uspostave održivu sigurnost ili upravljaju istinskom političkom tranzicijom, te ih čini bližima alatu za uljepšavanje američkog plana, posebno u svjetlu odricanja okupacijske vlade od mnogih obveza dogovorenih u prvoj fazi, poput prelaska Žute linije i ometanja dostave pomoći.
Odbrojavanje do rješavanja pitanja SDF-a
Sirijski dosije se ističe kao najistaknutiji u svjetlu nedavnih sukoba u Halepu, posebno s približavanjem isteka roka za provedbu sporazuma od 10. marta 2025., koji je potpisan uz američko posredovanje između sirijskog predsjednika Ahmeda al-Sharaa i glavnog zapovjednika Sirijskih demokratskih snaga (SDF) Mazlouma Abdija, s ciljem uspostave okvira za integraciju vojnih i administrativnih struktura te boraca SDF-a u sirijsku državu i vojsku te središnje sigurnosne institucije do kraja tekuće godine.
Sporazumom je predviđeno postupno ponovno uspostavljanje državne kontrole nad vitalnim tačkama u područjima samouprave istočno od Eufrata, uključujući granične prijelaze, neke zračne luke te naftna i plinska polja, u zamjenu za jamstva koja se odnose na kulturna i administrativna prava Kurda unutar sirijske države. Ovaj se rok podudarao s značajnim globalnim i regionalnim promjenama koje jačaju položaj sirijske vlade.
Kolaps ovog sporazuma ne samo da prijeti ponovnim otvaranjem nove fronte sukoba, već bi mogao vratiti Siriju u stanje nestabilnosti.
Na regionalnoj razini, ovaj put dobiva sve veću podršku koja jača pregovaračku poziciju Damaska u odnosu na SDF. S turske strane, procjene zapadnih istraživačkih centara ukazuju na to da Ankara vidi demontažu vojne strukture SDF-a i njenu integraciju u institucije sirijske države kao strateški cilj i najodrživiji put za neutralizaciju vojnog proširenja Kurdistanske radničke stranke (PKK) na svojim južnim granicama, što znači da turski pristup teži podržavanju bilo kojeg puta koji jača sigurnosnu i vojnu vlast u Damask.
Posmatrači smatraju da rješenje ovog pitanje možda neće doći u potpunosti ili odjednom, već kroz vijugave putove koji poprimaju oblik djelomične i proračunate primjene nekih odredbi sporazuma iz marta. Umjesto sveobuhvatne i konačne integracije, vjerojatno će se proces voditi postupno s ciljem izgradnje povjerenja bez istodobnog izazivanja sukoba.
Delomična provedba sporazuma se posmatra kao alat za održavanje sporazuma živim i sprječavanje njegovog kolapsa, kroz mjere koje omogućavaju objema stranama da ostvare privremene dobitke bez rješavanja velikih spornih pitanja. Damask može predstaviti ovaj put kao postupni napredak prema suverenoj državi, dok SDF u njemu vidi priliku za dobivanje vremena i testiranje smjerova rješenja i njihovih ravnoteža u prijelaznoj fazi dok se ne razjasne obrisi konačnog rješenja i stavovi regionalnih i međunarodnih aktera prema sirijskom dosijeu.
Međutim, neuspjeh ovog puta mogao bi otvoriti vrata najgorem scenariju (iako je trenutno najmanje vjerojatan), a to je pokušaj nametanja stvarnosti silom. U tom slučaju, Damask bi, uz prešutnu tursku podršku, a možda i međunarodno prešutno odobravanje, mogao pribjeći sigurnosnim ili vojnim operacijama usmjerenim na glavna središta SDF-a s ciljem prisilne integracije i okončanja kurdskog oružanog utjecaja.
Međutim, takva situacija bi najviše odgovarala neprijateljima Sirije, kao što je Izrael koji priželjkuje takvu vrstu destabilizacije Sirije.
Sporazum sa Kurdima je od ključne važnosti na putu potpunoe stabilizacije Sirije. Rješavanjem ovog pitanja Sirija bi se mogla posvetiti izraelskoj agresiji na jugu zemlje.
Ko nosi oružje u Libanu?
U Libanu, kraj godine prati najvažnije pitanje:Može li država nastaviti s “ograničavanjem oružja” na vojsku, a da ne sklizne u unutarnji sukob ili novi građanski rat, oko kojeg lebde duhovi nedavne prošlosti? Prošlog avgusta, libanske vlasti, na čelu s predsjednikom Josephom Aounom i premijerom Nawafom Salamom, zadužile su vojsku da izradi plan za “državni monopol nad oružjem” prije kraja 2025. godine, s tim da prva faza započne južno od rijeke Litani, a zatim se proširi na sjever.
Ovaj je zadatak došao u sklopu sporazuma o prekidu vatre potpisanog u novembru 2024. pod američkim pokroviteljstvom, kojim je okončano više od godinu dana sukoba između Hezbollaha i Izraela. Sporazum je predviđao postupno demontiranje vojne strukture Hezbollaha, počevši od područja uz južnu granicu južno od rijeke Litani, kao prve i najhitnije faze za Izrael, s tim da se proces kasnije dovrši u ostalim područjima prema postupnom vremenskom rasporedu, pod nadzorom libanske države u koordinaciji s međunarodnim tijelima koja sponzoriraju sporazum.
Praktično, premijer Salam je dao snažan pokazatelj napretka u ovoj fazi, kada je nedavno objavio da je razoružanje u području južno od Litanija udaljeno samo nekoliko dana od završetka, te da je država spremna prijeći na drugu fazu, odnosno zapljenu oružja sjeverno od Litanija, oslanjajući se na plan vojske. Međutim, ovaj je prijelaz najosjetljiviji dio, ne samo zato što se približava dubini koja se dugo smatrala izvan dosega oružja libanske vojske, već i zato što se istovremeno sudara sa tri prepreke.
Prva od ovih prepreka povezana je sa sposobnostima same vojske, za čije je obavljanje jedne od njezinih zadaća – barem teoretski – u suočavanju s izraelskom okupacijom, Hezbollah u osnovi i nastao.
Libanska vojska je 6. oktobra prošle godine objavila izvještaj o procesu razoružanja, upozoravajući na ograničene resurse, kao i na utjecaj ekonomskog kolapsa u Libanu, koji se proširio na plaće i sposobnosti vojne institucije. To odražava zabrinutost u vezi sa sposobnošću libanske vojske da uspostavi puni suverenitet na jugu, te da se misija razoružanja Hezbollaha pretvori u pražnjenje libanskog juga od njegovih otpornih sposobnosti bez pružanja jasne alternative koja bi mogla odbiti moguću izraelsku agresiju.
Zatim postoji druga prepreka povezana sa stavom Hezbollaha, koji je izjavio da je spreman razgovarati o pitanju oružja u okviru strategije nacionalne odbrane, ali je bilo kakvu praktičnu raspravu uvjetovao ispunjenjem niza preduvjeta koji uključuju povlačenje Izraela s libanskog teritorija, zaustavljanje njegovih napada, oslobađanje zarobljenika i početak obnove područja pogođenih ratom.
Treća prepreka odnosi se na samo izraelsko ponašanje, budući da okupacijska vojska nastavlja provoditi gotovo svakodnevne zračne napade unutar libanskog teritorija, kršeći sporazum o prekidu vatre potpisan u novembru. Iako Izrael tvrdi da većina ovih napada cilja pojedince i objekte povezane s Hezbollahom, Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava izvijestio je da su oni uzrokovali smrt 103 libanonska civila od početka sporazuma, što praktično potkopava svako povoljno okruženje za razoružanje ili održivo smirivanje.
Osim toga, izraelska vojska održava vojnu prisutnost na pet lokacija na vrhovima brda unutar libanskog teritorija blizu Plave linije, što je linija razgraničenja koju su Ujedinjeni narodi odobrili za južnu granicu. Izrael opravdava ovu prisutnost tvrdnjama o strateškoj vrijednosti ovih brda, najavljujući svoju namjeru da ostane tamo na neodređeno vrijeme.
Međutim, priroda ovih lokacija, s ograničenim pogledom i vojnim utjecajem, uz potpunu izraelsku zračnu nadmoć nad južnim Libanom i cijelom zemljom, ukazuje na to da su motivi za ovo raspoređivanje bliži političkom pritisku i nametanju činjenica na terenu nego stvarnim vojnim potrebama.
Najgore je što je okupacija ovih lokacija počela poprimati trajni karakter, jer su neke od njih utvrđene visokim zemljanim nasipima, betonskim zidovima i skloništima, uz uspostavu posmatračkih i vatrenih položaja. Izraelska vojska također upravlja slobodnom zonom paljbe koja se proteže oko kilometar unutar libanskog teritorija, te koristi dronove za ciljanje civila koji pokušavaju ukloniti ruševine ili obnoviti svoje domove u selima uz Plavu liniju, što potkopava svaki pravedan sporazum u južnom Libanonu.
Vjerojatno će Izrael pojačati ovaj iscrpljujući put protiv sposobnosti Hezbollaha u nadolazećoj fazi, s obzirom na izraelske izvještaje koja ukazuju na to da Hezbollah zapravo ne razoružava, već naprotiv, ubrzava napore za obnovu svojih vojnih sposobnosti, uključujući i u samim južnim područjima, gdje stranka i dalje utjelovljuje jasnu volju za suočavanje s izraelskom okupacijom i njenim stalnim kršenjima libanskog suvereniteta i bilo kakvom agresijom koju bi mogla pokrenuti u budućnosti.
Arapski Levant je bure baruta Bliskog istoka
Arapski Levant danas možemo opisati kao bure baruta arapske regije, koje je proživjelo najžešće i najkrvavije sukobe od kraja Osmanskog Carstva.
Ono što se događa u Gazi od 2007., a posebno od 7. oktobra, i u južnom Libanu od 2006., i u Siriji od 2011., te novi razvoj događaja u sirijskoj geografiji od 8. decembra prošle godine, samo su stanice na dugom putu sukoba lokalnih, regionalnih i međunarodnih sila koje nastoje preoblikovati regiju.
Palestina, Liban i Sirija su na historijskoj raskrsnici. Iz ove regije kreće poraz ili pobjeda arapskog, onosno islamskog svijeta. Vjerujemo da će krajnji ishod biti pobjeda nad silama zla koje žele Arapski Levant pretvoriti u svoju veliku zemlju.
