Piše: Nezir Halilović/ Saff, br.133
Dok okus bajramskih baklava i jemeka još uvijek nije potpuno nestao sa naših jezika, prisjetimo se jednog od najinteresantnijih kur'anskih kazivanja koje u sebi nosi poruku o prirodi ljudskog vjerovanja i poslušnosti Uzvišenom Allahu. Naime, sjećanja na Bajram su još uvijek jako svježa, fascinantni prizor bajram- namaza u pretijesnoj džamiji će osvježavati naše sjećanje sve do Kurban-bajrama, a protekli dani Ramazanskog bajrama su kod većine našeg naroda obilježeni i prozvani kao „bajramovanje“. Bajram-namaz je divan pokazatelj našeg stanja i našeg vjerovanja. U Kur'anu se nalazi jedno kazivanje koje umnogome podsjeća na naše bajramovanje. Riječ je o narodu iz jednog mjesta, Ejle, tj. o prijašnjem narodu koji je u svojoj vjeri imao jedno od najčudnijih naređenja i zabrana ikada objavljenih, a o tome ćemo detaljnije govoriti u nastavku.
Nimalo slučajno o njima se govori i u mekkanskom i u medinskom periodu Objave, jer priča o njima je jednako zanimljiva kako za početnika u islamu, tako i za alima.
Najčudnija naredba i zabrana
Ovaj narod su bili Izraelćani i nastanjivali su područje Ejle, koja se nalazi na Crvenom moru. Neki kažu da je to bilo na Kaspijskom moru, ali u suštini to su sasvim nevažni detalji. S obzirom da su živjeli na morskoj obali glavna njihova djelatnost bio je ribolov i time su se bavili. Navodi se kako im je njihov poslanik prenio Allahovu Objavu po kojoj im se naređuje da „obilježavaju“, tačnije slave, jedan dan u sedmici i da u tom danu ne smiju raditi ništa. Kako navode pojedini alimi, bilo im je preporučeno da taj dan bude petak, međutim, njima je nešto bila draža subota pa su zamolili svoga poslanika da zamoli Uzvišenog Allaha da im petak zamijeni za subotu. Poslanik je to učinio i tako je i bilo, čak i ta njihova želja je udovoljena i petak je zamijenjen subotom, samo ne bi li bili ustrajni u svojim „teškim“ vjerskim obavezama.
Ne navodi se koliko dugo su oni bili ustrajni u svojoj vjeri. Uglavnom, u jednom vremenskom periodu oni okreću glave od propisa Tevrata, polahko zapostavljaju svoju vjeru i Uzvišeni Allah ih stavlja na iskušenje, a teško onom koga Allah stavi na iskušenje…
S obzirom da su stanovali na obali i živjeli od ulova ribe, dugo vremena su se pridržavali propisa svoje vjere i u ribolov odlazili samo tokom šest dana, a kada bi nastupila subota svi su već bili u svojim kućama i izvršavali svoje vjerske obaveze, tj. ležali, jeli, pili, slavili i odmarali se. U vremenima dok je ribe tokom ovih šest dana bilo u izobilju svi su bili neprikosnoveni vjernici i razlike u pogledu njihove vjere su bile minimalne. Međutim, odlazeći u ribolov svakog dana počeli su primjećivati kako im se, iz dana u dan, ulov smanjuje. Nakon izvjesnog vremena vidjeli su da mreže koje zabace u ranu zoru, a s teškom mukom izvlače uvečer, ostaju potpuno prazne bez ijedne ulovljene ribe. I već se počela ukazivati nevolja. Da bi im nesreća bila još veća, primijetili su da se subotom ribe pojavljuju u tolikom broju i prilaze toliko blizu obali i njihovim kućama da ih mogu loviti čak i golim rukama i to toliko da bi im taj ulov mogao trajati narednih sedam dana. Ali njima je bilo strogo zabranjeno da bilo šta rade subotom, a čim bi nastupila nedjelja i rad im postao dozvoljen, ribe bi se povukle duboko u more i ne bi ih više vidjeli sve do iduće subote, kada im je ponovo bilo zabranjeno da ih love. S obzirom da im je to bio glavni posao i izvor prihoda, pretpostavljate u kakvoj situaciji su se našli…
Da li se ljudi mijenjaju ili samo razotkrivaju svoju pravu prirodu?!
Kako su sedmice prolazile tako je i situacija postajala sve napetija, a ljudi su počeli pokazivati neka nova, dotad neviđena lica, i ispoljavati neke potpuno nove, sasvim čudne ideje. U vrijeme rahatluka, prividno svi su bili isti, svi su dobro znali svoju vjeru, svi su je poštovali i niko nije kršio Allahovu zabranu o radu subotom. Međutim, sada su se već počele nagovještavati tri različite skupine. Sve tri su imale isti stav koji su proklamovale, tj. da se subota mora slaviti i da se u njoj ne smije raditi, ali za razliku od istog stava imali su sasvim različite pristupe problemu i totalno različite postupke.
Prva skupina je vrlo brzo odustala od svoje vjere, a zarad ovosvjetskih dobara, i počela zagovarati da krenu u lov subotom. Druga skupina nije imala ništa protiv toga, ali su naglasili da oni nikada neće učiniti tako nešto. Treća skupina ih je počela upozoravati na moguće posljedice kršenja Allahovih propisa.
S obzirom da je za pametnog čovjeka jako teško direktno prekršiti Allahov propis, pogotovo u slučaju kada ga se dugo vremena pridržavao, šejtan se tu munjevitom brzinom stavlja na raspolaganje i odmah pokušava napraviti kompromis između ljudskih želja i Allahovih propisa. Sjetite se bilo koje zabrane koju ste prekršili, nakon dugog suzdržavanja od nje i propisa koji ste dugo vremena primjenjivali pa ga ostavili i shvatit ćete o čemu govorim. Samo da naglasim, sve šejtanove usluge ove vrste su besplatne, s jako dobrim razlogom za to!! Kako im je ispočetka bilo jako teško da prekrše Allahovu zabranu koju su godinama poštovali i nikada je nisu prekršili, došli su na ideju da svoje mreže, udice i pletare zabace u petak, prije nego li ribe dođu, te da iskopaju kanale u koje će ribe moći ući, naglašavamo da su dolazile sve do same obale, a da subotom ‘samo’ zatvore te kanale, postave svježe mamce i onemoguće ribi izlaz, dok će ribu vaditi tek u nedjelju kada prestane važiti zabrana rada. Kako bi smišljeno tako se i poče primjenjivati.
Sigurno ste imali priliku uočiti da čim počnemo razmišljati o nekom haramu, na kraju ćemo ga uglavnom i učiniti. Ovdje možete, kao nigdje drugdje, uočiti razliku između suštinske i formalne vjere i propisa. Oni formalno i nisu ništa radili. Bili su to jedan ili dva pokreta rukom i stvar je bila gotova. Međutim, ovdje možemo napraviti razliku između intelektualnog i fizičkog rada. Naime, često možemo čuti, čak i od dobrih vjernika, kako se polomiše, a imaju vrlo malu platu, dok taj i taj samo sjedi za računarom, a ima ogromna primanja, i to, po njima, nije pravedno. Činjenica je da se radi o odnosu, proporcijama, intelektualnog i fizičkog rada. Intelekualni rad je uvijek donosio više plodova nego fizički rad. Tako i ovom slučaju. Ljudi koji su se dosjetili ove varke bi subotom nalovili više riba nego svi ostali zajedno za svih šest ostalih dana. Problem je bio „samo“ u tome što su se igrali sa Allahovim propisima.
Ibn Betta prenosi, od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ne činite grijehe koje su činili židovi dozvoljavajući sebi niskim varkama ono što je Allah zabranio!“
Dvije skupine vjernika
Nakon toga se pojavilo isto ono što je prisutno i kod nas danas. Jedan dio naroda je kršio Allahovu zabranu i radio što je htio. Drugi, manji dio naroda je poštovao Allahove propise i nikada nisu činili te harame, međutim, razlikovali su se u pogledu odnosa prema onima koji čine harame. Jedna manja skupina vjernika je zabranjivala lov subotom i na svakom koraku, na najljepše moguće načine, koristeći sve moguće metode, pokušavali su odvratiti svoje sunarodnjake od zla koje su činili. Međutim, druga skupina vjernika je kritizirala navedene vjernike zbog toga što rade govoreći im: „Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?”(El-A'raf, 164.) Oni prvi su im onda naveli jedan od najljepših i najispravnijih razloga u povijesti čovječanstva: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.”( El-A'raf, 164.)
Ova malobrojna skupina učenjaka iz tog mjesta na svakom koraku upozoravala je pripadnike svoga naroda na zlo koje čine, kao i na moguće posljedice toga. Opominjali su ih, savjetovali, ukazivali na sudbine prijašnjih naroda koji su bili nepokorni Uzvišenom Allahu, međutim, sve je bilo uzalud i ljudi kojima su se obraćali samo su začepljali uši na njihov govor. Usljed te situacije pojedini vjernici su čak počeli i kritizirati te učenjake, istinske daije svoga naroda, govoreći im da rade uzaludan i besmislen posao. Zato je došao njihov odgovor koji važi i za sve nas danas na dunjaluku, kao i za sve one koji će na njega dolaziti sve do Sudnjeg dana. Oni poručuju: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali“, a Uzvišeni Gospodar svjetova to vječno obilježava u Svome Govoru. Da, njih uopće ne interesira da li će iko poslušati njihove savjete ili ne. U suštini to za njihov poziv i nije važno. Ono što je značajno za njih jeste samo to da što kvalitetnije i potpunije obave svoj poziv savjetovanja. Dakle, oni su iz najmanje dva razloga tako nastupali.
Prvi: Da bi imali opravdanje pred Uzvišenim Gospodarem svjetova da su barem pokušali učiniti nešto u svom području.
Drugi: Da barem pokušaju odvratiti svoj narod od varke koju im je omilio prokleti šejtan i usljed koje su zaboravili i zapostavili propise o suboti.
U pojedinim kazivanjima o ovom događaju se navodi da su na kraju svi oni bili protjerani iz grada i to od strane svojih dojučerašnjih prijatelja, komšija, pa čak i rođaka. Oni vjernici koji su nijemo posmatrali kako njihovi sunarodnjaci krše i izigravaju Allahove propise o suboti ponovo su nijemo posmatrali kako sada ti isti istjeruju njihovu braću i sestre po vjeri iz rođenog mjesta…
Allahov govor o subotarima
Uzvišeni Allah u tri kur'anske sure govori o njima. Jedna je iz mekkanskog perioda, sura El-A'raf, a druge dvije su iz medinskog perioda i to El-Bekare i En-Nisa’. Poslušajmo sada govor Gospodara svjetova: „I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili. A kad neki od njih rekoše: ‘Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?’ – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.” I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grješnike, zato što su stalno u grijehu bili. I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: ‘Postanite majmuni prezreni!’ I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je.“ (El-A'raf 163-167.)
U medinskim surama o njima se govori u malo kraćem obliku:
„Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im Mi rekli: ‘Budite majmuni prezreni!’ Savremenicima i pokoljenjima njihovim to smo učinili opomenom, a poukom onima koji se boje Allaha.“ (El-Bekare, 65-66.)
”O vi kojima je Knjiga data, u ovo što objavljujemo povjerujte – ono što potvrđuje kao istinito ono što već imate – prije nego što izbrišemo crte lica i ne damo im oblik kakav je straga, ili prije nego ih prokunemo kao što smo prokleli one koji nisu subotu poštivali. – A Allahova zapovijest se mora izvršiti.” (En-Nisa, 47.)
”I još smo im rekli: ‘O subotu se ne ogriješite!’ – i od njih smo čvrsto obećanje uzeli. (En-Nisa, 154.)
Allahova kazna
Kao što ste vidjeli u Govoru Uzvišenog Allaha bili su kažnjeni pretvaranjem u majmune. Ova jeziva kazna je zadesila sve nevaljalce koji su se koristili lukavstvom i na taj način kršili propise o suboti, ali je pored toga ista Allahova kazna zadesila i sve one vjernike koji su ćutke, prešućivali zlo koje je bilo rašireno oko njih.
Ata el-Horosani kaže: „Oni su bili prozvani ovako: ‘Stanovnici grada, budite majmuni prezreni!’ Zatim je dao da oni koji su im to zabranjivali uđu kod njih i kažu im: ‘Zar vam to nismo zabranjivali?’ Oni su to potvrdili klimajući svojim glavama, tj. kazali su: ‘Da.’ Pošto je to njihovo preobraženje trajalo samo tri dana, oni su ostali kao majmuni samo ta tri dana i za to vrijeme nisu ni jeli, ni pili, niti su se parili. Nakon toga su pomrli.“ Mudžahid, glasoviti komentator Kur'ana iz prvih generacija, smatra da je ovo pretvaranje u majmune alegorija i da se u suštini odnosi na to da je Uzvišeni Allah njihovu prirodu učinio poput prirode majmuna, ali je ispravnije mišljenje većine islamske uleme da se radi o stvarnom pretvaranju u majmune. Upravo na ovom mjestu je Darvin izgradio svoju karijeru, s jedinom razlikom što je on obrnuo situaciju i tvrdio da su se majmuni pretvorili u ljude, ali hvala Uzvišenom Allahu o tome danas više i nema potrebe posebno govoriti!!
Ibn Abbas kaže: „Da Allah nije spomenuo da je spasio one koji su zabranjivali zlo, svi bi stanovnici grada propali.“ Oni su ostali pouka onima koji se Allaha boje sve do Sudnjeg dana, tj. upozorenje bogobojaznima da paze šta čine kako i njih ne bi snašlo ono što je pogodilo stanovnike tog grada. Po većini islamskih učenjaka taj događaj se desio u vrijeme Davuda, a.s.. Uzvišeni Allah kaže: ”Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (El-Maide, 78-79.)
Bajramovanje kao zadnja linija odbrane
Sada da se vratimo našoj stvarnosti, našim dragim muslimanima koji su sa toliko radosti i veselja dočekali i obilježili protekli Ramazanski bajram, a odmah nakon njega potpuno zaboravili gdje je džamija, zaboravili kako se klanja, pa čak i kako se muslimani međusobno pozdravljaju i kako pored zajedničkih stvari sa svim ljudima svijeta ipak imaju i nešto samo svoje, nešto što uopće nema potrebe da dijele sa bilo kim. Zaista je impozantan broj vjernika posjetio džamije i mesdžde diljem naše lijepe domovine, i hvala im svima, što su nam barem pokazali ne koliko nas ima, nego koliko nas može biti. Međutim, da se iko bavio statistikom na dan Bajrama mogo bi vidjeti da se daleko veći broj Bošnjaka u vrijeme bajram-namaza nalazio skriven u svojim kućama i stanovima. A što za njih reći, jer to su naša draga braća koja nemaju volje da od svoje vjere obilježavaju i „najteži“ propis, da se na dan Bajrama vesele, druže s muslimanima, čestitaju im njihov mubarek, raduju, itd. Doista, da nema onog kur'anskog ajeta “Da bismo se pred Gospodarem opravdali“, čovjek bi se dobro zapitao da li uopće da bilo šta i pokušava kod takvih osoba.
Što se, pak, tiče onih koji se sjete džamije samo na Bajram, njihova vjera jako puno sliči vjeri naroda o kome smo govorili, jer to su bili ljudi koji su se čvrsto držali vjere samo do prvog iskušenja koje ih je zadesilo. Nakon toga saznali ste šta se dalje događalo.
Ovo kur'ansko kazivanje u sebi nosi jednu od najljepših pouka i najboljih radosnih vijesti za sva vjernička srca. Naime, iz ovog kazivanja je očevidno da ništa nije teško onome ko voli i sluša Uzvišenog Allaha, voli Ga i sluša u svemu što mu naređuje i zabranjuje, a ko Ga ne voli i ne sluša, sve od vjere mu je teško, i on ne bi vjerovao čak ni kada bi svi Allahovi propisi od njega tražili da radi sve ono što najviše voli- da leži, odmara i ništa ne radi…
