Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite. (Ali Imran, 200.)
Da bogdo imamo više nana Fata i Munira Subašić, a manje kukavica i ulizica koji su, zarad sitnog šićara i kupovanja ”sigurnosti” za vlastiti bijedni život, spremni oskrnaviti i udariti na naše najveće svetinje.
Postavlja se pitanje: ako su Bošnjaci, a jesu, u toku agresije na BiH, pokazali nesvakidašnju hrabrost u odbrani svojih svetinja, kako je moguće da danas na političkom frontu nema više tih hrabrih gazija koji su neustrašivo jurišali na četničko-ustaške tenkove i rovove.
Zar su svi izginuli i nestali, pa smo došli u situaciju da je u miru odbrana časti spala na hrabre Bošnjakinje kao što je nana Fata Orlović, Bakira Hasečić i majke Srebrenice.
Naravno da gazije nisu izginule, ali, nažalost, nakon agresije i potpisivanja sramnog Dejtonskog sporazuma koji je legalizirao zločin i genocid i Republiku Srpsku kao monstruoznu kreaciju tog zločina, pala je komanda: ”Na lijevo krug!”, usljed koje se desio strašan i katastrofalan zaokret. Oni što su bili dolje, duboko u podrumima, duboko u pozadini, daleko od prve vatrene linije, sad su gore, na vlasti, na pozicijama, u ministarskim foteljama, da rukama, ogrezlim u kriminalu i korupciji, opustoše državno bogatstvo i da svojom poltronskom i suicidnom politikom pomognu neprijateljima BiH da dovrše svoje zločinačko djelo. A oni koji su bili gore, po brdima, po kotama, na prvim borbenim linijama, koji su svojim životima branili Bosnu i Hercegovinu, sad su dolje, gurnuti duboko i daleko na margine života, odbačeni, bez posla, bez prava glasa, bez perspektive i bez nade.
I umjesto da bošnjački političari i druge vođe nastave časnu borbu na političkom frontu za našu državu i slobodu koja je skupo plaćena, i da tako osvjetlaju obraz i pokažu ponos i dostojanstvo, oni su radije pristali na predaju i prodaju i države i časti i ponosa, samo kako bi sačuvali gole živote i mrvice vlasti koje još uvijek imaju u svojim rukama.
Zadatak koji su trebali i morali izvršiti bošnjački političari, ali i ostali bošnjački muškarci, preuzele su na sebe hrabre Bošnjakinje: nana Fata Orlović, Munira Subašić i druge naše hrabre majke i sestre iz Srebrenice i cijele Bosne i Hercegovine, koje nastavljaju kročiti svijetlom stazom slobode i pravde kojom su kročili i na kojoj su svoje živote dali i njihovi sinovi, muževi, očevi i braća.
Naše hrabre Bošnjakinje nisu dozvolile da budu poput brojnih političara i drugih bošnjačkih kukavica i ulizica koji su, zarad sitnog šićara i kupovanja ”sigurnosti” za vlastiti bijedni život, spremni oskrnaviti i udariti na naše najveće svetinje. No, oni zaboravljaju da će ta prljavština i smrad koji izbija iz njihovih duša, prije nego izađe na njihova usta, nestati zajedno s njima na smetljištu historije, a da će se hrabra borba Bošnjakinja razviti u visoko krošnjato stablo koje će plodove svoje davati u svako doba godine, sve dok je svijeta i vijeka.
Da se mi muškarci Bošnjaci makar i upola hrabro i dosljedno zalažemo i borimo za interese naše zajednice, naše zemlje i naše vjere kao što to rade hrabre Bošnjakinje, ne bismo došli u situciju da strahujemo šta će reći ili uraditi srpski političar barbarskih manira, Milorad Dodik, i ne bismo došli u situaciju da vlast obnašaju i državom upravljaju bošnjački politički beskičmenjaci i demagozi koji manipuliraju vlastitim narodom i poigravaju se sa našom čašću i svetinjama i koji su generatori sveopće krize i beznađa u našoj državi. Nažalost, malo je danas Bošnjaka koji vole svoje vrijednosti i svetinje, više od novca u plavim kovertama i više od udobnih, a ničim zasluženih, ministarskih fotelja. I malo je onih čiji ponos nije moguće kupiti, kao što nije moguće kupiti ponos nane Fate Orlović koja nije odustala od borbe za svoju imovinu, za obraz, za svoj toprak, za pedalj Bosne i Hercegovine, iako su joj Dodik i Srpska pravoslavna crkva nudili milione maraka samo da odustane od svoje borbe. Da bogdo imamo više nana Fata i Munira Subašić, a manje kukavica i ulizica koji su, zarad sitnog šićara i kupovanja ”sigurnosti” za vlastiti bijedni život, spremni oskrnaviti i udariti na naše najveće svetinje.
Svijetlim stazama muslimanki kroz islamsku povijest
Zabrinjavajuće je to što danas nema mnogo Bošnjaka koji su spremni da se hrabro i dostojanstveno bore za naša prava i vrijednosti, ali je ohrabrujuće to što su mnoge Bošnjakinje uzele zastavu ponosa u svoje ruke i što su predvodnice borbe za slobodu, vjeru, čast i domovinu. Jer, kada žena Bošnjakinja pokaže svoje imanske i moralne kvalitete, onda je to dobar nagovještaj da će se i budući naraštaji odgajati na tim kvalitetima i vrijednostima.
Nećemo pogriješiti ako kažemo da su se mnoge naše majke i sestre Bošnjakinje, svojom hrabrošću i dosljednošću u borbi za naše vrijednosti, pridružile plejadi znamenitih muslimanki kroz slavnu islamsku povijest, koje su bile i ostale svijetli primjeri i simboli hrabrosti, poštenja i ustrajnosti žene muslimanke. Priključile su se odabranoj skupini muslimanki kao što su: Nesiba bint Ka'b – Ummu Ammare, za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon Bitke na Uhudu, rekao: ”Na koju god stranu sam se okrenuo, vidio sam Nesibu bint Ka'b kako se bori protiv nevjernika da bi mene zaštitila.” Zatim, Esma bint Ebi Bekr, r.a., koja je svoga sina Abdullaha ibn Zubejra, kada je bio opkoljen u Mekki, bodrila riječima: ”Sine, ako znaš da si na istini onda ustraj. Tako mi Allaha, udarac sablje u stanju ponosa, mnogo je lakši od udarca biča u stanju poniženja.” Pa onda, Ummu Atijja, Safijja bint Abdul-Mutallib, Semira bint Kajs, Ummu Haram bint Milhan, koja je željela da pogine kao šehid na moru i Allah joj je uslišao dovu. Preselila je kao šehid prilikom muslimanskog osvajanja Kipra. Hansa koja je na Kadisiji, jednog po jednog, ispratila četiri sina u borbu i svi su preselili kao šehidi. Havla bint Ezver, koja je među muslimankama slovila kao ženski Halid ibn Velid i koja je pokazala svoju hrabrost u Bici kod Edžnadina u Siriji. Kad je čula da joj je brat Dirar zarobljen ona je stavila oklop, uzela sablju i uzjahala konja, a onda je jurnula prema neprijateljskim redovima i s lahkoćom ubijala njihove vojnike dok nije oslobodila brata. Kada su muslimani saznali da se radi o ženi muslimanki, a ne o muškarcu, to im je povećalo borbeni moral, pa su krenuli u odlučujući proboj i porazili neprijatelja. Džulinar, supruga Sejfudina Kutuza, vojskovođe koji je porazio tatarske horde kod Ajni Džaluta, koja se zajedno s njim borila i poginula kao šehid. Nakon što je ranjena pala na zemlju, Kutuz je povikao: ”O, ženo moja!” A ona mu je, prije nego je ispustila dušu, odgovorila: ”Ne govori: ‘O, ženo moja’, već reci: ‘O, islamu!’ I mnoge druge, znane i neznane, žene muslimanke, koje su hrabrošću i ustrajnošću na putu istine i pravde, ovjekovječile svoja imena.
Hrabrost žene muslimanke primijetio je i engleski historičar i pisac, Edvard Gibon, koji je u svojoj knjizi Povijest istočne imperije, između ostaloga, zapisao: ”Takvoj hrabrosti, koju su pokazale muslimanke u Bici na Jermuku i prilikom opsade Damaska, nema primjera u povijesti ljudskog roda.”
Nema ništa gore od nezasite pohlepe, pretjeranog straha i kukavičluka
U vremenu velikih izazova i iskušenja, sličnim onima kroz koja danas prolazi bošnjački narod, ljudi se uglavnom dijele i razvrstavaju na samo dvije skupine: hrabre i kukavice. To potvrđuje kompletna ljudska povijest, a o tome govori i na to skreće pažnju i Kur'an. Tako u sljedećem ajetu stoji: Zar nisi čuo o onima koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje pobjegli – a bijaše ih na hiljade. Allah im je rekao: “Pomrite!” – a poslije ih je oživio. Allah je, zaista, dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje. I borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna. (El-Bekare, 243.-244.)
Citirani ajet govori o ljudima koji su zbog straha i kukavičluka napustili i izdali svoju zemlju, a šta ima, nakon vjere i časti, važnije od domovine, iako ih je bilo na hiljade. Strah i kukavičluk su ih spriječili da brane svoje svetinje, pa su izgubili i ovaj i onaj svijet i ostali loš primjer generacijama koje dolaze. Narod kojim dominira strah, kukavičluk, pohlepa, egoizam i nejedinstvo, nema šta tražiti na pozornici dunjalučkog života. Uostalom, kakvoj se budućnosti možemo nadati mi Bošnjaci, kada mnogi od nas, posebno političke i druge vođe, liče na duhovno i moralno posrnule muslimane iz vremena mongolske najezde, kada se znalo desiti, kako je to zabilježio Ibn Kesir u svom djelu El-bidaje ve-n-nihaje, da žena Mongolka zarobi grupu muslimana i onda im naredi da čekaju pred kućom dok ona donese nož da ih zakolje, i oni su mirno i pokorno čekali da budu zaklani k'o kurbani.
Hrabrost je jedna od najljepših osobina vjernika, kojom mi praktično potvrđujemo da se samo Allaha bojimo, odnosno, da se u ime Allaha, u ime istine i pravde, ne bojimo ničijeg prijekora. Islamski učenjak, šejh Et-Tartuši, rekao je: ”Znaj da se ni jedna nedaća ne može odbiti niti korist ostvariti bez hrabrosti. Jer je hrabrost, zajedno sa strpljivošću, čednošću i pravednošću, temelj zgrade islamskog ahlaka.” A Ibnul-Kajum el-Dževzijje govorio je da su briga, tuga i opća bijeda i poniženje, direktne posljedice straha i kukavičluka.
Ne smijemo zaboraviti da hrabrog čovjeka cijeni i njegov neprijatelj, a kukavicu ne voli ni rođena majka. I hrabrost nije ograničena samo na bojno polje, već i na političko polje, na smjelost da se uvijek govori istina, da se ne prodaje za sitne pare, da se bori protiv nepravde i zuluma vladara, da se ustraje u borbi za istinske vrijednosti i svetinje. Hrabrost je tajna opstanka i trajanja života. Ona je spas, a kukavičluk je ubica. Dovoljno je kukavičluku i kukavicama prezrenosti to što je tu osobinu prezreo Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je u svom hadisu rekao: ”Najgora svojstva koja čovjek može spojiti kod sebe jesu: nezasita pohlepa i pretjerani strah i kukavičluk.” (Ebu Davud).
