Pripremio: Saladin Kovačević
Istražujući stradanja zatočenika jasenovačkog logora autor je došao do mnogih zanimljivih podataka koje je objavljivao u dnevnim novinama. Zanimanje za nastradale bilo je veliko. Bilo je dosta telefonskih poziva familija pa i prijatelja nekadašnjih zatočenika jasenovačkog logora. Kako sam kaže, tih dana nazvao ga je Bakir Izetbegović interesirajući se za sudbinu dvojice svojih daidža, rahmetli Muhameda i Bakira Repovac. Znao je da su obojica žrtve fašističkog terora, ali nije bio posve siguran gdje su stradali. Za Muhameda porodica je pretpostavljala da je ubijen u Jasenovcu, a za Bakira su znali samo da je ubijen, možda i on u Jasenovcu, ali u to nisu bili sigurni. Bakir Izetbegović je ispričao i da su mu daidže bili miljenici u familiji, a da je rahmetli Bakir bio ljubimac svih, posebno njegove sestre – ”moje majke koja mi je u znak ljubavi prema bratu dala njegovo ime”.
Ismet Repovac, otac ubijenih, u izjavi datoj 4. maja 1946. godine, pretpostavio je da su Muhamed i Bakir ubijeni u Jasenovcu, naravno u različito vrijeme. U početku je i gospodin Halilbegović povjerovao u ovu pretpostavku, ali je kasnije utvrdio pravu istinu: Repovac Ismeta Muhamed, rođen 1921. godine u Ostrošcu, uhapšen i interniran u logor Jasenovac 01. 01. 1942. godine; ubijen 01.03.1943. godine u logoru Jasenovac;
Repovac Ismeta Bakir, rođen 1920. godine u Ostrošcu, uhapšen u Sarajevu 07. 08. 1944. godine i interniran u logor Lepoglavu gdje je i ubijen 31. 10. 1944. godine, stajalo je u Anketi SUBNOR-a Sarajevo, obr. 5 ABiH.
Nusret Prohić
“On je nama radio o glavi i on mora da strada”
Ustaški funkcioner dr. Šavor ovako je prijetio Nusretovom ocu Hasanu.Ove zlokobne i nadasve otrovne riječi ustaškog zločinca dr. Šavora pratile su Hasana Prohića čitav život. Niti je mogao, niti želio da ih se oslobodi. Ponio ih je sa sobom na onaj svijet. Njegovog sina rahmetli Nusreta ubili su u logoru a da nije nikada shvatio zašto, kakav ih je zločinački nagon na to naveo. Nusret je bio srednjoškolac, tek je bio navršio 20 godina. Nikome se nije zamjerio. Tako je bar mislio njegov otac, u to su bili uvjereni i svi oni koji su ga poznavali. Međutim, ustaše su imale svoje mišljenje. Njihovi poremećeni umovi umislili su da su oni apsolutni gospodari života i smrti i tako su se i ponašali.
Rahmetli Nusret Prohić rođen je u Derventi, ali su mu dva grada bila u srcu i on ih je volio. To je Sarajevo, u kojem je živio, i Gračanica, mjesto rođenja njegovog oca Hasana. Očeva familija Prohića u Gračanici se spominje prije 1750. godine. Igrala je značajnu ulogu u privrednom, kulturnom i političkom životu ovog lijepog mjesta. Ferije je provodio u Gračanici uživajući u njezinim ljepotama i dobroćudnim ljudima.
”Iz priča moje majke zavolio sam Nusreta, kao što su ga voljeli svi koji su ga poznavali. Njegov blagi osmijeh i njegovo plemenito srce prezirale su ustaše”, kaže autor ove knjige. Pod utjecajem sestre Hajrije, Nusret, kao antifašista, priključuje se pokretu otpora. Ustaše ga hapse i zatim šalju u logor Jasenovac. O tome priča njegov brat Enes:
“U noći, prije policijskog sata, 13. avgusta 1942. godine ustaški agenti su upali u naš stan koji se nalazio na Marindvoru. Među agentima bio je i naš komšija Oto Kuzatkov, što nam je davalo neku nadu. Pošto Nusreta nije bilo u stanu, oni su ostali da ga sačekaju. Majka je iznijela kolače i ispekla kahvu, ne sluteći najgore.”
Čim je Nusret ušao u stan, agenti su ga zgrabili i grubo odvukli na ulicu. Pritvoren je u zloglasni sarajevski zatvor ”Belediju”, gdje su ga strahovito mučili.
Pred odlazak u Jasenovac Nusret je pisao ocu: “Večeras odlazim u logor. Nastojat ću da ostanem u Jasenovcu, a za to vrijeme pokušajte me izbaviti…” Nusret nije bio svjestan da je logor grobnica i da nema izlaska iz njega. Otac je odmah angažirao advokate i mnogobrojne poznanike koji su mogli imati utjecaja. Ne znajući da mu je sin 27. septembra 1942. godine ubijen, otac nastavlja sa upućivanjem molbi i angažiranjem advokata i poznanika. Advokat koga je Hasan angažirao u međuvremenu se odriče honorara, što je ocu bilo sumnjivo, pa mu 20. novembra 1942. godine, između ostalog, piše: “Vaše zadnje pismo me je uveliko iznenadilo, jer se odričete zasluženog honorara … za požurivanje moje molbe u predmetu moga sina Nusreta…” Otac je u međuvremenu saznao da mu je sin ubijen, pa je 1. decembra 1942. godine pisao Ustaškoj nadzornoj službi: “Želim da tijelo mog milog i nesretnog sina ukopam kraj svojih roditelja u Gračanici pa molim da mi se odobri ekshumacija i prenos tijela mog sina iz Jasenovca u Gračanicu.” Na to pismo nije nikada došao odgovor, samo je dobio zapisnik o smrti ovjeren 9. januara 1943. godine, u kojem je pisalo: “Umro naravnom smrću dne. 27. 09. 1942. godine.” Nusretov otac Hasan je 30. 11. 1945. godine pred komisijom (ZKUZ inv. br. 33829), između ostalog, rekao: “Prije nego što je moj sin odveden u logor nalazio se u bolnici i ja sam otišao dr. Šavoru, koji je bio zamjenik upravnika Ustaške nadzorne službe, i molio ga da mi sina ne šalje u logar, na što mi je isti odgovorio: ‘On je nama radio o glavi i on mora da strada.'”
Dugo se nije znalo na koji način je ubijen rahmetli Nusret. Njegova sestra Hajra kasnije je saznala da su zatočenici teretnim vagonima dovezeni u Jasenovac (s njima je bio i Nusret) i da su skelom prevezeni u Gradinu gdje su pobijeni i zatrpani u grobnice koje su prethodno iskopali Cigani. Njegovom bratu dr. Ismetu jedan od logoraša ispričao je da je taj konvoj u kojem je bio Nusret dočekao fra Filipović, zvani Satana, i da je jednog po jednog maljem ubijao…
Abdulah Sidran
Akademik Abdulah Sidran: ”Amidža je bio antifašista”
Prema kazivanju jednog od naših akademika Abdulaha Sidrana njegov amidža Abdulah bio je pošten i čestit čovjek. ”Veoma ponosan. Svi smo ga voljeli. Po njemu sam dobio ime Abdulah. U duši je bio antifašista i protivnik NDH. Ustaše su ga uhapsile i deportirale u logor Jasenovac. Poslije strahovitog mučenja je ubijen…”
Osnovni podaci prema Anketi SUBNOR-a: «Sidran Hasana Abdulah, rođen 1909. u Sarajevu, Jugosloven, tipograf, izučio zanat u Islamskoj štampariji u Sarajevu, ŽFT, uhapšen i deportiran u logor Jasenovac deportiran 20. januara 1942. godine, ubijen u logoru 1. septembra 1942. godine. U logoru proveo 9 mjeseci.” (Anketa SUBNOR-a, obr. 5. ABiH)
ANTRE
Hajra Kapetanović
“Možete me na mjestu ubiti, ali djecu u džakove neću trpati…”
Cilike Hajnrich, logorašica u Staroj Gradišci, gledala je zločine nad djecom. Ona, između ostalog, piše: “Majkama su oduzimali djecu. Mlađe žene su tjerali u Njemačku na rad, obećavajući da će se oni brinuti za djecu. Bilo je preteško gledati otimanje djece iz zagrljaja majki. Jedna majka nikako nije dala svoje dijete. Ustašica Maja, djevojka od 17 godina, i ustašica Božica, istrgnule su joj dijete i bacile ga na njene oči u bunar (bunar u krugu logora pored zloglasne kule u Staroj Gradišci – primjedba autora). Zatim su se obje bjesomučno oborile na majku i dotukle je korbačima koje su uvijek, pored pištolja, nosile. Poslije odvođenja žena na rad u Njemačku, u logoru je ostalo nekoliko hiljada djece stare od 2 do 7 godina. Bolest je počela da hara. Dizenterija i tifus su kosili. Bolesna djeca su smještena u jednu baraku, bez ikakvih uvjeta za život. Ležali su na golom podu, u svojim vlastitim izmetima, gladni i goli. Polumrtvu djecu trpali su u džakove i odnosili u sobe u koje su puštali ciklon. Među ženama koje su se brinule za djecu bile su i Milka Sušič, Lepa Čarkić, Ruža Karadža, Hajra Kapetanović i druge. Kada je jednog dana ustaša Stanko Bevanda došao s vrećama i zatražio od žena da trpaju djecu u džakove, istupila je Hajra Kapetanović pred njega i rekla mu da može da je na mjestu ubije, ali ona to neće učiniti. Njezina hrabrost zaprepastila je ustašu i on je zanijemio, okrenuo se i otišao. (Slike zadavljene djece nalaze se u muzeju u Mrakovici) Drugi dan djece nije bilo u baraci, sve su ih potrovali… “
