Početkom decembra 2023. godine Božo Vrećo je održao koncert u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu. I ovdje bismo mogli završiti priču, da se iz jedne rečenice izvuku mnogi zaključci.
Sala je bila puna. Publika je uživala. Nisu prisutni ogledalo našeg glavnog grada, ali jesu značajan uzorak. I naprosto trebamo vidjeti ovaj trenutak, pogledati sebi u oči.
Osobe koje su u zrelim godinama, majke i buduće majke, tako i očevi, uživali su u pojavi, u muškarcu koji je u haljini. Uz to, Vrećo skače na bini, a predstavlja to kao ples. To su, ustvari, tjelesni hropci, iskaz unutrašnjeg košmara u kojem je sve nepovezano, gdje nema smiraja, nema cilja, niti utočišta, samo trzaji, grčevi i nemiri. Kao i one brojne tetovaže na Božinoj koži – sada je jedan bitna i predstavlja smisao, sutra je već prevaziđena i treba nešto novo. U toj izgubljenosti, u osobi koja treba pomoć, oni vide snagu i ljepotu, vide uzor za sebe, svoju djecu i društvo. Sarajevo opravdava pa i uživa u izvrtanju ljudske prirode.
I, gdje ćemo sutra, kada ovi izađu iz BKC-a i zauzmu svoje pozicije u društvu? Zar očekivati od njih da u svojim porodicama, da kao članovi zajednice naprave granicu između prirodnog i neprirodnog, između normalnog i izopačenog?
Grad koji je osnovao Gazi Husrev-beg, sada ovo voli. I to trebamo priznati. Pa se zamisliti. Da li će ovi ljudi sutra moći sačuvati našu esenciju? Ako su prešli granicu prirodnog, normalnog, čak i granicu dozvoljenog, vjerovatno će sutra potomke vojnika VRS jednako tretirati kao one čiji su preci branili Republiku Bosnu i Hercegovinu. Naravno, i to Sarajevo odavno radi. Grad nastao na vakufima je nekoliko stotina metara udaljen od svojih esencijalnih neprijatelja. Kako će sebe i ostatak BiH sačuvati od njih, ako u neistini i neprirodnom vidi kvalitetan poredak, kao što su u trubačima vidjeli umjetnost, uvjereni da je napredno i poželjno da je muškarac na štiklama.
